UHVAČENA DUGA

 

Ako je sunce sreća a kiša tuga, oboje je potrebno da nastane duga.

 

 

 

 

 

Predgovor

poglavlja

Promocija

Narudžbenica

 

POČETNE

STRANICE

Početna HSKLA

 

početna zbornik

 

početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

 

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

 
 

poćetna UHVAĆENA DUGA

Kongresi i konferencije

 

 

Sadržaj

Poglavlje: II. Moj život s alkoholičarom

Sljedeći članak  

 

Moja supruga je zanimljiva osoba

Dolazim kući i palim svjetlo. Klik!… Mrak. Ili je prekidač neispravan ili je pregorjela žarulja. Ako je prekidač neispravan, potrošit ću puno vremena, a i nemam rezervnog kod kuće. Rezervnu žarulju imam i vrlo lako je mogu promijeniti. Aha!… Treba promijeniti žarulju. Klik!… Svjetlo. Zadovoljan sam što sam riješio problem i ponosan što sam to sam napravio. I sve vidim u drugom svjetlu – naravno, stavio sam slabiju žarulju jer manje troši, manje se grije i trebala bi duže trajati. Pitam se, zašto mi se u životu nikada nije dogodio taj famozni "Aha!"? Zašto mi se nikada nije upalila žarulja? Zašto jedna obična staklena čaša od dva decilitra s nekakvom obojenom tekućinom predstavlja tako veliki problem? U našoj kući se nikada nije pilo. Otac je imao odgovorno i opasno zanimanje i tu alkoholu nije bilo mjesta. Njegov posao je zahtijevao koncentraciju, smirenost, brze reakcije… Čak se ne sjećam da su se roditelji ikada posvađali. Istini za volju, moj djed Marko je bio "stručnjak" za alkohol. Iz Splita je 1916. godine krenuo pješice u svijet. Dobro… pješice je stigao samo do Trsta, ukrcao se na brod i otišao u Ameriku. Neko vrijeme je radio kao drvosječa. Međutim, vidio je da su Amerikanci jako žedan narod i počeo je peći rakiju u šumama iznad Portlanda. Bježao je od policije, mijenjao imena… i jednog dana se umorio. Došao je s dolarima u Zagreb i kupio pola kuće u Petrinjskoj ulici. Kasnije je došla nacionalizacija pa smo ostali kratkih rukava. Dogodio se i "povrat imovine", pa smo ostali bez rukava. Danas u toj kući žive neki ljudi koji nemaju pojma tko je bio moj djed Marko.. ili Mike ili Mathew ili Michael ili Mark… Ali zato su Amerikanci dvadesetih godina prošlog stoljeća pili izvrsnu rakiju. Kad sam došao na svijet, bio mi je namijenjen posao slastičara, šest boca piva i pola litre viskija. Nisam otišao u slastičare, a lijepo bi bilo kad bih si svakog dana mogao zasladiti život. Nitko mi nije rekao da piće moram rasporediti na male količine koje ću piti tijekom života. U 25. godini života sam odlučio popiti svih šest boca piva i pola litre viskija. Potrošio sam zalihe i bilo mi je jako zlo. Mrzio sam sebe i stidio se. U mom sjećanju nedostaju tri sata, koliko mi je trebalo da od Voltinog naselja, gdje sam trošio svoje zalihe pića, dođem do Pothodnika. Ne znam jesam li išao pješice ili tramvajem, jesam li putem nekoga zaustavljao, jesam li s nekim razgovarao, što sam radio… Poznanik s faksa me u Pothodniku podigao s poda i naručio kavu da malo dođem sebi. Neko vrijeme nakon toga izbjegavao sam Pothodnik i zaobilazio ga da me netko od tadašnjih slučajnih prolaznika ne bi prepoznao. Pustio sam bradu… i pijem samo kavu s mlijekom. Danas prepoznajem ljude koji ne mogu bez pića. Ujutro naručuju rakiju jer ih boli zub, u podne "Jäger" jer ih muči želudac, a navečer pivo jer su društveni i žele se opustiti… Poznajem direktore koji piju, liječnike, čak i profesionalne vozače. Alkohol ne bira ljude – ljudi biraju alkohol. I svi smo jako društveni. Volimo upoznavanje: "Ovo je Buki… ovo je Tomek… Kaj buš popil?" Zato ne pijem kavu u kvartu, jer se uvijek nađe netko tko bi se htio upoznavati. I počne razgovor o sportu, o tome kako je prije bilo bolje, kako još nije izvučen glavni zgoditak na lutriji… i, naravno, neizbježno pitanje: "Kaj buš popil?" Za mene je to znak da treba promijeniti kvart. Ako pokušam nekome reći da baš i nisam za piće, ljudi i dalje navaljuju. Tada mi je izgovor da vozim. Nekima ni to nije dovoljno dobar razlog da se ne popije jer zakon dozvoljava (nisam uspio zapamtiti koliko)… promila u krvi.

Budući da sam u međuvremenu ponešto naučio, posljednji adut je izjava da sam alkoholičar i da ne smijem piti. Zanimljivo – tu prestaje svako navaljivanje. Zanimljivo je zato jer jako puno ljudi zna za "odumiranje centra za kontrolu pića". To se ne može pročitati u "Večernjem" ili "Jutarnjem listu". Toga nema ni na televiziji. Može se čuti samo na jednom mjestu – na Odjelu. Suprugu sam upoznao za stolom na kojem je bilo bar 20 boca pića. Ne vjerujem u dimnjačare, crne mačke i djetelinu s četiri lista. Naime, došao sam na proslavu godišnjice mature, a supruga je došla s našim zajedničkim prijateljem. Moja supruga je zanimljiva osoba. S njom nikada nije dosadno. Ima bogatu maštu, a misli joj lete dvjesta na sat. Brzo uočava (i pamti) detalje i brzo reagira. Sve je jednako važno: kupnja cipela, šetnja gradom, kupanje na Jarunu. Ja sam usporen i dijelim stvari na važne i nevažne. Prije većih odluka moram dobro razmisliti, izvagati, sagledati posljedice, i često griješim. Još uvijek sam dječački naivan i vjerujem ljudima. Pa dobro, tek sam blizu pedesete. U sto dvadesetoj ću savršeno razumjeti život i ljude.

Nikada nismo kupovali alkohol i kod kuće nemamo bar. Povremeno smo išli van na ručak ili večeru i nakon ribe bismo popili čašu vina. Ništa neobično i ništa alarmantno. Kasnije je supruga, kao prava pjesnikinja, počela obilaziti pjesničke tribine u gradu. A pjesnici se jako vole družiti, vole domjenke i nakon tribine negdje sjesti. Ništa neobično i ništa alarmantno. Oduvijek znam da su mudri Kinezi govorili da putovanje započinje prvim korakom. Pri tome uvijek zamišljam nekoga s koferom u ruci, a ne s čašom na stolu. Ispočetka je supruga dolazila doma raspoložena, a kasnije joj je sve više bilo zlo. Tek tada sam prepoznao sličnost sa svojim, stanjem od prije ne-znam-koliko godina, upalila mi se žarulja i pomislio sam “Aha! Ovaj problem se rješava tako da ti postane jako zlo i nakon toga ti više ne pada na pamet napiti se!" Supruga je teturala, molila me da joj pomognem, a ja sam kao pravi kineski mudrac, čekao da joj bude jako zlo… i da dođe pameti. Bilo joj je zlo, više zlo, još više zlo… Nisam imao pojma da postoji toliko stupnjeva. Jednog dana je sama predložila obiteljsku terapiju u sklopu vikend-programa. Mislim da me trebala nagovarati. Učinilo mi se kao da mi govori o svemirskom programu i letu na Mjesec – znam da to postoji, ali ja s tim nemam nikakve veze. No ipak, supruzi treba pomoć. A što ću ja tamo? Pravit ću joj društvo da ne bude baš sasvim sama dok joj liječnici objašnjavaju različite tehnike umjerenog pijenja. I nije čudo da sam se onda šokirao. Prvo: oni koji piju, ne valjaju jer piju i stvaraju probleme sebi i okolini. Ali to nije sve: oni koji ne piju također ne valjaju, jer na ovaj ili onaj način omogućuju da se piće toči u potocima. Pa sad ti budi pametan!

Iako u novinama čitam samo naslove i eventualno podnaslove, uspio sam shvatiti da se ipak vodi računa o problemu alkoholizma i da se pokreću neke akcije kako bi se problem riješio. Irci su zabranili "happy hour" – ono što se kod nas zove "akcija – "Balantine" plus "Karlovačko" za deset kuna". Slovenci su problem alkoholizma uspješno riješili tako da su uzeli Prešernovu "Zdravicu" za himnu. Kod njih nema alkoholičara, vjerojatno nemaju ni Odjele, a ako ih imaju, onda zjape prazni. Jer Slovenci su veseli narod, vole pjesmu i dobro društvo, a u prometu ginu samo zato jer imaju dobre i brze ceste i dobre i brze automobile. Najviše me ohrabruju promjene koje se kod nas događaju. Naime, kod nas alkohol polako nestaje. Pivo je postalo prehrambeni proizvod, također i vino. Očekujem i velike pozitivne promjene u industriji. Očekujem da će uskoro jedan od naših velikih proizvođača postati Tvornica prehrambenih proizvoda "Badel". Nedavno sam se vozio kući i uz cestu krajičkom oka primijetio veliki plakat  "Jeste li danas popili svojih osam čaša …?" Je li to moguće? Jesam li poludio?

Okrenuo sam auto i vratio se da bolje pogledam plakat. "Jeste li danas popili svojih osam čaša – vode ?" Dobro je. Nisam još poludio.

Franin

 

 

 

Sadržaj

Poglavlje: II. Moj život s alkoholičarom

Sljedeći članak  

IZDAVAČ: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

POTPORA: Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske

                                                        UREDNICE

Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber

Prim. dr. sc.  Mirjana Marković-Glamočak

Tehnički urednik:

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber

Likovno rješenje omota

prof. Branko Vujanović

Studio za grafički dizajn ANKER

Tisak: Tiskara «Zelina»

Posebno izdanje Alkohološkog glasnika

 ISBN 953-99124-2-3

Urednik web izdanja: Juraj Cesarec

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES