UHVAČENA DUGA

 

Ako je sunce sreća a kiša tuga, oboje je potrebno da nastane duga.

 

 

 

 

 

Predgovor

poglavlja

Promocija

Narudžbenica

 

POČETNE

STRANICE

Početna HSKLA

 

početna zbornik

 

početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

 

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

 
 

poćetna UHVAĆENA DUGA

Kongresi i konferencije

 

 

Sadržaj poglavlje

Poglavlje: I. U vlasti alkohola

Sljedeći članak  

 

Tam' pri "Aleji dobrih"

Miroslav Radić Maks bio je početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća jedan od najperspektivnijih mladih novinara u zagrebačkom “Vjesniku”, tada najvećoj novinsko-izdavačkoj kući u ovome dijelu Europe. Solidan i pouzdan novinar-reporter i odličan fotograf. Kombinacija kojoj dobra budućnost u novinarskom poslu nije mogla izmaći.

Uz to je Maks bio i vrlo vrijedan i poslušan. Urednička je riječ za njega bila zakon, a zakon je bio i novinarski kodeks. U svaki je svoj tekst unosio dio svoje šarmantne autorske osobitosti, tako da su i njegova izvješća sa dozlaboga dosadnih i “praznih” sastanaka partijskih komiteta i drugih političkih i društvenih skupova, ili omladinskih radnih akcija, na primjer, bili vrlo zanimljivi i “pitki” novinski napisi i iskreno su ih hvalili i urednici, i kolege novinari, i čitatelji.

Na “dalek put” – u Makedoniju, vrletnu Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, pa i u inozemstvo, najčešće u zemlje u kojima su u većem broju živjeli i radili ljudi iz tadašnje Jugoslavije, odlazio je s radošću i doslovce u svako doba godine. I redovito je donosio odlične materijale. Njegove su fotografije govorile i bez potpisa, a tekstovi su bili koncipirani i stilizirani tako da su se tijekom čitanja pretvarali u slike.

Maks je počeo “piskarati” za novine još kao zavidovićki i sarajevski gimnazijalac – u školskim i studentskim listovima. Onda se, negdje pred maturu, hrabro javio u zagrebačke “Sportske novosti” i slao im vrlo zanimljiva izvješća sa sportskih priredbi koje su se odvijale u Bosni i Hercegovini. Po dolasku u Zagreb na studij, “kalio se” uobičajeno: u “Studentskom listu” i “Poletu”. “Vjesnikova” kuća, po završetku studija, bila je logičan nastavak.

Desetak uspješnih godina u toj kući zamijenio je, zbog novih profesionalnih izazova, ali i bolje plaće, pa i zbog nekih političkih vjetrometina u kojima se nenadano i potpuno nevin našao, za urednički status u jednom zagrebačkom lokalnom, pa nešto kasnije u jednom tada uglednom tvorničkom listu. No, nakon nekoliko godina se vratio u “Vjesnik”, pa uskoro još jednom otišao na duži “službeni put” u jednu veliku kompaniju. Na novinarske i fotografske poslove, jasno. Primili su ga lijepo i sa zahvalnošću. Uzvratio je značajnim unapređenjem na području informativno-propagandne djelatnosti, a pridonio je i populariziranju i jačanju ukupnog imidža svoje nove kompanije i njezine djelatnosti.

I dalje je često bio na putovanjima, jer je ta njegova kompanija radila doslovce po čitavom svijetu. Uz sve obveze, stizao je vrlo uspješno se baviti kazališnim amaterizmom. S kazališnom radionicom, kojoj je bio osnivač i dugogodišnji umjetnički voditelj, postizao je odlične rezultate.

Taj mu je hobi donio čvršću i dužu vezu s djevojkom Klarom, studenticom kemije. Počeli su živjeti zajedno, ali o braku nisu razgovarali. A kad bi se ona i “pomazila” ponekad s tom temom, Maks je, tobože u šali, govorio: "Majka i otac su mi se u partizanima od početka rata borili za slobodu, nije fer da im se pohvalim da sam dragovoljno pristao na vlastitu neslobodu". Klara ga je, svejedno, i tako “slobodnog” jako voljela, a znala je i to da je njezin Maks od onih koji “više pričaju…”. Nakon nekog vremena, rodio im se sin Nino. Maks ga je jako volio, ali je veza s Klarom nakon par godina “izblijedila”, pa je Maks “otišao svojim putem”.

Ubrzo je našao drugu djevojku – dragu i lijepu studenticu književnosti, Ivanu iz Zagreba. Učio ju je svojem boemskom načinu života – “od danas do sutra”. Voljela ga je i pristajala na taj dosad joj potpuno stran “nauk”. Tolerirala mu je česta putovanja, cjelonoćne tulume bez nje, pa i poneku “ženskicu sa strane”. Cijenio je to na svoj čudesno tajnovit, ali njoj razumljiv način.

U ovome je slučaju pristao i na brak. Pajdaši s poznatih zagrebačkih “Jutara poezije”, koja je Maks dugo podupirao organizacijski i materijalno, su mu se smijali. “Pripitomio” ih je s nekoliko novih rundi “za sve” i pozivom na svadbu u njegovoj omiljenoj “Drini” u Preradovićevoj ulici.

Dvije godine nakon vjenčanja, na svijet je došao sin Miro, dražestan i zdrav dječačić koji je napadno i zavidno sličio i na mamu i na tatu. Danas je već u petoj godini i ide u vrtić. Tete i druga djeca ga obožavaju, jer je vrlo komunikativan i razigran. Maks je još uvijek u svojoj, kako on to zna reći, “slavnoj” firmi, a Ivana radi u jednoj kulturnoj ustanovi u središtu Zagreba. Sve je u najboljem redu, ali, na žalost, samo naoko.

Maks se, naime, prije desetak godina opasno “zaljubio” u “zlaćane rakije”, “rujna vina”, “burna piva” i druga “prava muška” i “novinarska” pića. U početku je to bilo “radi društva” i na pragu svakome potrebnog veselja, a kasnije doslovce s onu stranu bilo kakvog praga. Počelo je davno – uobičajenim, za naše prilike i navike, “očijukanjem” s likerima u trećem gimnazije – za hrabrost uoči prvih “sudbonosnih čvenkova” s djevojkama. Od svake mu je te “rane” popijene čašice bilo muka, pa je za sljedećom posezao tek za nekoliko dana, pa i tjedana.

U Zagrebu je kao student pijuckao, kao i ostali s kojima se družio: pomalo i povremeno. Kad se zaposlio, međutim, kolege bi ga pozvali na rundu, i kad bi ga pohvalili, “krenulo mu je” bolje. Bio je ushićen kada bi ga starije kolege pozvali na rundu i kad bi ga pohvalili zbog dosta popijenih čaša, koje je on najčešće plaćao. Naravno, ne samo svoje, jer su ostali imali obitelji, kredite, morali štedjeti za ljetovanja i zimovanja, a Maks je imao dobru plaću, a i honorara i dnevnica je bilo prilično. Birtaši, posebno birtašice oko “Vjesnikove” kuće i u kvartu gdje je stanovao su ga obožavali. Bio je uvijek galantan i duhovit i nikada nikakvu “kavgu” nije zametao.

Radio je i dalje puno. “Trošio” se i u svojem kazalištu, na obvezatnim tulumima, sve češćim i sve žešćim, a i s novim ljubavima. Uz sve više pića, dakako.

Onda su došle nesretne ratne devedesete, “naše”, godine. Već je prve “balvan-vjesnike” na cestama kroz Kninsku krajinu Maks u svojim člancima žestoko osudio i javno tražio od tadašnjih vlasti da s “balvan-revolucionarima” postupaju kao s teroristima i da ih ne identificiraju po nacionalnoj pripadnosti. Za takvo njegovo stajalište nije bilo baš puno razumijevanja, pa je morao na oštar “ribanac” kod glavnog urednika i u partijski komitet.

Prve je strašne vijesti o pucnjevima u Hrvatskoj i po Hrvatskoj teško primio. Pucalo je u sve njegove životne planove i snove. Krenuo je na ratišta sa svojim vjernim foto-aparatom, ali i s povelikom “sigurnosnom čuturicom” punom, jasno, najžešće domaće travarice.

Kad se, na sreću živ i zdrav, vratio, njegovi su mu se šankovi jako obradovali. Nije ih iznevjerio i bio im je sve privrženiji.

Posao je obavljao sa sve više napora, odnosi s Ivanom bili su sve hladniji. Nisu pomagala njezina preklinjanja – piće je bilo učinkovitije.

Onda je jednom “sam od sebe došao k sebi'': prestao je piti na nekoliko mjeseci i s dobrom se svojom i marnom Ivanom dogovorio da imaju dijete. No, kada mu je ona, iskreno presretna, rekla da je taj njihov životni dogovor realiziran, odnosno da je zatrudnjela i da je sve u najboljem redu, Maks se našao sa starim društvom i do ranih jutarnjih sati slavio uz ”staru dobru šankovinu” u “Drini”.

Sve je češće molio kolege da nešto umjesto njega “pokriju” – snime ili napišu, jer su mu, eto, nenadano iskrsnule druge obveze, i sve je manje birtija bilo u koje nije morao svakodnevno svraćati.

Počeo je i prijatelje izbjegavati, društvene obveze zanemarivati, dogovora se sve manje pridržavati… I sve više trošiti, tako da mu od plaće i još uvijek solidnih honorara nije ostajalo gotovo ništa za Ivanu i malog Mireka. Na sreću, uz gotovo nestvarno snažnu Ivaninu ljubav i žrtvovanje i na uporna i taktična insistiranja nekoliko pravih prijatelja koji mu nisu okrenuli leđa, jednog je dana otišao po uputnicu za liječenje u bolnici. U Vinogradskoj su ga primili maksimalno profesionalno i s ljudskim razumijevanjem. U znak početne “zahvalnosti”, pod izlikom da još mora nešto obaviti u gradu, otišao je na “muško dotakanje” u obližnje birtije. Ali, u svoj se bolnički krevet, začudo, vratio pri punoj svijesti i potpuno miran.

Već za nekoliko dana, družeći se s ljudima sudbina sličnih njegovoj i doslovce upijajući sve što su govorili i preporučali liječnici i njihovi suradnici, činilo mu se kao da nikada nije pio, kao da je sve to s pićem bio samo ružan san. Da su ona mučna teturanja, ona buđenja uz nepoznate “ljepotice noći”, skrivanja od dragih i poznatih, sve one muke teških mamurluka, sve sramote koje su ga “mokrog” snalazile već prošlost – koja se ne smije i neće vratiti.

Došao je iz bolnice preporođen, drugi čovjek. Sve je "štimalo". Radio je kao u najboljim danima. S Ivanom i Mirekom, za kojega je odlučio sve učiniti, išao je na izlete i nogometne utakmice.

Prijatelji i suradnici su ponovo na njega mogli računati. I računali su. Bio je, u najkraćem, onaj stari dobri Maks.

A onda je naivno upao u velike izdatke - koje mu sponzor, s kojim je imao čvrst ugovor, do tada ugledna banka, nije uspio “namiriti”. Kad mu je postalo jasno da je “zaglibio”, počeo je grozničavo tražiti izlaz. No, sve što mu je padalo na pamet, razbijalo se već na prvom koraku na putu pokušaja realizacije. Jedne je večeri ostao sam u redakciji. Tužan, možda po prvi put u životu do te mjere da nije bio ničega svjestan - ni vremena, ni prostora oko sebe. Ustao je sa stolice i kao u nekom polusnu, kao da je začaran, otišao do hladnjaka. Natočio si čašu oštrog pića, pa onda i drugu...

Te je večeri kući došao “u poginulom stanju”. Ivana je plakala, mali Miro, na sreću, već spavao...

Ujutro je htio “u zemlju propasti”. Ništa mu nije bilo jasno. Odlučio je i obećao sebi i Ivani: NIKAD VIŠE! No, nije bilo tako: svakih je nekoliko dana Maks drugovao sa svojim šankovima. Očajnički se borio sam sa sobom, nastojao da to prekine, ali je uvijek iznova odlazio na definitivno “zadnje piće”.

Onda je, jednog od rijetkih trijeznih dana, možda trećeg ili četvrtog zaredom, na sreću, u kojemu stvarno ništa nije pio, malo pomnije pogledao u svoje novine: U impresumu je stajalo njegovo ime, unutra nekoliko većih napisa s njegovim potpisom. I nekoliko fotografija. Fotografije su bile solidne, ali ni blizu onima koje je ranije potpisivao, a tekstovi “živa koma”! Otišao je uredniku da se ispriča, da izmuca nešto o brzini, o živčanim lektorima i redaktorima, o neposlušnim mladim suradnicima... - Ostavili smo ti to namjerno, stari Maks, da vidiš kako si blizu dna, urednik je bio izravan. - Uvjereni smo da nam se želiš i možeš vratiti u starom izdanju. Pomoći ćemo ti… Priznajemo da bismo teško mogli bez tebe, ali ako budemo morali, morat ćemo.

Kad je, pognute glave, došao kući, našao je pismo u kojem ga Ivana kratko obavještava da se s malim Mirom morala skloniti kod svoje mame...

Umorne i sad već poprilično klecave reporterske noge još su jednom same krenule prema Vinogradskoj...

Ivana se vratila. Mali Miro ponovo ozario nepatvorenom dječjom srećom zbog svojeg velikog tate - koji mu priča najljepše priče i tako lijepo recitira pjesme o psima Karabasu i Jimu.

Taj “Veliki Tata” ponovo radi puno i dobro. Zovu ga i vjeruju mu. i uče od njega... Kad ga pićem ponude, uvjerljivo im govori: - Samo mineralnu vodu ili sok, jer sam svoju oveću bačvu, ili, bolje rečeno, cisternu “pravog pića” već popio. I Zemlja se pritom ne otvara, kao što je mislio da se mora otvoriti ako on jednom odbije popiti ono “što Bog zapovijeda”.

Kad ostane sam u redakciji, u stanu, u vlaku, ili negdje drugdje, Maks ne zatvara oči, niti kreće prema hladnjaku ili šanku, nego razmišlja, s neskrivenom jezom i strahom, o tome kako je bio “tam’ pri Aleji Dobrih”, kako je htio i mogao iza sebe tugu i pustoš ostaviti, kako je nemilosrdno uništavao sebe i sve koji su ga voljeli i cijenili. I kako tim dragim ljudima jako puno duguje. I kako se dugovi uz piće lako stvaraju, a teško vraćaju.

- Izdrži, stari, reče mu nedavno jedna stara, dobra prijateljica. - Ne bih podnijela da izgubim iz svoje blizine još jednog dobrog čovjeka. Još teže bi mi palo da onaj tvoj “Anđelek”, ona Sreća kojoj ste dali ime Miro, udahne tugu prije nego što ga očvrsnu radost i ponos zbog dobrog i samo njegovog oca.

Suza u oku, koju nije uspio skriti, bila je najjasniji odgovor. Izdrži, stari Maks, ima vremena za “Aleju Dobrih”. “Tam ne buš zakasnil”.

Maks

 

 

 

Sadržaj poglavlje

Poglavlje: I. U vlasti alkohola

Sljedeći članak  

IZDAVAČ: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

POTPORA: Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske

                                                        UREDNICE

Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber

Prim. dr. sc.  Mirjana Marković-Glamočak

Tehnički urednik:

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber

Likovno rješenje omota

prof. Branko Vujanović

Studio za grafički dizajn ANKER

Tisak: Tiskara «Zelina»

Posebno izdanje Alkohološkog glasnika

 ISBN 953-99124-2-3

Urednik web izdanja: Juraj Cesarec

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES