POČETNA HSKLA ►►

 

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

1995 . 2014

Dostupni brojevi AlkGlas

2015 . -->

 

 

 

strana 14

Alk. gl. 5 /2015. (216) str. 15 -18

strna 19 ►

SAMOPOŠTOVANJE

U mojim zrelim godinama shvatio sam da imam svoju ulogu od svojega rođenja pa do svoje prirodne smrti. Život i živjeti na ovom svijetu je samo upoznavanje svoje unutarnje nutrine i rad na greškama koje smo radili i učinili. Sretan sam na jednostavnosti života jer uz svakodnevne aktivnosti, bontonu, učenju i čitanju shvatio sam da se svaki moj problem može riješiti kao oblak kada prekrije sunce i opet je lijepo vrijeme. Sam sebi govorim da moram biti zdrav, dobar, pošten, marljiv i brižan te darivati druge, opraštati i pomagati i biti uvijek spreman u svakom trenu i svakom trenutku donijeti mudre i čvrste odluke da mi bude bolje kada me stisnu teške situacije i prevladati i spoznati što je dobro a što je zlo. Mi smo svoji učitelji ako slušamo svoje srce i upoznamo svoju dušu. Ljubav je motiv za uspješan život, sreću i zadovoljstvo.

Zdravko Ban, KLA Prečko

NAŠI IZGLEDI U APSTINENCIJI

Za normalne ljude piće podrazumijeva druženje, prijateljstvo i opuštanje od briga, te bijeg od dosade i osjećaj da je život ugodan, ali NE i nama koji smo proživjeli dane teškoga opijanja. Stara zadovoljstva su prošla ostala su samo sjećanja. Samokontrole nije bilo u uživanju i alkohol je postao svakodnevica u našem životu iz dana u dan. Što su nas ljudi, obitelj, društvo i prijatelji sve manje trpili, sve smo se više povlačili iz društva i života. Tražili smo suosjećanje i prijateljstvo, odobravanje, privremeno bi to sve i našli ali nedugo zatim bismo se opili tako da ne znamo za sebe, a drugi dan se nebi ničega sjećali, kao da smo bili u magli kojoj nema kraja, buđenje u strahu, zbunjenosti, frustraciji i očaju. Naći se na mjestu gdje će biti spreman skočiti s mosta, poželjet će kraj svoje muke. DA, postoji zamjena za alkohol i puno više od toga: prijateljstvo u Udruzi trijeznih ljudi gdje ćete spoznati da život može biti lijep i jednostavan samo trebamo odlučiti odmah reći NE alkoholu i spoznati kako se dan za danom naš život mijenja u svim segmentima nabolje uz podršku obitelji prijatelja i Kluba tako da se osjećamo kao da smo sanjali neki ružan film kojeg više nećemo gledati jer nam se zgadio i tražit ćemo nama drage i ugodne zabave i razonode koje nama odgovaraju i naći prijatelje za cijeli život i znati se nositi sa svojim problemima koji će naići i riješiti ih kao domaću zadaću bez greške i prihvatiti da smo mi svoje piće popili zauvijek. Trebamo savjetovati i pomoći sugestijama i razgovorom svima koji još ne shvaćaju kakvo je to druženje sa alkoholom i kuda ih to vodi dok je još vrijeme, jer život je kratak i treba ga uživati, a ne sam sebe tiho ubijati bez razloga i ugrožavati svoj vlastiti život i život naše obitelji i bližnjih. Mi sami sebi sudimo i odgovaramo za svoje postupke. Živjeti trijezno znaći biti oprezan i uvijek biti budan da imamo svoje samopoštovanje, kako prema sebi tako prema drugima.

Želim Vam uspjeh!

Zdravko Ban, KLA Prečko

MOJA APSTINENCIJA – „KLA MEDVEŠČAK“

Bio je to 2. lipanj 1994. Probudio sam se po običaju u 5h, spremao se za posao i po tko zna koji put rekao, više od danas neću piti...

Dosta mi je tog buđenja u mamurluku i razmišljanja što je bilo jučer. Sin mi je došao u posjetu i rekao: „Unuče ti je na putu. A ti odluči što ti je draže, čaša ili šetnja s unukom.“

I tako smo razgovarali dugo i ja sam odlučio. Šetnja s unukom. Liječio sam se 1994. godine. Bilo mi je teško kada sam sve to zbrojio i poredao. Ozbiljno sam shvatio liječenje uz slušanje svih tih priča.

Prevladao je razum i uz pomoć obitelji i stručnu pomoć liječničkog tima na čelu s dr. Bojićem.

I tako je počelo. Počeo sam razmišljati o šetnji i druženju sa svojim unukom. Uključio sam se nakon 47 dana ponovno u posao gdje sam imao veliko razumijevanje. Učlanio sam se u KLA „Medveščak“, gdje i dan danas odlazim i pomažem drugim članovima svojim iskustvom.

I tako je ponedjeljak za odlazak u KLA postao svetinja. Imam dobru motivaciju i svaki put sam sretan što se ujutro budim zdrav i spokojan.

Unuk sada ima 20 godina, a ja sam ponosan i trijezan djed.

Veliko mi je to veselje za cijelu obitelj. Bio sam i predsjednik KLA „Medveščak“ 12 godina i ponosan sam zbog toga. Sada nam je u KLA terapeutkinja prof. Doroteja Bratuša koja nam svojim radom pomaže da postanemo stabilne osobe sa svojim identitetom.

ČLAN KLA MEDVEŠČAK B. KOLMAN

ISTINITA PRIČA ČLANICE KLA „DONJI GRAD“ – OSIJEK

Da sam znala kakav je „prijatelj“ alkohol, nikada mu ne bih pružila ruku. Nikada ne bih poslušala njegov savjet da krenem linijom manjeg otpora. Hrabro bih se suočila sa svim problemima i pokušala ih riješiti s bliskim osobama te ne bih tako skupo platila njegovo „prijateljstvo“. Prevelika je cijena koju sam platila, ogromna je bol koju osjećam i krivnja koja će me pratiti kroz cijeli život, jer najdragocjenije što sam imala, sada nije pored mene – moja Lola. Alkohol je jako teška ovisnost, jednom rječju – pakao. To je problem cijele obitelji jer se alkoholičar ponaša agresivno, unosi nemir i zanemaruje obitelj, a često ih fizički i psihički zlostavlja. Osoba ispočetka pije radi postizanja zadovoljstva i ugode, ali s vremenom počinje prekomjerno piti alkohol i tada dolazi do psihičke i fizičke ovisnosti.  Alkoholičaru je jako teško priznati da ima problem i da je ovisnik, ali mora biti dovoljno jak da prizna svoje pogreške i da ih ispravi. Meni je jako dugo trebalo da priznam da sam ovisnica. Tek kada mi se dogodio strašan slučaj da sam ozlijedila svoju Lolu, priznala sam svoju bolest i krenula se liječiti. Nije dovoljno samo liječenje u ustanovi, već je neizmjerno potrebna podrška obitelji i prijatelja. Budući da nisam naišla na razumijevanje i podršku od strane partnera, a bilo mi je preteško živjeti bez moje Lole, pokušala sam počiniti suicid. Često se kod alkoholičara javlja depresija i suicidalne misli, tada im je najpotrebnija osoba koja će s njima razgovarati i razumjeti ih te izvesti na pravi put apstinencije bez recidiva. Treba imati jaku volju i želju za oporavkom, što duže apstinirati, a ako i počinimo recidiv, na to treba gledati da nije sve izgubljeno i hrabro nastaviti. Potrebno je imati krajnji cilj i uporno ići njemu, ma koliko nam bilo teško doživotno apstinirati. Meni je to moja Lola i samo nju vidim na tom putu ka ozdravljenju. Udaljila sam sve negativne osobe iz svoga života koje su mi „pomogle“ da padnem na dno. Okrenula sam se pozitivnim osobama koje mi daju moralnu podršku i snagu da do kraja svojeg života budem trijezna, jer ako želim dugu, moram podnijeti kišu. Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem. Bog ne mijenja što je u ljudima sve dok oni sami ne promijene što je u njima.

Marinela Majher, KLA „DONJI GRAD“ – OSIJEK

ŽELIM PRAVI DAH...

ŽELIM SE PROBUDITI...

NE ŽELIM BITI SAM

Ono što je sigurno, ovo pišem kao liječeni ovisnik o drogama i usputni i ovisnik o alkoholu!

Čovjek unutar sebe je uvijek sam, a lice koje pokazuje svijetu je...?

I droga i alkohol, odnosno ja sam, sam ostao bez svega i svih koje volim ili sam ikada volio. Od osobe A postao sam osoba B...

Postoji veliki konflikt između onih koji bi htjeli pomoći (obitelj, stručnjaci), velika je to borba za čovjeka.

Bol je pristuna, začarani krug bez početka i kraja.

Jedna jedina misao koja sve oko mene čini nepostojećim i nevidljivim svakog dana sve više posječenih grana onog stabla koje su nekad najmiliji posadili i divili mu se i voljeli ga... i na kraju ni grančice ni listića, a cvijet na suhoj grani ne cvjeta.

Ma nema veze, sve je ionako iluzija, ironično, zar ne?

Gdje su oni klinci i klinceze s kojima su najdraži gasili svijeće za rođendane?

Izgubio sam sve voljene, sve svoje talente. Što mogu vratiti od svega toga i hoću li moći imati strpljenja, za što da se čvrsto primim?

Može li se vratiti izgubljeno vrijeme? Sada sam pacijent i bivši konzument u procesu liječenja sa tisuću pitanja.

Znam i siguran sam da sam jako, jako usamljen u sebi samome. Ja ili droga i alkohol su uspjeli, isklesali su osobu B. Osobu koja ne zna istinski osjećati s onima s kojima dolazi u susret, samo korist i uzimanje za sebe.

Imao sam životne suputnike, drogu, alkohol i nikoga više. Bili smo partneri.

Strah me natjerao da pokušam učiniti nešto s onim što mi je ostalo i znam da više ne želim biti sam...!

Čovjek je rođen da nekome bude potreban, da prima i daje ljubav. Dosta mi je vlastitog zadaha i želim pravi dah. Želim pronaći neki svoj puteljak. Želim se probuditi.

Mladen M., pacijent na liječenju

POSLJEDNJI TANGO U SLATINI

Sve boje svijeta

Žuta, crvena , zelena

Smeđa, crna, bijela

Stapaju se, miješaju, slijevaju

Opet su zasjale

U oku tvom i mom

U spoju jedne ljubavi

Tvoje i moje ili vaše

Ljubav je jedinstvena

Prožima, trese, ne gleda godine

I voli boje cijelog svijeta

Zrcali se jesen života

U cvijetu, pokretu, bojama jeseni

Brežuljcima, vinogradima

Vidikovcu na vrhu brijega Slatine

Sjećanja i boje koje ostaju u nama i traju

Ne prestaju

Dok ne otplešu

Svoj  posljednji tango u Slatini

U Slatini,6.11.2014.

Marija Turk-Kuči

OBITELJ

Danas govore

Da obitelj nije važna.

Držali su se zajedno,

u to pradavno doba doba

U špilji  bi navraćale srne,

Jeleni ostavljali potrošene rogove,

Htjeli odspavati zimski san.

Sve su se životinje plašile

Vatre.

Čovjek ju je ukrotio.

Ognjštarke i ognjištari

Voljeli su jedni druge.

Ostavili su kosti zemlji.

Duše su odletjele  oblake.

Lidija Barić, KLA »Dr Vladimir Hudolin SB»

Slavonski Brod

ISPOVIJESTI 2

Moje ime je K.K.

Iz ranog djetinjstva se sjećam, a nešto znam po pričanju od roditelja da me je čuvala baka kao i moju malu sestričnu  koja je bila samo 4 mjeseca starija od mene. Kako sam ja bio jedinac to mi je moja mala sestrična bila kao rođena sestrica. Zajedno smo boravili kod bake i dobro smo se slagali. U 4. godini majka se zaposlila a ja i nadalje ostajem sa bakom. Posjećivali smo mamine roditelje ,  mojeg djeda i baku.  Tata je imao veliki motor pa nas je ponekad vozio, što je za nas djecu bilo veliko veselje.

U  šestoj godini života , doživjeli smo  veliku tragediju, kada je moj otac poginuo nesretnim slučajem sa traktorom na radu u šumi. Ta  me tragedija pratila kroz cijeli život.

Te godine polazim u školu  zajedno sa sestričnom  što mi pomaže i tješi, jer smo u kući svi bili uplašeni i tužni. Kao obitelj ostajemo svi živjeti zajedno  u kući sa bakom, a i škola je bila vrlo blizu bakine kuće. Živimo zajedno, bojimo se i brinemo jedni za druge. Riječ tata više nisam izgovarao, čak i u školi kada sam trebao pročitati riječ tata ja sam tu riječ preskakao.

Nakon pet godina umire baka a majka i ja odselimo kod majčinih roditelja. Za kuću su nas vezal samo tužne uspomene. U životu nam puno pomaže majčin brat, meni ujak, koji radi u Njemačkoj, pa smo razmišljali da i mi odemo s njim.

Kada sam bio 12 godina počeo sam više razmišljati i pamtiti, a najviše sam želio zaboraviti život u kući mog pokojnog oca, i na nesreću koja mu se dogodila a to je i nas sve pogađalo. Mene su svi voljeli jer sam bio jedino unuče, majka je radila, a rođaci su bili daleko. Djeda sam zvao ĐED od milja, jer mi je sada jako mnogo značio, ustvari zamjenjivao mi je oca.

Uskoro započinju moji prvi izlasci, najprije u kino( tada se puno išlo u kino ) a kasnije i na zabave. Počeo sam se družiti sa starijima od sebe, a tako to ide u životu.

Uskoro mi majka kupuje veliki motor , vjerojatno sam htio kopirati pokojnog oca, majka mi sve odobrava, vozi me i dočekuje kada idem na zabave. Njezine oči su uprte samo u mene. Sve se i vrti oko mene i mog života.  Majka i njezin brat, moj ujak i tetke su mi puno tada priuštili. Sa očevom rodbinom se rjeđe sastajemo i viđamo. Uzrok je i očeva kuća iz koje smo se mi iselili bez ičega, a mene su kao dijete isplatili za očev dio, što je bila simbolična suma.

Tek kasnije sam ozbiljnije shvaćao tu situaciju, a za sve okrivljavao majku, koja je olako napustila sve na što je imala pravo u očevo kući.

U školi nisam bio neki đak. Pohađao sam  srednju školu metalurški smjer, te gubim godinu.

Dolazi 1991.

Najviše sam volio raditi sa djedom u  poljoprivredi i sa konjima, radove na zemlji, što sam radio i volio raditi a što sam i naučio od njega. Naučio sam voljeti zemlju, toliko sam je volio da sam mogao kleknut i ljubiti je.

Tako je to bilo  i to ljeto kada je počeo rat. Svi su nekamo odlazili. To ljeto i ja sam bio s majkom u posjetu u Njemačkoj kod rodbine,  ali smo se upravo tada vratili kući. Brinuo sam se za đeda i babu, za konje, krave, za kuću i selo.

Već u 8. mjesecu 1991. godine uključujem se u seoske straže . Tek mi je 15 godina, naglo sam odrastao, preko noći. Iznevjerili su me moji seljani i moji rođaci. Nisam točno znao što se to dešava oko mene, znam da volim ovo selo, ovaj narod ovu zemlju.

Tu se susrećem sa strahom za život, sa istinom ali i sa alkoholom, sa oružjem, u seoskim stražama dobivam dužnost teklića.

Tri mjeseca bio sam danju i noću uključenu seoske straže. Imao sam veliki strah, ali imao sam ja i svog čuvara, uz njega sam bio hrabriji. Kada su završile seoske straže, formirala se hrvatska vojska u koju sam htio poći, ali mi nisu dozvolili jer sam bio maloljetan, a mama nije htjela dati potpis. Nastavljam školovanje, upisujem poljoprivrednu školu, gdje upoznajem djevojku.

Zavoljeli smo se i odlučili da se po završetku školovanja oženimo.   Tako je zapravo i bilo, ali ne bez teškoća. Nije bila punoljetna, a naš sin je na putu, đed se istovremeno razbolio a trebamo se ženiti.  Njeni roditelji se ljute, ali potpisuju privolu i 10.12.1994 .obavljeno je vjenčanje uz prisutnost rodbine, roditelja i  kumova. Večera vani.

Moj dragi đed je jako bolestan, odvozim ga na groblje, pokazuje mi  gdje da ga sahranim,  mama ništa ne zna , svi smo tužni, sve me to jako pogađa.

Rodio se sin, a nedugo zatim umire đed. Tako se u našoj obitelji susrela i tuga i radost, a ni sam ne znam kako smo to sve preživjeli, ali je  to ostavilo trag na mojoj osjetljivoj duši i psihi.

Iza smrti moga đeda ostala je baba sama sa sinom koji je alkoholičar.

Dobrostojeće seosko gospodarstvo, puna štala, a nema tko to održavati i raditi na zemlji.

U to vrijeme radim u poljoprivrednoj zadruzi voćarstvo  za malu plaću od 700 kuna, a kod kuće sve propada. Uskoro napuštam državni posao, vraćam se kući, jer volim zemlju. Prodajemo stoku i za taj novac kupujem traktor i priključke, bavimo se ovčarstvom i obradom zemlje. Uz pomoć mame i žene, stvaramo novo stado od 70 ovaca  i od toga živimo. Dolazi vrijeme da idem u vojsku, a to mi nikako ne  odgovara. Zamjerio mi se rat. U vojsci mi je jako teško, razdvojen sam od mlade obitelji, pa to proživljavam kao dane strave i užasa.

Uskoro umire i ujak , to me jako pogađa, jer gubim sve koje volim. Osjećam svu težinu života i to sve teže podnosim, ljutim se na nepravdu, sve mi je teže. Kao izlaz iz ovog depresivnog i teškog stanja sve više nalazim pa se  sve više družim i susrećem sa alkoholom.

Postajem nezadovoljan, mrzovoljan, ne volim više ni zemlju, ni ovce. Sve me živcira. Bježim od kuće, lutam. Nema  mog životnog oslonca, mog ujaka, nema mog čuvara i servisera, bio je legenda, fali mi otac.

Tražim posao. U biti zaglibio sam u alkoholu. Ipak, žena i ja želimo još djece, jer sinu je već 10 godina . Uskoro se rodio drugi sin, koji je dobio ime po mom pokojnom ocu, koji mi je cijeli život falio.

Neprimjetno, ne znam ni kako, a ni zašto sve mi kreće nizbrdo, sve više vidim da sam zaglibio u alkohol. Mama se ljuti , žena prijeti rastavom, djeca su tužna. Dolazi do pogoršanja mog psihičkog stanja  i do prvog napadaja, epilepsije, pa završavam na liječenju na psihijatriji u bolnici u Našicama. Kada sam došao k sebi, strašno mi je suočavanje sa sobom, znam da nije dobro, ali znam da ne mogu bez alkohola. Započinje moja dugotrajna borba sa ovisnosti od alkohola, i nadam se da ću u tome uspjeti.

Djeca su porasla, stariji sin je završio srednju ugostiteljsku školu i radi, a mlađi sin ide u drugi razred, mi smo se nakon 19 godina podstanarstva preselili u svoju novu kuću. Moja majka je sa bakom koja je već 85 godina.

Ja sam  se sa ženom uključio u program liječenja i rehabilitacije u Klub liječenih alkoholičara u Slatini, jer u mome mjestu nema kluba. Ovdje su nas dobro prihvatili i tu se dobro osjećamo i nastojimo promijeniti život bez alkohola.

Pripremila i uredila dr. Marija Turk-Kuči, 22.09.2015.

TUŽNA VIJEST

Sve nas u KLA u Slatini  je pogodila tužna vijest da nas je naš prijatelj i član, naš K. napustio,  jer je 22.09. 2015. preminuo u svojoj 39 godini života. Njegovoj supruzi i cijeloj obitelji  izražavamo i ovim putem iskrenu sućut.

U Slatini, 26. 09.2015.   

Za UKLA SLATINA Pripremila  dr. Marija Turk-Kuči

strana 14

Alk. gl. 5 /2015. (216) str. 15 -18

strna 19 ►

Nakladnici: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

                     Zajednica klubova liječenih alkoholičara Zagreb

 

Adresa uredništva: KBC „Sestre milosrdnice“, Klinika za psihijatriju Vinogradska cesta 29, 10000 Zagreb, tel. 3787-734

Službene stranice HSKLA:  http://www.hskla.hr/

Alkohološki glasnici do 2015: http://www.hskla.hr/ag/        Alkohološki glasnici od 2015: http://www.hskla.hr/ag1/

Glavna i odgovorna urednica: Mirjana Halužan, e-mail: haluzan.mirjana@gmail.com

Zamjenik glavnog urednika: Zoran Zoričić

Tehnički urednik: Dražen Žagi, e-mail: drazen.zagi@bj.t-com.hr

Urednik Internet izdanja: Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor:  Š. Bedeniković, D. Cesarec, S. Jelić, E. Kovačević, D.Bratuša, K. Radat, M.Livić, M.Tovarloža, J.Znaor.

Izlazi mjesečno ili dvomjesečno

IBAN ZKLAZ: HR1123400091100137559, s naznakom “za Alkoholoski glasnik”.

Tisak: Kalida d.o.o.                                                                                                                                                                         

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES