UHVAČENA DUGA

 

Ako je sunce sreća a kiša tuga, oboje je potrebno da nastane duga.

 

 

 

 

 

Predgovor

poglavlja

Promocija

Narudžbenica

 

POČETNE

STRANICE

Početna HSKLA

 

početna zbornik

 

početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

 

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

 
 

poćetna UHVAĆENA DUGA

Kongresi i konferencije

 

 

Sadržaj

Poglavlje: IV. Kumovao mi je alkohol

Sljedeći članak  

 

Samoća je zaista nešto grozno

Primio sam s nestrpljenjem Vaše pismo na kojem Vam mnogo zahvaljujem. Vjerovao sam da ćete mi odgovoriti jer sam Vam pisao iskreno. To mi je bilo prvo pismo koje sam pisao nekome koga uopće ne poznajem, u ovih devet godina, koliko sam već u Lepoglavi. 

Sretan sam i ushićen što mogu ovako, preko pisma, razgovarati s Vama. Vjerujte, to mi puno znači. Ovako, polako učvršćujem prijateljstvo s Vama, ali i s članovima svog budućeg kluba. Nisam više sam i vidim da ima dobrih ljudi koji žele pomoći drugima. I ja ću biti takav član, čim izađem na slobodu! Samoća je zaista nešto grozno i teško je onome koji to ne može podnijeti. No, ja sam tu nelagodu uspio pobijediti. Nije mi teško i već sam se na to naviknuo. Ipak, sada je lakše, kad sam se odlučio povezati s Vama. Imat ću što ispričati svojim budućim prijateljima u klubu, čim izađem, a i drugdje, jer imam velika iskustva. Želim pomoći drugima da nikada ne dođu u stanje u kojem sam bio. Sretan sam što apstiniram već šest godina i odlično se osjećam. Slobodno možete u "Glasniku" objaviti dio pisma za koji mislite da je zanimljiv. Na koncu, i drugi pišu o svojim životnim iskustvima. Nisu to nikakve tajne, već čiste činjenice, kako je bilo i što dalje očekujem od trezvenog života. Naime, "pročitao" sam mnoge u našem klubu, što misle "u sebi" kad kažu: "Neću više piti kad izađem van!" To je maska. Ni jedan doktor, ni psihijatar, niti terapeut kluba ne može izliječiti ni jednog alkoholičara ako to on sam ne učini. Mora postojati jaka volja, vjera u svoje JA. E, ako to uspije, onda se treba držati kluba liječenih alkoholičara i održavati apstinenciju. Samo tako se može uspjeti i preokrenuti način života. Jesam li u pravu? Ja želim ustrajati u tome!

Napisat ću vam nešto o sebi, radi upoznavanja, kao predstavljanje novog člana u klubu. Rođen sam 1. srpnja 1947. u Zagrebu. Počeo sam povremeno piti negdje s 19 - 20 godina, prije nego sam otišao u vojsku. Po povratku iz vojske, počeo sam trošiti pivo i druga pića jer sam se htio prikazati kao pravi muškarac. Oženio sam se 1974. godine i naravno, piće je bilo glavno. Popiti je voljela i moja bivša supruga, a pogotovo moje društvo koje je dolazilo kući. Radio sam na više mjesta u gradu: "Elki", "Sigurnosti", "Generalturistu", do "Rade Končara". S vremenom se rodilo prvo dijete. Bio sam vrlo sretan i to sam proslavio, dakako, uz piće. Kasnije je došlo drugo, pa treće dijete. Na poslu, u "Končaru", znao sam dosta popiti, budući da sam radio na dostavi robe. Kod kuće smo također imali pića, ali nisam prekomjerno pio. Više sam pio vani, u restoranima. Znao sam dolaziti "pod gasom" i onda bi izbila svađa. Inače uopće nisam nagla i agresivna osoba, niti sklon tučnjavama. Slučajno je to primijetio poslovođa i došla je odluka: ili ću se uključiti u tvornički klub liječenih alkoholičara ili knjižica u ruke. Naravno, prihvatio sam ono prvo. Klub je vodio dr. Tadija Zorić, a poslije dr. Nada Petan. U klubu su me odlično primili, tako da je nešto kasnije dolazila i moja supruga, koja je uskoro postala tajnica kluba.

Polovica "Končara" je 1989. godine otišla u stečaj. Od tada sam radio kao zaštitar u "Hrvatskom tigru", sve do odlaska na bojište. Rastao sam se 1994. godine, nakon 20 godina braka. Ostavio sam veliki stan i otišao u podstanare. Za sve to vrijeme nisam popio ni kap alkohola, budući da sam se zarekao da više nikada neću piti. Sada, kada poslije svega trezveno razmišljam, vidim kolike sam užasne pogreške činio. Jako se kajem zbog toga i želim pomoći drugima da se okane pića, da se urazume. Otkada sam prestao piti, izgubio sam takozvane prijatelje. Ali sada želim bolje prijatelje, bolje društvo, jer mi to treba sada, kada sam ostao sam i nemam nikog i ništa. S bivšom ženom i djecom se ne čujem. Nemam ni rodbine. Ali neka, snaći ću se nekako. Nadam se da ću ostatak života provesti u miru i blagostanju. Postao sam veliki vjernik i vjerujem da će me dragi Bog čuvati i oprostiti sve grijehe.

Istinski želim postati vašim budućim članom kluba. Ne bojim se nikakvih vanjskih prepreka i opasnosti jer me vodi jaka Božja volja. Vjerujem i u samog sebe i u svoje JA, vjerujem da nikada više neću skrenuti s puta vjere, ljubavi i mira. U vašem klubu, društvenoj obitelji, dokazat ću se da se bez tog poroka može živjeti ljepše i bolje. Neću iznevjeriti ni Vas, niti članove kluba, jer sve se može kad se hoće.

Branimir

 

Nastradao je putem do kuće

...padala je kiša. Bilo je tmurno i sve su kuće u mom selu zatvorile svoje kapke, osim jedne. Na prozoru te kuće sjajila je suza i stvarala svjetlost do kasno u noć.

Dan prije, iz te se kuće orila buka, a onda je još sunce bacalo svoje iskrice na čvrstu zemlju. Tog je dana žena izašla iz kuće, iz koje se na kilometre mogao osjetiti miris svakakvih vrsta kolača, čuti zvuk vesele i zdrave djece. Ali tog je dana žena bila uplakana i grčila se od boli. Za njom je izašao čovjek, sav mrgodan, stisnutih crnih očiju, opasnih, krutih brkova i pomalo sramežljiva, ali ponosna držanja. Daleko je odjurio stazom i zaustavio se pred prvom gostionicom. Zavinuvši sada već opuštene brkove, bacio je pogled iza sebe, raširenim očima boje neba. Otvorio je vrata gostionice, dogegao se do prvog slobodnog stola, sjeo i naručio čašicu rakije. Pridružili su mu se i stari prijatelji, tako da je u njihovom društvu, iza zavjese duhanskog dima, pomalo zaboravio na svoju uplakanu, utučenu ženu. Zaboravio je na prestrašenu djecu, kojoj je prije par dana obećao sutrašnji izlet u Primorje. Popio je već bocu, dvije rakije, prosio dva, tri sata i umjetno se smije, umjetno veseli, ne zna ni što radi. Polako, sporim i tihim korakom, stigla je noć. Zvijezda na nebu nije bilo, nego su oblaci od velike tuge plakali za dušama koje ne znaju živjeti. Žena je u kući sjedila, bdjela i molila pored svijeće. Djeca su, s neopisivom željom za sutrašnjim izletom, već odavno bila u snovima. A ona je čekala, čekala... i čekala... Njezin muž se nije vratio. Pred zoru, sva u suzama, uspjela je umorno otvoriti vrata. Netko je blago, smireno pokucao na vrata, dok je njoj srce udaralo kao najglasniji bubanj. Na vratima je ugledala visokog, obrijanog čovjeka u uniformi, s kapom na glavi i kapuljačom preko uniforme. Nije ni vidjela koje je boje bila uniforma od svih tih suza, što su joj kroz oči prošle preko duge, duge noći. Čovjek u uniformi je počeo pričati, a ona je uspjela čuti samo nekoliko riječi. Njezin muž, onaj čovjek koji je bio u društvu svojih starih prijatelja, nastradao je putem do kuće. Od previše alkohola u krvi, poskliznuo se, pjevajući, niz nizbrdicu u rijeku i utopio se. Čovjek u uniformi otišao je bez pozdrava, a žena je ostala stajati na vratima. Zgrčila se, nešto je probolo njezino istrošeno srce i ne može se, ne želi se maknuti iz njezinog srca. A kiša je padala... bilo je zaista tmurno. Zvona sa zvonika kraj crkve zazvonila su par puta i sve je nakon toga odjednom utihnulo. Samo su se među svim onim kapljicama kiše mogle razotkriti dječje suze i suze njihove majke. Ta djeca nikada više neće moći ostvariti svoju žarku želju, da sa svojim dragim ocem odu na izlet.

...pala je kiša. Bilo je sve mračno i tmurno, a u mom selu sve kuće kao da nisu ni postojale, samo je u jednoj gorjela svijeća...

Sendy

 

 

Sadržaj

Poglavlje: IV. Kumovao mi je alkohol

Sljedeći članak  

IZDAVAČ: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

POTPORA: Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske

                                                        UREDNICE

Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber

Prim. dr. sc.  Mirjana Marković-Glamočak

Tehnički urednik:

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber

Likovno rješenje omota

prof. Branko Vujanović

Studio za grafički dizajn ANKER

Tisak: Tiskara «Zelina»

Posebno izdanje Alkohološkog glasnika

 ISBN 953-99124-2-3

Urednik web izdanja: Juraj Cesarec

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES