UHVAČENA DUGA

 

Ako je sunce sreća a kiša tuga, oboje je potrebno da nastane duga.

 

 

 

 

 

Predgovor

poglavlja

Promocija

Narudžbenica

 

POČETNE

STRANICE

Početna HSKLA

 

početna zbornik

 

početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

 

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

 
 

poćetna UHVAĆENA DUGA

Kongresi i konferencije

 

 

Sadržaj

Poglavlje: VIII. Vedri se nebo, sunce se rađa

Sljedeći članak  

 

Tko hoće, može

Rodio sam se jednoga proljeća, davne 1948. godine, u jednome velikom gradu bivše države, u radničkoj obitelji, kao drugo dijete mojih roditelja, dok je stariji brat imao dvije godine. Koliko znam, otac nije pio, a od stričeva su neki pili, kao i neki od njihovih sinova. Moja je majka bila kućanica i nikad nije radila.

Trenutno živim u jednom banijskom gradiću, a radim u drugome, većem gradu, u velikoj tvrtki, kao inženjer na održavanju računala.

Moju obitelj čine supruga, nastavnica razredne nastave, stariji sin, također nastavnik koji kao sportaš “ne pozna alkohol“, i mlađi sin koji živi s nama, neoženjen i zaposlen. Što se pijenja alkohola tiče, u njega baš nisam sasvim siguran, jer je u zadnje vrijeme imao nekoliko "izleta". Kakvih? Kako za mlade u mjestu gdje živimo još uvijek nema života, a nema ni svojega društva, često navečer odlazi u veći grad, vjerojatno u kafiće. Nakon povratka kući sav smrdi po cigaretama. Kad se osjeti i vidi da je nešto popio, on sve jasno negira.

Moje školovanje bilo je jako teško, poglavito zbog siromaštva. Završio sam Elektrotehnički fakultet i zaposlio se, prvi put, u jednoj velikoj tvrtki kao mladi inženjer na održavanju računala. Zbog prirode posla i usavršavanja, boravio sam u više navrata na izobrazbi, kako u bivšoj državi, tako i u inozemstvu. Što se odnosa na poslu tiče, mogu reći da su bili gotovo idealni.

Oženio sam se 1974. godine, što se mene tiče, rekao bih - sretno.

Što je u to vrijeme bilo s mojim alkoholizmom, kad i gdje su bili njegovi počeci, okolnosti i uzroci nastanka, vrste i količine popijenog alkohola, problemi i poteškoće koje su nastajale? I, na kraju, o ovisnosti, jesam li ja ovisnik o alkoholu ili nisam ?

Kao i mnogi drugi mladi ljudi, prvi dodir s alkoholom i počeci pijenja datiraju još iz mladenačkih dana, ali to je bilo gotovo zanemarivo. Za vrijeme gimnazije i početnih dana studija, zbog obaveza i novčanih poteškoća, nisam o tome imao vremena razmišljati. Kasnije, za vrijeme studija, počeo sam svirati u nekom našem mjesnom bandu, po raznim zabavama i svadbama, gdje je, bilo to normalno ili ne, posvuda i uvijek bio prisutan alkohol. Moje konzumiranje alkohola bilo je u dopuštenim granicama ili količinama, što bi se prema Jelinekovoj krivulji reklo: društveno prihvatljiva potrošnja, male količine, ne tako često, i najbitnije, bez problema i posljedica.

U kraju gdje sam odrastao uglavnom se pije. Od žestokih pića pije se rakija i konjak, a od lakših pivo. Vino nema neku tradiciju potrošnje, jer nema vinograda, zemlja je jako škrta, kisela. Lakše je posaditi šljivu koja rađa i bez obrezivanja, dok se oko loze treba dosta namučiti i naraditi.

I moja, da tako kažem, omiljena pića bila su domaća lozovača ili konjak, a poslije pivo. Zašto pivo? Igrom slučaja, bio sam na školskoj praksi u jednoj pivovari, a za vrijeme studija bio sam na razmjeni sa studentima iz bivše srednjoeuropske države, mjesec i pol dana, gdje sam imao mogućnosti upoznati i kušati doista dobra i kvalitetna piva.

 Za vrijeme služenja vojnog roka konzumirao sam alkohol povremeno i umjereno, možda katkad malo više, ali opet ne pretjerano. Uglavnom je to bilo za vrijeme velikih posjeta, kad smo znali dobiti cijelog pečenog odojka, puno kolača i, naravno, rakije i vina, a pivo se pilo u gradu kad smo dobivali izlaz.

Naravno, ne može se zaobići ni vrijeme koje sam provodio u tzv. rezervama u bivšoj državi. Te vježbe mnogi nisu shvaćali ozbiljno, nego je za većinu to vrijeme bilo za odmor, šalu ili razonodu, zapravo da što prije prođe vrijeme. Znakovito je bilo i to da su u većini slučajeva ljudi u čuturicama nosili rakiju ili konjak, a ne vodu.

Obično smo u nekom selu bili smješteni u društvenom ili vatrogasnom domu, blizu neke trgovine, pa smo nakon slanog i ljutog vojničkog graha znali donijeti sanduk piva, sanduk vina i vode. I ja sam se u takvom okružju pridruživao ostalima, ali ne s pretjerivanjem, jer ljudi koji nisu pazili, koji su imali slabiju kondiciju, znali su doživjeti razne nezgode i povrede.

U poduzeću mojeg prvog zaposlenja, od 1973. do 1988. godine pio sam uglavnom kao i ostali, umjereno, uglavnom u prigodama kad bi tko, po nekom običaju, častio za rođendan, ženio djecu, slavio rođenje unučadi i slično. Nakon posla ili vikendom običavali smo nekoliko puta godišnje otići nekamo, u neku klijet, malo pomoći vlasniku, usput peći roštilj ili okrenuti odojka. Gazda je obično imao svoju lozu ili vino, a za pivopije bismo kupili pivo.

Najveći je problem bio zbog policije na kraju naći “trijezna vozača“, koji će nas vratiti kući.

Ja sam, sad mogu priznati, u to vrijeme bio relativno mlad i zdrav. Mogao sam dosta podnijeti, i koliko se sjećam, nekoliko puta “potegnuo“ malo više, a znao sam se i smrzavati, jer sam se “ trijeznio “ u autu.

Na poslu nisam imao problema, nisam zakašnjavao jer mi to nije bila navika, iako sam bio putnik. Na poslu se pilo doista malo, samo za rođendane ili neke druge veselice. Tada, sam, naime, imao jedan drugi problem.

Zbog smanjenja troškova putovanja na radno mjesto, udružio sam se s još trojicom iz zgrade, tako da je svatko od njih trebao voziti jedan tjedan. U početku je bilo sve u redu, ali kako su se stvari odvijale, kasnije nas je to putovanje došlo puno skuplje.

Problematičan je bio povratak kući. Po nekom nepisanu pravilu, što ga je bio uveo jedan od njih (uvijek je imao novaca), vozač taj tjedan nije morao plaćati «pijaču» ako bismo “slučajno” negdje stali usput. Plaćao je onaj koji je došao zadnji, onaj koji je sjeo kao suvozač. Bilo je dana kad sam se vraćao kući dosta kasno, katkada «staklenih» očiju, gladan i gdjekad pun alkohola. Naravno, supruga nije bila sretna. Jako bi prigovarala, s razlogom, naročito zbog tog člana koji je bio kolovođa, a ja sam, kao i ostali, to šutke prihvaćao. Srećom, to nije dugo potrajalo, oko godinu dana, pa smo zajedničku vožnju prekinuli.

Tada smo bili još mlad bračni par. Djeca su bila premalena da bi nešto znala ili shvatila. Međutim, supruga je znala zaplakati i pitati za razloge, za koje jednostavno nisam imao odgovore, osim: eto, dogodilo se. Upao sam u takvo društvo, nisam mogao izbjeći ili slično. Zapravo, jedan od velikih problema ili razloga mojega ponašanja ležao je u mojoj prirodi. Supruga mi je više puta znala govoriti da sam veliki naivac, da vjerujem svakomu, da se dam lako nagovoriti, što i jest bila istina, samo joj to nikad nisam priznao. To je sve vjerojatno potjecalo od odgoja mojih roditelja, koji su me učili da budem dobar, da pomažem drugima, iako je katkad bilo na moju štetu, kako se i njima znalo dogoditi. A što se tiče povjerenja u ljude, doista sam bio naivac, jer kad sam s nekim dogovarao nešto i on je to obećao, nikad nisam razmišljao o tome da me taj može prevariti. A to se, na žalost, znalo dogoditi, jer sam u mnogim situacijama najčešće ja izvlačio deblji kraj i nikada se, ni onda ni kasnije, nisam opametio.

Znači, u to vrijeme, zadnjih godina, nastale su promjene u mojemu ponašanju. Zbog konzumiranja alkohola, počeo sam kasniti s posla, počele su kratke svađe i razmirice sa suprugom. Na sreću, bez fizičkih obračuna, jer ja po prirodi nikad nisam bio agresivan, iako sam katkad, kad sam znao doći kući «staklenih» očiju i malo veseliji, osim «jezikove juhe» znao dobiti i tavom po glavi. Toga se sjećam, ali bilo je to uistinu rijetko, samo nekoliko puta godišnje. Nisam uzvraćao, nego bih se, po starom običaju, samo povukao u krevet, jasno, na spavanje. Kako sam tada hrkao i smrdio po alkoholu, supruga bi se znala povući kod djece, u drugu sobu. Sutradan mi je supruga govorila da u te dane od mene nije imala nikakve koristi, nikakav oslonac, da je o svemu morala sama odlučivati, i u vezi sa stanom i oko djece, jer me u takvome stanju nije mogla ništa pitati.

Ima jedno razdoblje u mojemu životu, da ne kažem crno, mračno, koje nikako ne mogu ispustiti, zaobići, a kamoli zaboraviti: Domovinski rat, 1991./1992. godina i pet godina progonstva, mojeg i moje obitelji, sve do povratka 1996. godine. To razdoblje itekako je vezano uz alkohol, što se tiče potrošnje, učestalosti, kao i problema koje sam imao, više u obitelji, nego na poslu. Dva puta smo bježali sa svojega ognjišta, ali i kasnije, sve do razdoblja nakon «Oluje», nismo vidjeli, niti smo se mogli vratiti na svoje. Sve što smo stjecali skoro 20 godina, kućili se i opremali svoj trosobni komforni stan, sva imovina je nestala preko noći, ostala je na milost i nemilost nekomu drugome. Uspio sam spasiti samo automobil, jer sam njime putovao na posao, a supruga je u nekoj torbici uspjela spasiti samo dokumente i nešto odjeće. I to je bilo sve.

Moj alkoholizam je u to vrijeme bio vezan uz činjenicu da smo četiri godine živjeli u dvosobnom stanu, dijeleći ga s drugom obitelji, kojima je moja supruga željela pomoći. Bilo nas je osmero. Te ljude nisam poznavao, ali sam kasnije saznao i shvatio koliko su bili nepošteni i zločesti, pogotovo muškarac. U to vrijeme alkohol mi je, na neki način, bio neki ventil, pogotovo kad sam bio u krizi, jer sam mogao puknuti. Ali ne na poslu, nego nakon posla. Bilo je puno dana kada sam jednostavno mrzio doći kući, jer sam znao što me čeka. Tada sam znao ostajati u domu umirovljenika, zalijevajući svoju praznu dušu, tražeći utjehu za svoju tugu. Tu me je često znala naći supruga, a katkad i djeca. Ona nije imala što prigovarati, samo bi plakala, vjerojatno zato što sam u to vrijeme u obitelji jedini ja radio, a ona nije radila pune četiri godine. A trebalo je živjeti i školovati djecu.

S djecom u to vrijeme nisam imao velikih problema, bar sam tako mislio. Stariji je bio u studentskom domu, na studiju, pa nije mogao znati ni vidjeti moje “izlete”, kakav sam dolazio kući, dok je mlađi, koji je bio s nama, znao reći ili napisanu ceduljicu staviti u džep, gdje je pisalo da ne činim to, da mama često plače i da je boli glava. Ne znam zašto, ali ni tada se nisam obazirao na sve to. Uporno i tvrdoglavo. Nakon povratka, nakon «Oluje», radio sam na obnovama, jasno, prvo sebi, pa sam onda pomagao susjedima i prijateljima. Potrošnja alkohola je u to vrijeme bila za mene u normali, dok za druge nije, jer im nije bilo jasno ni normalno, da ja  tijekom dana mogu popiti neko ljuto piće i još nekoliko piva ( 5-6 ili više ).               

U novoj tvrtki, u kojoj radim od prije rata do danas, imam dobru ekipu mlađih dečki. Ali imao sam problem u svojoj najbližoj okolini, moj kojega iz ureda također je alkoholičar. Za nas kažu da smo poput braće, jednako labilne osobe, te da se lako dademo nagovoriti od ostalih. Znam da to nije izgovor, ali u više navrata prošle godine sam imao razloga za čašćenje. Oženio nam se stariji sin, došla je predivna unuka Lucija. A onda, krajem prošle i početkom nove godine, u nešto više od dva mjeseca, dva puta sam dobrano pretjerao. Razloge ili izgovore - Božić, Nova godina, interne sindikalne proslave, ne bih spominjao jer nisu opravdani. Prvi sam put opet dobio usmenu opomenu. Drugi i zadnji put imao sam otežano hodanje. Na odlasku kući, pao sam na ledu i razbio se, srećom, bez ozljede, tako da su me dečki morali odvesti kući. Možete zamisliti kakav sam ja tada bio uzor mojim dečkima, kakav inženjer, kakav šef. Sada priznajem da je to bilo ružno i da me je sram. Ovoga puta se čaša zaista prelila. Reakcije obitelji i kolega na poslu bile su, očekivano, osuđujuće. Supruga je pozvala oba sina, stavili smo karte na stol, otvoreno razgovarali o svemu, naročito o tome što i kako dalje. Stariji sin bio je dosta kritičan i vrlo jasan prema meni i mlađemu bratu, koji je u zadnje vrijeme počeo izmicati kontroli. Što se mene tiče, rekao je jasno i glasno, da, ako mislim nastaviti, da će se on i njegova obitelj povući, mama također, što bi u konačnici značilo da bih na kraju ostao sam. Postojala je i druga opcija: ponudio je pomoć, jer je putem sporta upoznao neke doktore psihijatre, da će mi dogovoriti pregled. Slične razgovore imao sam i na poslu sa šeficom i socijalnom radnicom, s istom temom. Ponudile su mi pomoć i predložile da se idem liječiti. Učinili su to isto sin i supruga budući da ja nisam mogao, ili nisam znao kako, donijeti sam odluku, bez obzira na mnogobrojne pokušaje i obećanja. I onda, kada sam ostao sam, sjeo sam, kako se to kaže, pred ogledalo i ovaj put ozbiljno razgovarao sa samim sobom. Jer ulog je bio prevelik. Ostao sam bez i jednoga aduta, potrošio sam sve džokere, izgubio ugled i povjerenje svoje okoline. A sve je to trebalo opet vratiti. Premotavajući film i slažući slike i događaje iz prošlosti u neki mozaik, shvatio sam da su se sve ružne stvari u mojem životu događale zbog alkohola, a da su se sve lijepe stvari događale kad sam bio trijezan, riječju, kad sam bio normalan.

I cijelu tu moju Odiseju, dugu i ružnu, trebalo je prekinuti i zauvijek reći – zbogom, nikad više. Ili, kako se to popularno u kvizu kaže: moj zadnji i konačni odgovor je - odustajem. Bez demagogije. U tim trenucima sjetio sam se riječi jednoga moga staroga profesora s fakulteta. Moj dragi profesor je prvoga dana predavanja, na prvome satu, došao u dvoranu i na ploči velikim slovima napisao samo tri riječi: Tko hoće, može. I izašao iz dvorane bez riječi. To sam tada shvatio ozbiljno jer sam znao što želim u životu: da mi je prvi i osnovni i zadatak završiti fakultet, dobiti zvanje za neki ozbiljan posao, da mogu zaraditi za život, za sebe i za svoju buduću obitelj. Danas mi te riječi odzvanjaju u ušima i trebaju imati jednako značenje, jer sam trebao sada donijeti vrlo važnu odluku o tome što želim sutra. Nastaviti i vjerojatno otići u propast, ili okrenuti stranicu u životu, zaboraviti prošlost i krenuti u bolji i kvalitetniji život? Jasno, uz veliku pomoć obitelji i radne okoline, od kojih očekujem veliku podršku.

I odlučio sam. I zato sam tu gdje jesam. Došao sam zato da od stručnih ljudi, koji su za to kvalificirani, koji u tom poslu imaju veliko iskustvo, da čujem u čemu je moj problem. Ako sam bolestan, da upoznam svoju bolest, njezine posljedice i kako se ona liječi. Tih početnih 10-ak dana za mene je bilo sve novo, svaki sam dan slušao, učio, zapisivao, čitao stručnu literaturu, pitao kada mi što nije bilo jasno, jer me sve to zanimalo. Prema mojemu mišljenju, najveći učinak u mojemu liječenju imala je grupna terapija. Naime, svakomu pojedincu, koji je slušao tuđe ispovijesti, najčešće tužne, a katkad i tragične, trebale su se otvoriti oči, da bi shvatio što je u proteklome životu učinio pametno, a što je propustio. Ako želi pomoći sebi i svojima, treba što prije priznati da je ovisnik, kako bi sebi skratio muke. Mora poduzeti sve da uspješno prođe sve terapije, u cilju što bržeg ozdravljenja.

Moram priznati da mi je prvi dan ostao duboko u sjećanju po mnogo čemu. Naravno, bio sam zbunjen. Sve mi je bilo nepoznato, kao i ljudi koje u životu nikad nisam vidio. Bilo je pitanja sa svih strana: što, kako, zašto, a pogotovo predstavljanje pred grupom. Ima jedan detalj koji me je toga dana potaknuo na razmišljanje. Naime, pri odlasku kući, onako usput, na izlazu, moja socijalna radnica mi je napomenula da sam ja «tvrd orah». Pitao sam se zašto i zaključio da bi razlog tomu mogao biti moj odgovor kako se ne osjećam ovisnikom, da to ne prihvaćam, što je kod nje izazvalo nevjericu, a kod starijih pacijenata smiješak. Vjerojatno sam odgovorio kao što bi i većina bolesnika koji još ništa ne znaju o svome problemu odnosno da su bolesni, da su ovisnici i da se trebaju liječiti.

A sada bih, nakon desetak dana provedenih na terapiji, poručio svojoj socijalnoj radnici da se ne brine. Naučio sam da još uvijek ima zdravi dio mozga, koji nije oštećen, koji nije još zaražen «virusom alkoholizma» i koji će nakon terapije imati osnovni cilj i zadatak da donosi zdrave, kvalitetne i pametne odluke u cilju što bržeg ozdravljenja. Neka se ne brine, jer «tvrdi orah» je svakim danom sve mekši i da, na kraju, nadam se, na njezino i moje zadovoljstvo, to više neće biti.

Na kraju, zahvaljujem cijelom terapeutskom timu, s doktoricom (psihijatrom) na čelu, na svesrdnoj pomoći i trudu koje su uložili da prevladam svoje probleme. Nadam se da će vrijeme i moje ponašanje pokazati da taj trud nije bio uzaludan. Zahvaljujem i svojoj grupi koja me je, nadam se, prihvatila onakvoga kakav jesam i pružila mi podršku, kako bismo zajedno prevladali iste poteškoće. Još jednom, hvala svima, sa željom da se više nikada ne nađemo na ovome mjestu, nego na mnogo ugodnijem.

I na kraju, čini mi se da će mi od sada stalno u uhu odzvanjati riječi pjesme Željka Bebeka: "Što je ovo meni trebalo…", kao podsjetnik da više nikada ne dođem u napast.

Lijep pozdrav od bivšeg ovisnika, sada liječenog alkoholičara, a sutra uspješnog apstinenta!

Ciao, arriverderci, auf wiedersehen, good bye!

Bivši ovisnik o alkoholu,

budući uspješni apstinent

------- o O o ------

 

Sadržaj

Poglavlje: VIII. Vedri se nebo, sunce se rađa

Sljedeći članak  

IZDAVAČ: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

POTPORA: Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske

                                                        UREDNICE

Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber

Prim. dr. sc.  Mirjana Marković-Glamočak

Tehnički urednik:

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber

Likovno rješenje omota

prof. Branko Vujanović

Studio za grafički dizajn ANKER

Tisak: Tiskara «Zelina»

Posebno izdanje Alkohološkog glasnika

 ISBN 953-99124-2-3

Urednik web izdanja: Juraj Cesarec

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES