početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 6

Alk. gl. 6 /2014 (210) str. 8- 13

strana 14►

IZ KLUBOVA

Koliko mi je klub liječenih alkoholičara pomogao u apstinenciji?

- Moju apstinenciju smo počeli supruga Viktorija i ja prije 22 godine. Spominjem je jer mi je bila čvrsti oslonac u tome. Počeli smo utorkom u dnevnoj bolnici u Čakovcu. Bila je to Škola o alkoholizmu (tako se onda zvala). O alkoholu i alkoholizmu je zapravo potrebno jako puno znati. Mi smo marljivo učili i na kraju polagali ispit i pokazali što smo naučili.

U klubu liječenih alkoholičara našega grada nastavili smo liječenje, ali i učenje od starijih apstinenata. Znanja nikad dosta. Uz starije apstinente smo stjecali nova znanja, koja su nam bila itekako vrijedna, jer su bila proživljena, a izgovarali su ih naši prijatelji i znanci. Bila su itekako dobrodošla i vjerodostojna. Trebalo je respektirati ljude koji su tada apstinirali i po pet godina.

U klub smo bili primljeni veoma srdačno, što nam je bila dodatna motivacija i nismo se bojali izgovoriti ništa što nas je mučilo. Bilo nam je jako važno da steknemo sigurnost u sebe, a to nam je u klubu bilo dostupno, uz podršku prijatelja apstinenata. Ubrzo smo potražili pomoć liječnice Biserke Goričanec dr.med. i tada smo dobili stručnu pomoć, koja je isto tako neophodna za rad klubova - priča Marijan, a supruga se nadovezuje:

- Ispočetka terapeut je bio Mirko Novak, ali mišljenja smo da terapeut mora biti stručna osoba. Mnogo je toga što smo prošli u klubu, i dolazak u klub nam je mnogo značio. Ispočetka smo upijali i usvajali znanja iz tuđih iskustava, a kasnije smo se aktivno uključili u rad kluba i pomagali drugima te smo tako pomagali i sebi. Marijan dodaje:

- Osjećaj da nismo sami puno nam je isprva značio, pa smo i mi tako stali uz mnoge kojima je bila pomoć potrebna. U klubu smo bili redoviti i aktivni oko 15 godina.

I danas, nakon skoro 22 godine apstinencije, odemo povremeno u klub, a ako je potrebno, svi u klubu znaju da smo za klub uvijek na usluzi i spremni za pomoć - ponosno će Marijan, a Viktorija je za kraj rekla: - U jednoj bi se rečenici dalo sažeti glavno, a to je sigurnost, osjećaj pripadnosti, podrška, ljubav, iskustvo, dijeljenje dobra i zla, druženje, znanje, stručna pomoć. Sve što je potrebno za uspjeh, dobili smo u klubu, a ono glavno i najvažnije Marijan je imao. To je čvrsta odluka i rezultati su morali biti vidljivi.

Marijan Kontrec, KLA „Povratak“ , Mursko Središe

Što za mene znači klub?

Ja sam Denis. Imam 42 godine i uspješan sam apstinent tri godine. Moja priča je teška i mučna. Kad je riječ o alkoholu, može se reći da sam sve najgore u životu doživio uništavajući se pijenjem i opijajunjem.

S druge strane, sve najljepše što se čovjeku može dogoditi, meni se dogodilo kad sam odlučio potražiti pomoć. Prvo na dvomjesečnoj grupnoj psihoterapiji kod dr. Šikić, gdje sam puno vidio, doživio i naučio od ljudi iz grupe. To mi je bilo od velike pomoći, a potom sam se uključio u svoj matični Klub liječenih alkoholičara „Matulji“ gdje sam nastavio započeti program liječenja. Isprva sam imao neki, nazovimo, osjećaj straha, srama i koječeg što bi me moglo udaljiti od kluba, ali uspio sam to prebroditi.

Ubrzo sam shvatio koliko mi ti ljudi mogu pomoći. U prvom redu naš voditelj, koji je velik čovjek s velikim srcem, znanjem i iskustvom o ovoj teškoj i opakoj bolesti. Odmah sam zavolio klub i ljude koji su me toplo i prijateljski dočekali i prihvatili.

Sada željno očekujem ponedjeljak, kada ću otići na to divno mjesto i sresti još divnije trijezne ljude koji su moji prijatelji. Znam da ne može biti trajne apstinencije ni liječenja alkoholizma bez kluba. Klub je stoga jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila u životu.

Tu sam pronašao sebe, još više si osvijestio bolest, znajući da samo tako mogu pomoći sebi ali i drugima, na obostranu korist i zadovoljstvo življenja novog, lijepog i zdravog života bez alkohola.

Denis M., ULA „Matulji“

Što za mene znači klub liječenih alkoholičara

Ja sam Zdravko, liječeni alkoholičar koji je proveo dva tjedna na liječenju u KBC Rijeka, a u bolnici na Rabu 45 dana. Na preporuku dr. Tomislava Lesice priključio sam se Klubu liječenih alkoholičara „Matulji“.

Apstiniram nešto više od tri godine, bez recidiva, a isto toliko redovito dolazim u klub.

Družimo se jednom tjedno po oko sat vremena. Klub doživljavam kao ugodno druženje gdje s prijateljima popričamo o svemu što se događalo u proteklom tjednu, a ne samo o problematici alkoholizma.

Lijepo je to što si kroz razgovor međusobno pomažemo, ne samo ako netko padne u recidiv, nego i oko svih ostalih stvari kojima su naši životi isprepleteni. Dolazak u klub doživljavam radosno, a ne kao neko opterećenje, zahvaljujući tome što nas ima više dobnih skupina, ima nas muških i ženskih i uvijek netko ima nešto reći. Bude tu i pohvala i prijekora, ali sve izravno i prijateljski dobronamjerno.

Ja bih stoga preporučio svakom liječenom alkoholičaru da se priključi klubu jer se u takvom društvu puno lakše sve prebrodi.

Tijekom godine, u cilju poboljšanja psihoterapije, organiziramo razne izlete i druženja s drugim klubovima u okruženju te tako upoznajemo njihovu problematiku i način na koji oni rješavaju probleme svojih apstinenata. Za kraj moram reći ono što je za mene najveća istina: Dokle god sam čovjek u svojoj glavi ne posloži kockice i kaže da neće više piti, da će apstinirati, nikakav doktor psihijatar, nikakva tableta i nijedan klub mu ne može pomoći.

Lijep pozdrav i dugu apstinenciju u ime svih članova KLA „Matulji“ želi vam

Zdravko Sušanj, KLA „Matulji

Što za mene znači klub liječenih alkoholičara

Ovisnost o alkoholu se uvukla u moj život tiho i neprimjetno, rekao bih na „mala vrata“. Nemilosrdno se uvlačila u svaku poru moga bića i obuzimala me svakim danom sve više i više, a da toga nisam niti bio svjestan. Negirao sam sebi i obitelji svoje stanje i bilo koju primisao o ovisnosti, a krivice za probleme, koji su me velikom brzinom sustizali jedan za drugim, kao na pokretnoj traci supermarketa, pripisivao sam drugima ili najčešće supruzi. I onda je došlo do neizbježnog.

Jednog dana sam se nakon mog najjačeg pijanstva prvi puta (nadam se i zadnji) probudio, ili bolje reći otrijeznio, u policijskoj postaji. Tada sam, onako jadan, još uvijek malo mamuran i iscrpljen, ali i posramljen, prvi puta u ćeliji shvatio da sam se našao na dnu. Da, na dnu, ali ne na dnu tko zna koje po redu ispijene boce, nego na dnu ljestvice životnih vrijednosti i ljudskog dostojanstva. I tada sam prvi puta nakon dosta godina sjeo i porazgovarao sa samim sobom. Iskreno, bez laži i zavaravanja samog sebe, nisam mogao optužiti nikoga do sebe samog. I tada sam u polumračnoj ćeliji donio odluku.

Vjerojatno je to najbolja odluka koju sam donio u zadnjih desetak ili više godina. NE ŽELIM VIŠE PITI: i to od SADA, ne od sutra ili prekosutra. Ne od ponedjeljka ili od Nove godine, kako sam si često zadavao nikada ispoštovane rokove.

Otišao sam mom liječniku i zatražio da me uputi na liječenje. Prvi i najteži korak. Priznati sebi i drugima da si alkoholičar i da imaš problem. Dva mjeseca ambulantnog liječenja kod doktorice Šikić brzo mi je prošlo. Rad u grupi pomogao mi je da sagledam sve negativne aspekte alkoholizma i da shvatim da mi je apstinencija jedini mogući pravi izbor.

Tada sam naučio i shvatio da po završenom ambulantnom liječenju i radu s psihijatrom moram nastaviti liječenje. Jedino mjesto gdje je to moguće su klubovi (udruge) liječenih alkoholičara. Jednom takvom klubu u Rijeci, na Vežici, odmah sam se po savjetu doktorice i sam priključio. Kao i svaki drugi početak, i taj je za mene bio nelagodan jer nisam znao što očekivati i kako ću se ja uklopiti. Međutim, brzo sam se uvjerio da su moji strahovi bili bez osnove.

Nakon početnog upoznavanja s terapeutom i ljudima u grupi brzo sam shvatio da sam na pravom mjestu. Tu sam dobio potvrdu da nisam sam sa svojim problemom ovisnosti, već da ima i drugih ljudi s potpuno istim problemom. Međutim, za mene je bilo najznačajnije kada sam u klubu upoznao ljude koji apstiniraju pet, šest, deset, pa i više godina. Oni su mi bili najveći argument i dokaz da se bez alkohola MOŽE. Da je život jednako dobar, ako ne i bolji i kvalitetniji kada se ne pije. Oni su mi prenosili svoja dragocjena iskustva kako ustrajati u apstinenciji i kako živjeti bez alkohola.

Također sam upoznao i ljude koji su recidivirali, ali i ponovo krenuli na liječenje. Njima smo mi svi bili, je smo, i bit ćemo bezuvjetna potpora u njihovim nastojanjima da pobjede ovisnost. Mislim da se takvo razumijevanje i potpora mogu dobiti samo od ljudi koji su prošli isti pakao. To je snaga kluba koja se ne može nadomjestiti čak niti u obitelji s najmilijima jer oni često ne mogu sagledati iz pravog aspekta sve čimbenike koji su bitni u liječenju i apstinenciji. Mislim da o novim prijateljstvima i druženjima članova KLA ne treba ni govoriti, jer svaki novi sastanak produbljuje prijateljstvo i jača povjerenje da ću uspjeti u apstinenciji i prihvatiti je, ne kao nužno zlo, nego kao način života .

Branimir Jovanović, KLA „Novi život“ Rijeka

Što mi je klub dao

Sve je počelo s dnevnom bolnicom koju sam shvatio neozbiljno jer sam poslije dopodnevnog boravka, popodne konzumirao alkohol i tako sve do subote 13.9. prije šest godina kada me na domišljati način supruga odvezla u stacionar, gdje su utvrdili 2,6 promila alkohola u krvi.

Medicinska sestra je rekla da ostajem na triježnjenju i zamolila suprugu da mi donese osobne stvari od kuće, što se meni u tom trenutku nimalo nije svidjelo. To je značilo ostanak u bolnici 3-4 tjedna bez konzumacije alkohola. Supruga je otišla, a ja sam ostao sam u sobi i od toga trenutka u glavi mi se počela vrtjeti samo jedna misao - SADA ILI NIKADA (vjerujte da sam tada odlučio da je to prilika da se ostavim tog zla).

Boravak u stacionaru 3 i pol tjedna sam prihvatio ozbiljno i u tom razdoblju sam redovito svakog ponedjeljka odlazio u klub. Novi ljudi, nova sredina, a ja na početku. Znao sam samo jedno, dolaziti redovito, sudjelovati u razgovorima,bslušati druge članove kluba koji su bili u istim ili sličnim problemima kao ja.

Mjeseci su prolazili, a ja sam bio sve bolji, čvršći, odlučniji i sigurniji u sebe, što mi je dalo snage da prihvatim ideju predsjednice kluba da budem novi predsjednik.

Izbor za predsjednika kluba bio mi je dodatni poticaj. Razmišljanje da kao predsjednik kluba mogu svoje dugogodišnje iskustvo u pijenju i apstinenciji prenijeti drugim članovima i ukazati na zamke s kojima se mogu susresti, još uvijek mi pruža dodatno samopouzdanje, sigurnost, zadovoljstvo i mir.

Odmah sam se uključio u redovite odlaske na sastanke zajednice u bolnici, edukacije, sudjelovanje na sportskim igrama, organizirane večeri poezije. Sada, kada sam ušao u sedmu godinu apsciniranja, mogu reći da sam sretan, ponosan, zadovoljan, siguran u sebe, jer rezultat apstinencije je ljubav, toplina, sreća i mir u obitelji, na radnom mjestu i među prijateljima.

Proteklih godina, dolazeći u klub, spoznao sam da je najvažnije da nisam sam, da članovi kluba mogu podijeliti životne priče i probleme te da u takvim trenucima može biti presudna podrška članova kluba.

Od prvog dana sam imao svoj parolu: HOĆU, MOGU I ŽELIM BITI USTRAJAN, REDOVITO DOLAZITI U KLUB, UZIMATI ESPERAL I USPJEH JE MOGUĆ.

Bruno B., predsjednik KLA „Stara Tkalča”

Klub im je dao novi život, oni mu okreću leđa?!

67-godišnji Josip Forauer iz Kotoribe s apstinencijom od alkohola počeo je 1998. godine na Psihijatrijskom odjelu čakovečke Županijske bolnice. Tri godine poslije, na nagovor Ivana Vojvode, jednog od najstarijih međimurskih apsinenata, došao je u Klub liječenih alkoholičara „Nada Kotoriba” pod stručnu pasku terapeutkinje Veronike Matotek. Josip kaže da je to bilo 15. srpnja 2001. godine. Od tada je neprekidno član kluba, aktivan, poslušan i savjestan, što je članstvo prepoznalo pa ga je prije deset godina izabralo za svoga predsjednika, a to je i danas. Koliko mu je klub pomogao u apstinenciji? - Dosta jer znam da u njemu imam stručni oslonac i svoje istomišljenike, no najveći dio apstinecije, gotovo 80%, odradio sam sam. Klubu pripada 10% i 10% mojoj pokojnoj supruzi Blaženki. Biti u klubu za mene je ponos jer sam član jednog zdravog kolektiva koji se nažalost kod nas rasipa. - rekao je očajno.

Spomenuo je vrijeme kada je klub imao dvadesetak članova, no nažalost, danas se „knjiga svela na tri slova". To ga kao predsjednika i člana ljuti. Ljute ga oni koji klubu mogu zahvaliti za novi, drugi život, a danas su imuni na njegov rad. - Dolaziti redovito u klub, uz pijenje disulfirama, znači kontrolirati apstinenciju. Moja je pod kontrolom, kao i još dvojice mojih kolega, te jednog člana obitelji. - kaže Josip i apelira na članstvo da im se vrati, a to je najmanje što mogu učiniti za klub.

Mladen Grubić

KLA „Feniks SB"

Pitaju me moji stari prijatelji kako to da još idem u klub liječenih alkoholičara? Pa prošlo je mnogo godina otkako ne piješ ni kapi alkohola, sigurno možeš pametnije potrošiti to vrijeme!

E, dragi moji, pokušat ću vam to objasniti... Svi vi ste uglavnom trezvenjaci, neki od vas popiju ponekad koju čašicu. Ja sam bio taj koji je živio da bi mogao piti i sve podredio tome. Ja sam bio bolestan čovjek, kojem je jedina preokupacija u životu bio alkohol. Samim priznanjem da sam alkoholičar i da trebam pomoć započeo je moj dugogodišnji put. Uz pomoć dr.Tatjane Bakula-Vlaisavljević stekao sam znanja o svojoj bolesti, prestao piti i počeo odlaziti u klub liječenih alkoholičara. U klubu sam produbio svoje znanje o alkoholizmu kao bolesti, a u tome su mi pomogli dobri ljudi, članovi kluba koji su me najbolje razumijeli, jer su i sami prolazili isto. Spoznao sam da jedino njima i terapeutu mogi vjerovati te da mi oni mogu iskreno pomoći, kao što su i pomogli!

Od tada je prošlo dosta godina. Članovi kluba i terapeut su mi kao obitelj. Volimo se i cijenimo uzajamno, a dobra obitelj se ne napušta tako lako. Zato i dalje idem u klub, jer me tamo trebaju, a trebam i ja njih.

Moji su prijatelji zašutjeli, zamislili se, a neki i zavrtjeli glavom.

Ja sam se u sebi pitao jesu li me shvatili?!

Julio Pisarević, KLA „Feniks SB", Slavonski Brod

Moj put u „Raj“

Imam 53 godine, jedinica sam, dijete rastavljenih roditelja. Otac mi je bio kronični alkoholičar, što je dovelo do rastave roditelja. U nekoliko sam navrata liječena, ali primarno sam liječena od depresije i tako sam cijelo vrijeme sebe zavaravala da ja nisam alkoholičarka. U nekoliko navrata završila sam na liječenju u Vrapču, ali mi nije bio predložen odlazak u klub. Najduža apstinencija mi je bila četiri godine. Nakon smrti partnera sam nekako gurala, ali nakon toga je uslijedila bolest majke i njezina smrt prošle godine, potom samoizolacija i pijenje kod kuće. Svaki tjedan bih odlučila da idem na liječenje. Završilo je gotovo tragično. Živim s tetom koja ima 92 godine u Slavonskom Brodu. Potpuno sam propadala, od svibnja do kolovoza nisam se trijeznila, a pila sam velike količine alkohola. Napravila sam incident, povrijedila tetku i izrečena mi je uvjetna kazna i prinudno liječenje. To je bio okidač za moje liječenje. Javila se želja i potreba da sve popravim, svjesna toga da ću za malu sredinu uvijek ostati alkoholičarka. U pratnji policije sam došla u bolnicu, gdje sam provela 14 dana. Po završetku bolničkog liječenja dr.Tatjana Bakula-Vlaisavljević me upućuje u klub liječenih ovisnica o alkoholu, KLA „Vita“ (prema mojim saznanjima, to jedini takav klub u državi). Krenula sam sa strepnjom i nelagodom, ali sada, na današnji dan, prolazi sedam tjedana apstinencije. U klubu sam se susrela sosobama koje su sve to prošle i daju mi podršku. Napredujem malim koracima. Svako jutro dr budim s molitvom: „Bože pomozi mi da ne posrnem, pola ti, pola ja“, i tako završavam, s hvalom i ponosom što sam izdržala. Zahvaljujem doktorici i svojim prijateljicama iz kluba i kažem: MOŽE SE!!!

Dragica, KLA „Vita“, Slavonski Brod

Moje iskustvo s radom kluba liječenih alkoholičara

Prije 17 godina zaključio sam, zajedno s obitelji, da ovakav život više nema smisla ako se ne riješim alkohola. Nakon bolničkog liječenja, krenuo sam zajedno sa suprugom u klub liječenih alkoholičara. Nisam sve to baš ozbiljno shvaćao i nakon godinu dana sam recidivirao. U razgovoru s našom terapeutkinjom, gospođom Mirnom Bjelić, nešto se prelomilo u meni, tako da i danas idem u klub. Nakon dvije godine počela su moja zaduženja. Aktivno i odgovorno sam se odnosio prema radu kluba. Bio sam u Upravnom odboru HSKLA, upoznao mnogo dragih ljudi, divio se njihovoj upornosti. Poželio sam da se i ja mogu pohvaliti dugogodišnjom apstinencijom. Na dužnosti predsjednika KLA „Petrokemija“ proveo sam tri mandata, a sada sam predsjednik udruge KLA „Kutina“. Klub mi je omogućio da sudjelujem, zajedno sa suprugom, na skupštinama drugih klubova i upoznam njihov rad. Mogu se pohvaliti da smo jedne godine prisustvovali na čak 23 skupštine. Bio sam i među osnivačima Zajednice klubova Sisačko-moslavačke županije i njen prvi predsjednik. Sa suprugom, a kasnije i sa svojim unucima, godinama sam redoviti sudionik sportskih igara na Peščenici i Jarunu, u Bjelovaru, Kašini i Prepuštovcu. Na sastancima kluba pričamo o svakodnevnim životnim temama. Raspravljamo o novim idejama i prijedlozima. Alkohol se rijetko spominje, tek kad dođu novi članovi ili se dogodi recidiv. Meni je ponedjeljak, kada imamo sastanak kao praznik. Nastojim redovito biti u klubu, jer je uz veliku volju, podršku obitelji i iskusnog terapeuta, doživotno pohađanje kluba garancija duge apstinencije. Najtužnije je to što smo u zadnjih nekoliko godina ostali bez nekoliko vrlo važnih, značajnih i dragih ljudi, koji su dali sve od sebe da pomognu radu klubova i njihovih članova.

Vladimir Salvador, predsjednik UKLA „Kutina“

Supruga sam liječenog alkoholičara

Nikada, ali baš nikada neću zaboraviti 29.11.2007., dan kada se moj muž odlučio na liječenje.

Nakon tisuća pokušaja, molbi, suza i svađa, došao je taj dan.

Liječnik, dr. Čatipović, pun razumijevanja za njega, a čini mi se još više za mene, uspio je nagovoriti Dragu na liječenje. Istina, nije pristao na bolničko liječenje, ali... uspjeli smo. Iako rođena Bjelovarčanka, nisam imala pojma da postoji Klub liječenih alkoholičara „Bjelovar“. Kada smo prvi put došli u klub i vidjeli puno poznatih ljudi (Bjelovar je mali pa se mnogi poznaju) za koje nisam imala pojma da imaju problem kao moj muž, osjetila sam da nam ti ljudi mogu i žele pomoći. Među ljudima s istim problemom osjetila sam da se Drago prvi put stvarno suočio s istinom da je kronični alkoholičar. Nikada to nije do tada priznao nikome, a tad je valjda priznao sam sebi i sve je bilo puno lakše.

Koliko smo se zbližili s tim dragim ljudima govori podatak da u sedam godina možda tri ili četiri puta nismo bili u klubu u utorak. To je postala obaveza za koju zna sva naša uža rodbina i za taj dan nema nikakvih obaveza (unuci, posao...)

Odlazak na mnoge skupštine ostalih klubova, druženje na sportskim susretima i razne fešte u našem klubu postale su naša oaza opuštanja.

Dolasci na sastanke u meni su probudili želju da pomognem svakome koliko god je u mojoj mogućnosti. Kad nam dođe mlada obitelj (jedva suspregnem suze), presretna sam. Ja sam najljepše godine svog života provela uz pijanca, moji sinovi su odrasli bez oca, naša prva unučica Tea upoznala je djeda pijanca, ali zato naši Lara, Patrik i Lucija imaju trijeznog djeda. Možete li osjetiti koliko sam sretna?

Možete li zamisliti kako sam se osjećala 3. kolovoza 2013. kada je moj muž prvi puta recidivirao, hvala Bogu i zadnji?

Pomoć našeg predsjednika Dražena u tom trenutku bila je kao spas s neba. Važnost kluba i tih meni dragih ljudi utrostručila se kad su na sljedećem sastanku svi, ama baš svi, željeli pomoći njemu, a i meni da to što prije i što lakše prebolimo. Bez osude, bez vike, bez zlonamjernosti, samo uz razgovor prebrodili smo to, ali nažalost ja još ne mogu zaboraviti. Naravno da sam oprostila i krenula dalje i dan-danas se nadam da se neće ponoviti.

Uključena sam svim srcem u projekt našeg kluba „Obrati pozornost - preuzmi odgovornost - VOLONTIRAJ" i veselim se i najmanjoj mogućnosti da nekome pomognem.

Moja priča imala je sretan kraj... nadam se da će mnoge obitelji slijediti našu sreću.

Ankica

Lady Diana u našem Klubu

Kada se na sastanku kluba pojavila mlada i lijepa djevojka duge tamne kose i tamnih očiju, svi smo je pažljivo pogledali i pozdravili. Nesigurno nas je gledala, bila je blijeda i tiho je govorila. Došla je sa ocem Antunom. Kada je rekla da se zove Dijana, netko je, da bi je ohrabrio, povikao: „Ti si sada naša LEDI DI!“ I tako je započelo naše druženje u klubu liječenih alkoholičara u Slatini.

„Moja majka Blaženka, a očeva supruga, je bolesna, operirala je oba kuka i jako se teško kreće, pa ću ja dolaziti u klub umjesto nje.“ Od tada su redoviti u klubu, stanje se u obitelji smirilo, a zdravlje oca se popravilo. Ledi DI je teško proživljavala očevo pijenje, jer ga je neizmjerno voljela i strepila je nad svakim danom.

Otac Antun je kratko opisao svoj dosadašnji život. - Rođen sam 1951. godine u siromašnoj, seljačkoj obitelji, sa četvero djece. Bio sam dobar učenik. Nisam mogao u vojne škole jer je moj otac Stjepan bio u II. svjetskom ratu vojnik Wehrmachta. Izučio sam stolarski zanat. Prvi puta sam se napio s učenicima iz škole na maturalnoj zabavi, jer smo htjeli dokazati da smo KV majstori.

Godine 1971. na odsluženju vojnog roka odlazim u razna mjesta i na terenske vježbe na kojima je svaki dan bilo alkohola, a pili su svi: vojnici i oficiri. U vojsci su posjetitelji uvijek donosili i alkohol, tako da je uvijek bilo nešto za popiti, a višak se ostavljao u kuhinji i dodavao u čaj.

Sudjelovao sam u vojsci i u akciji hvatanja terorista, koji su, kako su nam rekli, došli ilegalno iz Austrije. Pili smo i tada čaj s rumom i o toj akciji nismo smjeli nikome govoriti.

Oženio sam se 1981. godine. U braku su se rodile dvije kćeri. Odlazim na rad u Egipat, Češku, Slovačku, Ukrajinu, u Beograd, Cavtat itd. Izradio sam u duborezu grb grada Praga, po specijalnom nacrtu, dva lava koji drže kriglu piva. Za taj rad drugi su dobili nagradu, a ja ništa. Bio sam jako razočaran, pa sam se od muke napio, a tko ne bi?

Kao dobar i talentiran stolar i radnik radio sam na opremanju hotelskih interijera u Beogradu na Topčideru, Hotelu „Šumadija“, Bolnici „Dr. M. Stojanović“ u Zagrebu na intenzivnoj njezi, gdje su radili i Englezi, u Ukrajini hotel „Savoy“. Na kraju tih poslova, kada su nam obračunali hranu i spavanje, nismo dobili ništa, osjećao sam se loše, depresivno, kao da smo pokradeni. Mogli smo pjevati „Uzalud vam trud svirači“.

Godina 1991. je ratna godina. Kako sam imao lovačko oružje odlazim u Zbor narodne garde i u Baranju, a kasnije u 64. samostalni bataljun Slatina. Očevidac sam ratnih stradanja u Četekovcu i Čojlugu, a teško mi padaju pogibije rođaka i poznanika.

U ratu sam proveo 17 mjeseci. Po povratku mi firma dokupljuje radni staž i odlazim u mirovinu, koja je više nego skromna. Da bih mogao školovati svoje dvije kćeri, moram dalje raditi u poljoprivredi i u svojoj skromnoj stolarskoj radionici. Tako umoran priključujem se grupi pred dućanom koja pije i ništa ne radi, pa se sve češće i opijam. Poslije toga bivam nekoliko dana bolestan, povraćam, ne mogu ništa jesti, kod doktorice dobivam infuziju za oporavak, prestajem piti 5-6 mjeseci, a jednom sam izdržao i nisam pio alkohol dvije godine. Kasnije sve češće recidiviram, osjećam se depresivno i razočarano, jer od velikog posla nije bilo koristi ni zarade.

Naša obitelj se sastojala od pet članova: supruga i ja, dvije kćeri i punica. Punica nam je puno pomagala, jer je bila udovica. Čuvala i odgajala naše kćeri dok smo žena i ja radili u Tvornici namještaja „Gaj“ u Slatini. Dobro smo se slagali. Supruga je oboljela i morala na operaciju oba kuka i tako odlazi i u invalidsku mirovinu.

Odlaskom u mirovinu izgubio sam stare prijatelje i društvo iz radne sredine. Sada nalazim društvo na selu, uglavnom u gostionici, gdje smo se okupljali i opijali.

Često sam pijan vozio i auto, ali kako su me poznavali u policiji, nikada nisam platio kaznu. Kao član Lovačkog društva „Fazan“ išao sam u lov, a poslije lova su obično bile pijanke u lovačkom domu. Starija kći Dijana nastavlja fakultet pa je za njezino školovanje bilo potrebno priskrbiti sredstva, a mlađa kći se udala.

Kao što je vidljivo iz moga životopisa, moj alkoholizam započinje u mladosti, kada sam počeo igrati nogomet i družiti se s društvom i odlaziti na zabave s romskom glazbom i gdje se pilo do zore. Poslije sam povraćao, nisam mogao jesti i nisam mogao ni na posao. To stanje se pogoršavalo što sam bio stariji, a osobito zadnjih 4-5 godina.

Postao sam ovisan i već ujutro bih morao popiti 1-2 piva da mogu bar nešto raditi. To se ponavljalo iz dana u dan, dok nisam prokrvario u stolicu i završio na intenzivnoj njezi bolnice kada se ustanovilo da imam krvareći čir na želucu i da mi je život ugrožen,

Tada sam odlučio krenuti u klub da mi se pomogne i da uspostavim apstinenciju i promijenim životne navike bez alkohola. Bojao sam se suočavanja u klubu jer sam mislio da sam crna ovca, ali kako sam uljudno primljen, a susreo sam i dosta poznatih u klubu, mogu reći da se sada dobro osjećam. Razbio sam strah i tremu, upoznao nove prijatelje i ljude.

Klub mi puno pomaže kao i podrška moje drage kćeri Dijane. Sada znam kako se oduprijeti tome zlu koje se zove alkohol.

Klub pomaže, po mojoj procjeni, oko 50%, a ostalo ovisi o mojoj čvrstoj volji i promjeni načina života. Sada apstiniram 119 dana i puno se bolje osjećam.

U klub ću dolaziti redovito jer ima se što čuti i naučiti.“

Antun P.,  Gornje Predrijevo

◄ strana 6

Alk. gl. 6 /2014 (210) str. 8- 13

strana 14►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

 

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. ili dvomjesečno

IBAN ZKLAZ: HR1123400091100137559, s naznakom "za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES