UHVAČENA DUGA

 

Ako je sunce sreća a kiša tuga, oboje je potrebno da nastane duga.

 

 

 

 

 

Predgovor

poglavlja

Promocija

Narudžbenica

 

POČETNE

STRANICE

Početna HSKLA

 

početna zbornik

 

početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

 

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

 
 

poćetna UHVAĆENA DUGA

Kongresi i konferencije

 

 

Sadržaj poglavlje

Poglavlje: I. U vlasti alkohola

Sljedeći članak  

 

Nisam imao snage priznati

Rodio sam se u SAD-u 1968. godine. Roditelji su se upoznali na studiju u Americi, vjenčali se i tamo sam se rodio. Tamo sam pošao i u prvi razred osnovne škole. Mogu reći da mi iz najranijeg djetinjstva pojedinosti baš nisu ostale u sjećanju.

Ono čega se dobo sjećam su stalne selidbe na relaciji SAD - Kanada - Španjolska. Te su selidbe bile toliko učestale, da ni dan-danas nisam siguran jesam li na jednom kontinuitetu završio dva polugodišta u istoj školi ili istom gradu. Ta činjenica sama po sebi govori u kakvim smo uvjetima mlađi brat i ja rasli i kakvi su mogli biti odnosi među našim roditeljima. No moram zaista priznati da se njihovih eventualnih svađa i trzavica pred nama ne sjećam.

Kad sam imao sedam i pol godina, roditelji su se rastali. Mama se s mojim mlađim bratom i sa mnom definitivno vratila u Rijeku. Po dolasku u Rijeku započinje zapravo dio mog života kojeg se više ili manje sjećam. Pamtim da sam bio neobično sramežljiv. Bilo me užasno sram što se čudno zovem, drukčije od mojih vršnjaka, što ne govorim njihovim jezikom...

U to sam doba imao čast upoznati i policijske stanice. Dok bismo brat i ja sjedili u jednoj prostoriji, mama je u dugoj nešto s nekim razgovarala. Stalno su posjećivali i naš skromni stan.

Te godine pronašao sam u maminu ormaru nekoliko boca piva. Nisam ništa pitao, bilo mi je to sasvim normalno. Mama je ipak odrasla i zrela osoba.

Gotovo sam bio zaboravio na te boce, a stvar se ponovila i postala sve učestalija. Naime, obično bih svaki mjesec, kad bih zavirio u majčinu ormar da posudim novac za sličice, zamijetio makar jednu praznu bocu od vina ili piva. I dalje nisam ništa pitao, jer mi je bilo puno važnije da mama ne vidi kako zarađujem za sličice.

U osnovnoj školi sam uglavnom dobro učio, a u slobodno sam vrijeme čitao raznu literaturu. Iako se nisam mnogo pitao u svezi s praznim bocama u majčinom ormaru, njezino pijenje ipak nije moglo pomoći obitelji. Tako je 1979. godine završila na liječenju u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu.

Srednju školu sam završio bez problema s vrlo dobrim uspjehom. Za to vrijeme je mama recidivirala, ali je moja obitelj opet relativno brzo reagirala i nagovorila je da se ponovno liječi, ovaj put u riječkoj bolnici. Iskreno, za vrijeme mamina pijenja nisam imao nikakvih problema, bilo emocionalne bilo materijalne prirode. Usudio bih se reći da sam živio bolje od većine svojih vršnjaka, čiji roditelji nisu bolovali od alkoholizma. Vjerojatno za to mogu zahvaliti svojoj obitelji, koja je u cijelosti vodila brigu o mami, a brata i mene zaštitila od svega toga. Mama nam je omogućavala gotovo sve što smo zaželjeli, budući da je radila između 10 i 20 sati dnevno.

U trećem i četvrtom razredu srednje škole moje se pijenje, kao i u većine prijatelja, svodilo na nekoliko pijanih petaka ili subota u disku ili na kakvu tulumu.

S kojih 17 godina zahvatila me strast, koja me pratila do pred skoro dvije godine, a to su bile nogometne utakmice. Ta je strast u mnogo manjoj mjeri bila usmjerena na športsku stranu utakmica, a sve više na sve ono što se događalo oko samog čina, a što, naravno, nije imalo puno veze sa športom.

Na našim putovanjima po utakmicama bilo je zaista svega, od ljepila, preko trave do speed-a, a o alkoholu da i ne govorimo. Moram priznati da sam bio takozvani vikend huligan, jer sam se tijekom tjedna pretvarao u dobrog mamina sina i u potpunosti se posvećivao svim školskim obvezama. Naravno, mama nije imala pojma o tome što radim vikendom. Možda zbog autoriteta koji je imala i mog poštovanja prema njoj, nikada nisam došao u ozbiljan sukob sa zakonom, niti sam probao bilo koju "tvrdu" drogu.

Odslužio sam vojsku i u to vrijeme povremeno pio s društvom, i to većinom umjereno i kontrolirano. Prije tri godine sam upoznao svoju sadašnju suprugu i u početku našeg druženja sam pio samo vikendom. Već mi je tada bilo jasno da joj je smetalo moje pijenje, ali nisam odustajao. Bilo mi je nezamislivo izići u društvo i piti coca-colu. Prije godinu i pol dana odlučio sam privremeno prekinuti fakultet te s djevojkom potražiti sreću u Španjolskoj. I dalje vrlo sramežljiv i nedovoljno jak da se suočim s novom situacijom i novim okruženjem, pio sam svaki dan. Uz to sam se dobro osjećao, komunikacija s ljudima je bila izvanredna. Bio sam bezbrižan i svaki sam nastali problem prihvaćao bezbrižno.

Naravno, kao što to mora biti, sve se ubrzo moralo srušiti.

Nakon nekoliko mjeseci svakodnevnog pijenja, doživio sam prvu apstinencijsku krizu. Bilo me strah i sram. Taj osjećaj ne mogu definirati. Postao sam svjestan da sam alkoholičar. Sljedećih mjeseci nastavio sam piti, jer nisam mogao stati, a nisam imao ni snage priznati ženi svoju ovisnost. Bilo me sram. Misleći o pijenju, nisam mogao naći nikakve veze između svog alkoholizma i alkoholizma svoje majke. Pio sam radi bolje komunikacije s ljudima. Iz dana u dan mi je bilo sve gore. Svako jutro sam imao apstinencijske krize, a supruga je to sve već primjećivala.

I dalje nisam imao snage priznati.

Vratili smo se u Rijeku s namjerom da uskoro otputujemo u Ameriku. Znao sam da u takvom stanju ne mogu nikamo putovati. I dalje sam lagao Gianni, koja me konačno stavila pred odluku: ili otići dr. Gudelju, ili rastanak.

Pristao sam se liječiti.

Dva mjeseca smo proveli zajedno na obiteljskoj terapiji. Danas, nakon dva mjeseca, mogu za sebe reći da sam vrlo sretan. Zadovoljan sam terapijom i klubom i jedva čekam da otputujemo u Ameriku, gdje me čeka novi život.

R.

 

 

 

Sadržaj poglavlje

Poglavlje: I. U vlasti alkohola

Sljedeći članak  

IZDAVAČ: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

POTPORA: Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske

                                                        UREDNICE

Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber

Prim. dr. sc.  Mirjana Marković-Glamočak

Tehnički urednik:

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber

Likovno rješenje omota

prof. Branko Vujanović

Studio za grafički dizajn ANKER

Tisak: Tiskara «Zelina»

Posebno izdanje Alkohološkog glasnika

 ISBN 953-99124-2-3

Urednik web izdanja: Juraj Cesarec

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES