UHVAČENA DUGA

 

Ako je sunce sreća a kiša tuga, oboje je potrebno da nastane duga.

 

 

 

 

 

Predgovor

poglavlja

Promocija

Narudžbenica

 

POČETNE

STRANICE

Početna HSKLA

 

početna zbornik

 

početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

 

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

 
 

poćetna UHVAĆENA DUGA

Kongresi i konferencije

 

 

Sadržaj

Poglavlje: II. Moj život s alkoholičarom

Sljedeći članak  

 

Dvije priče iz jednog života

 Kada je jedno poslijepodne moj suprug rekao da moram napisati nešto o životu s alkoholičarom, jednostavno nisam znala što, kako, niti odakle početi. Možda bi mi bilo lakše da mi tko postavlja pitanja, a da ja odgovaram. Ovako postajem nemoćna jer je, naprosto, teško pisati o sebi samome. Moj suprug je nakon dvije, zapravo, tri godine života sa svojim alkoholizmom odlučio poći na liječenje. Djeca i ja smo bili presretni i željeli smo mu pomoći u svakom pogledu. Činjenica je da još uvijek ne vjerujemo njegovoj odluci, jer svatko je od nas to razdoblje alkoholizma proživio na svoj način.

***

Rođen sam u Zagrebu. Zaposlen sam, oženjen i otac sam troje djece: 20 godina, 18 godina i 12 godina. Živimo u Velikoj Gorici, u trosobnom stanu. Sada sjedim za stolom i pitam se: "Moj alkoholizam? Kada, gdje i kako je sve uopće počelo? Je li počelo onoga dana kada sam se rodio, ili onda kada sam shvatio da moj otac dolazi s posla kući pod utjecajem alkohola, toliko pijan da su ga drugi vodili kući. Možda onda kad sam morao slušati svađe između roditelja, ponekad razbijanje stvari po kući. ili pak maltretiranje nas djece? Je li počelo prvim izlascima na plesnjak, izlascima s prijateljima u kafiće, kada smo znali u društvu djevojaka, da bismo ispali veći "frajeri" popiti po koju coca-colu s rumom? Je li počelo oproštajnom večerom onog dana 1973. godine, i odlaskom u bivšu JNA, kada sam, rastajući se od obitelji, djevojke i prijatelja, prvi put popio malo više alkohola? Možda onog trenutka u vojsci kada su me često zvali u komandu na prijateljske razgovore o mojoj obitelji. o rođacima, o tome gdje žive i rade, jesu li u inozemstvu, ili o događajima u Zagrebu 1971. godine?"

***

Vjenčali smo se 1974. godine, nakon dvije godine zabavljanja. U to vrijeme je bio odslužio vojsku i nakon kratkog prekida, jer je želio neku svoju slobodu, odlučili smo se vjenčati. Moja trudnoća je taj čin ubrzala. Dok je služio vojni rok, ja sam, uz pomoć njegovih roditelja, uredila naš prvi dom. Inače, moram naglasiti, imala sam rijetku sreću da smo se obostrano zavoljeli: njegovi roditelji, njegova, sestra i ja. U to vrijeme moj suprug nije pio i jako mu je smetao alkoholizam njegova oca. Moj suprug je znao popiti samo na zabavi ili svadbi, i to u normalnim količinama. Život nam je tekao kao i svim mladim bračnim parovima u podstanarstvu. Najveća naša briga je bila očekivanje novog člana. Bili smo mala obitelj koja se sama od prvog dana hrvala sa svojim problemima.

***

Možda je počelo vjenčanjem, stvaranjem obitelji, podstanarstvom i pitanjem kako dalje kroz život? Možda je počelo u radnoj organizaciji, kada sam se susreo s okolinom gdje se prekomjerno pilo i tako, malo pomalo, utjecalo na mene? Je li doista počelo s onom poznatom: "daj, buš si jednu popil?" Danas, dok ovo pišem, mislim da je tada počelo, jer se često znalo dogoditi da nismo ostali samo na onoj jednoj čašici.

***

Kada se 1975. godine rodila naša prva kćer, sami smo je podizali. No, uvijek sam nastojala da moj suprug ne izgubi svoje društvo, da se i dalje bavi svojim hobijima, od igranja nogometa pa do ribolova. Nisam željela biti žena na koju će se ljutiti njegovi prijatelji

***

Kako bih svojoj obitelji omogućio što bolji i sigurniji život, počeo sam raditi i izvan radnog mjesta. Kretao sam se u društvu privatnih poduzetnika i ugovarao poslove u gostionicama. Ugovaranje poslova, kretanje u društvu osoba punih novaca, rad do duboko u noć, polako su me, ali sve više, odvajali od obitelji. Sve rjeđe sam razgovarao sa suprugom o problemima koje smo trebali zajedno rješavati i malo sam vremena posvećivao djeci koja su rasla

***

Svu sam brigu u obitelji, posebno novčanu, počela preuzimati na sebe. Moj suprug nije obraćao pažnju ni na jedan račun, ni jednu kupovinu i troškove u kući. Doduše, on je uvijek davao svoju plaću u kuću, ali ništa drugo ga više nije zanimalo. Nije razmišljao ni o poskupljenjima, niti o tome je li nam naš prihod dovoljan za život. Postao je nezainteresiran i netrpeljiv. Njegovo ponašanje, uz snažne reakcije (koje su postale sve češće), pokušavala sam prihvatiti kao njegovu naglu narav, a nisam htjela ili nisam mogla priznati da je alkoholizam uzrok tog neprimjerenog ponašanja. On je inače osoba koja voli da se netko brine o njemu. Kako je po naravi više šutljiv, pod utjecajem alkohola je postajao sve glasniji i agresivniji te se sve češće vraćao u prošlost.

Godine 1977.rodila se naša druga kći, i kako su obveze bile veće, on je birao i obavljao samo ono što je njemu odgovaralo. Tu se već više počeo nazirati alkoholizam, jer je radio kod privatnika i družio se s ljudima koji su posao tražili u gostionicama.

***

Prije dvanaest godina dobili smo stan u Velikoj Gorici. Priprema za selidbu i kupnja namještaja ponovno su me vratili obitelji, supruzi s kojom sam zajedno planirao nove poteze za sutra. Rješavali smo "brdo" problema i ništa nam nije bilo teško jer bili smo zajedno. S posla sam žurio kući da bih otišao po djecu u vrtić. Ponovno smo izlazili zajedno u šetnje, a moji izlasci s društvom i u gostionicu bivali su sve rjeđi, a pijani dolasci kući bili su vrlo rijetki.

***

Djeca su nam bila dobra i vesela, nismo imali većih problema (bar se tako meni činilo), jer smo sve probleme još rješavali zajedno. Godine 1982., nakon velikih borbi u mom poduzeću, dobili smo stan i preselili se u Veliku Goricu. Suprug je prve godine teško podnio to preseljenje i odvajanje od svoje sredine, tako da je sve češće kasnio kući ili bi dolazio usred noći, a sve više i pod utjecajem alkohola. U takvim trenucima nikada ga kao supruga nisam korila, nego mu priskakala u ponoć. I djeca, koja su bila veća, znala su pomoći da ga smjestimo u krevet.

***

U to vrijeme rodio nam se i sin pa sreći i radosti nije bilo kraja. Prolazili su dani. Pronašao sam novi posao jer je plaća bila veća. Upoznao sam kolege i uklopio se u novu sredinu, u sredinu u kojoj se pilo. Malo pomalo, vratio sam se ranijem načinu života. Društvo uz piće nakon radnog vremena, koje je znalo potrajati do kasno u noć.

***

U svim tim situacijama pokušala sam biti tolerantna, iako sada, dok ovo pišem, priznajem da nije uvijek bilo dobro. Da sam prije bila agresivnija, možda do svega toga ne bi ni došlo. Kad bi došao kući pijan, uvijek je nakon toga više dana bio bez alkohola. Tada bismo sjeli i razgovarali o tim njegovim stanjima. Sam je znao priznati da griješi da treba prestati s time. No, sve češće se događalo da me je pod utjecajem alkohola napadao i optuživao za sve svoje krive postupke. Ja sam šutjela i slušala. Svaki put sam se nakon takvog napada osjećala krivom i sve sam više optuživala sebe.

***

Pripit ili pijan dolazio sam kući kasno u noć, uvlačeći se u krevet poput uljeza, da ne bi tko od obitelji vidio u kakvom sam stanju Ne upoznavši novi krug prijatelja u Velikoj Gorici, a one koje sam upoznao bili su prijatelji uz čašicu, počeo sam odlaziti tamo gdje sam nekad živio. Sve više vremena sam provodio sa starim društvom i obrtnicima s kojima sam radio, izvan kuće i obitelji, a događalo se da kod kuće nisam bio i po dan-dva. Zbog takvoga mog ponašanja, atmosfera u kući je postajala sve napetija.

***

Naše treće dijete je u drugoj godini života oboljelo je od bronhitisa, koji je s godinama prešao u bronhijalnu astmu. Sve veće i veće odgovornosti padale su na naša leđa, a moj suprug je uz alkohol pokušavao pobjeći od njih. Svaki puta bi nakon popijenih čašica lakše mogao okriviti svakog od nas za svoju i našu nesreću. Ja sam zadnjim snagama pokušavala držati konce u svojim rukama, ali to mi je bilo sve teže.

***

Kako bih opravdao svoje ponašanje, davao sam svoju plaću i dio zarađenog "fuša" u kuću. Zapravo sam takvim postupkom izbjegavao izravni razgovor sa suprugom, a da bih sasvim uspio u tome, dopunio sam to i alkoholom. U toj fazi, ako bi supruga i pokušala razgovarati sa mnom, branio sam se protunapadom pa su ti razgovori završavali njezinim povlačenjem u sebe. Bio sam svjestan svoje krivnje, ali nisam imao hrabrosti to priznati.

***

Uza sve te probleme, ni naše financijske mogućnosti nisu više bile dostatne za život. Moram naglasiti da je sve što smo u tih dvadeset i jednu godinu braka stvorili, bilo doista samo naše. Nikakve rodbinske pomoći nije bilo. No suprug je najviše od toga bježao i sve je češće mene optuživao za takvo stanje, predbacujući mi da previše trošim.

***

Moje ponašanje i osjećaj krivnje počeli su se odražavati na poslu. Odlazio sam na posao napet, a da bih ublažio tu napetost, posezao sam za čašicom prije posla, za vrijeme posla i nastavljao po dolasku kući. Počeo sam se povlačiti u sebe, a svu odgovornost u obitelji prepustio sam supruzi. Djecu sam počeo zanemarivati što se jako odrazilo na njih, a na poslu sam polako gubio volju za rad.

***

Godine 1991. prvi put sam se ozbiljno razboljela. Imala sam tešku operaciju koju sam morala podnijeti sama, što fizički, a još više psihički. S 38 godina postala sam žena koja više nije mogla rađati i zbog toga sam se osjećala manje vrijednom. Sve češće me je suprug pod utjecajem alkohola zbog toga vrijeđao. Njegova su predbacivanja bila toliko teška da sam morala pokleknuti. Još više sam se osjećala krivom za našu situaciju, pa sam potajno željela da sreću potraži negdje drugdje. Iako sam do tada uspijevala prijeći sve mostove, ovo je bilo nepremostivo, Osjećala sam se nemoćnom. Suprug je sve češće spominjao našu prošlost i naše sretne dane, izbjegavajući tako sadašnjost. Bilo je posebno teško kada je mobiliziran 1992. godine.

***

Kad je započela agresija na Hrvatsku, odmah sam se uključio u narodnu zaštitu i organiziranje obrane naselja. Noćne ophodnje, neizvjesnost, strah što će biti sutra, što će biti s djecom i suprugom, bili su razlogom ponovnog posezanja za alkoholom. Tako sam skupljao neku lažnu hrabrost. Poziv u Hrvatsku vojsku i odlazak na bojišnicu, u nešto nepoznato, kruženje boce od ruke do ruke u trenucima predaha, vodili su daljnjem pijenju. U danima kada sam dolazio kući na odmor, izbjegavao sam razgovore o ratu, a ratna tema je svugdje bila prisutna. Kako bih makar na trenutak sve to zaboravio, utjehu sam tražio u alkoholu. Odlazio sam na mjesta gdje su bili dečki iz moje jedinice, a naš se razgovor svodio na sjećanja i ispijanja novih čaša.

***

Svi smo, nažalost, ovaj rat proživjeli i sada ga proživljavamo na svoj način. Pokušala sam o svemu brinuti se sama, jer suprug je bio u ratu, na prvim linijama. Strašno sam se bojala da mu se što ne dogodi. Kada je dolazio kući, nastojala sam što manje govoriti o problemima, i omogućiti mu da se odmara. Tada sam konačno shvatila da je moj suprug alkoholičar. Nije mogao izdržati ni jedan dan bez alkohola. I sada dok ovo pišem, grozim se njegovih pokreta i skrivenog točenja konjaka. Tako je došlo do toga da se sukobio s našom najstarijom kćeri, koja je digla ruku na svog oca. To se naprosto nije moglo izbjeći. U njezinim sam očima vidjela neopisivu mržnju. Kada je nakratko bio donekle trijezan, pokušala sam s njime razgovarati, ali bez uspjeha. Tražila sam da mi pomognu njegova majka i njegova sestra, moj brat i naši prijatelji, ali svugdje sam naišla na zid. Prestali smo sa svima komunicirati. Normalno, reakcija mog supruga bila je: "Ti si kriva za sve." Tada smo nas četvero ostali sami sa svojim problemom - ocem i mužem alkoholičarom. Pokušala sam potražiti pomoć negdje drugdje. Otišla sam socijalnoj radnici. Nakon razgovora s njom, shvatila sam da mu se ne može pomoći bez njegova pristanka na liječenje. Nakon što smo bili primorani pozvati policiju, jer je opet došlo do sukoba oca i kćeri, nakon razgovora s policijom, shvatila sam da sam sama. Istodobno su djeca zahtijevala da nađem neki izlaz. Dugo sam o svemu razmišljala. Osjećala sam da sam ja kriva za sve. Poželjela sam da jednostavno nestanem.

***

Sve češća pijenja, neodlučnost da prestanem piti, gubitak prijatelja, gubitak volje za radom, čekanje kraja radnog vremena da bih nastavio piti, svađe u kući nakon čega sam napadao ženu i djecu, razbijanje stvari, dolazak policije, razna lažna opravdanja za izostanke ili izlaske s posla, doveli su me do toga da sada sjedim za stolom do duboko u noć i pišem o svom alkoholizmu. Ja sam alkoholičar.

***

Sada se nalazimo na životnoj prekretnici. Nadam se još uvijek da nije kasno. Moj suprug se liječi od alkoholizma, a djeca i ja ćemo mu u svemu pomoći i podržati ga da izdrži. Nadam se da će mi i drugi pomoći. Voljela bih jedino da više razgovara, da se manje povlači u sebe i da što više sudjeluje u našim zajedničkim problemima. Najteže će biti premostiti financijsku situaciju u našoj obitelji. U tome moj suprug jednostavno ne želi sudjelovati. I dalje se osjećam krivom, iako to želim ispraviti. Ne bih željela više ni u šali čuti: "Ti si me uništila. Samo trošiš novac." Najteže mi je kad to čujem. Izgubila sam smisao za šalu i za društvo. Još uvijek osjećam strah ako se opustim. Želim da suprug i ja dobijemo i ovu životnu bitku Nadam se da imamo još dovoljno snage i ljubavi da to i ostvarimo. Želim da se naša djeca ponose nama.

lvica i Melita

 

 

 

Sadržaj

Poglavlje: II. Moj život s alkoholičarom

Sljedeći članak  

IZDAVAČ: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

POTPORA: Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske

                                                        UREDNICE

Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber

Prim. dr. sc.  Mirjana Marković-Glamočak

Tehnički urednik:

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber

Likovno rješenje omota

prof. Branko Vujanović

Studio za grafički dizajn ANKER

Tisak: Tiskara «Zelina»

Posebno izdanje Alkohološkog glasnika

 ISBN 953-99124-2-3

Urednik web izdanja: Juraj Cesarec

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES