početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 14

Alk. gl. 1 /2013 (198) str. 16 - 20

početna ►

NAŠI VETERANI

I to se događa našim članovima

Iznimna mi je čast napisati današnji članak! Povod je uručenje odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića povodom Dana neovisnosti koja je održana u Uredu predjednika Republike Hrvatske 11. listopada 2012. Odlikovanje je uručio sam predsjednik gospodin Ivo Josipović našem najstarijem članu kluba mr.sc. Nikoli Novoselu –Mišku!

Tako visoko priznanje zaslužuje nekoliko riječi o njegovom životnom putu. Evo što kaže sam Nikola o sebi: Rođen sam 8. studenoga 1941. u Zagrebu kao deveto dijete oca Đure i majke Katarine. Ubrzo nakon mog rođenja obitelj se seli u Ludbreg iz čije okolice i potječe. Otac je službenik na sudu, a majka domaćica. Bez oca ostajem rano, već 1947. godine pa me odgaja samohrana majka. Uz mizernu mirovinu i tešku muku majka nas djecu uspijeva sve odgojiti i dati nam „kruh u ruke“. Osnovnu školu završavam u Ludbregu. Dobivam stipendiju i u Križevcima završavam Srednju poljoprivrednu školu, a zatim i Poljoprivredni fakultet u Zagrebu, na kojem kasnije i magistriram iz područja „Hranidba stoke i tehnologija stočne hrane“. Između srednje škole i odlaska na fakultet kratko radim u Poljoprivrednoj zadruzi u Hrženici kod Ludbrega. Nakon završetka studija radim u Poljoprivrednom kombinatu u Ludbregu. Kasnije se selim u Križevce gdje se zapošljavam u Poljoprivrednom školskom i istraživačkom centru, današnjem Visokom gospodarskom učilištu. Godine 2007. odlazim u mirovinu. Vrlo rano se angažiram i politički. Preko pionira i narodne omladine, 1958. godine primljen sam u Savez komunista Jugoslavije, čiji član ostajem do osnivanja SDP-a. U SDP-u sam član odbora gradske organizacije od njezina osnutka, kao i član odbora Županijske organizacije, osnovane 1993. godine. Trenutno obnašam treći mandat u Županijskoj skupštini Koprivničko-križevačke županije. Aktivan sam i u društvu. Aktivist sam Crvenog križa od pionirskih dana. Bio sam predsjednik Županijskog odbora Crvenog križa dva mandata, a bio sam i član skupštine Crvenog križa RH. Po dolasku u Križevce uključujem se u organizaciju „Križevačkog velikog spravišća“ u sklopu kojega 30 godina obnašam ulogu „Kalničkog kaštelana“. Također sudjelujem u organizaciji „Kalničkih uncutarija“- pučkih igara koje se održavaju svake godine prilikom obilježavanja Međunarodnog praznika rada pod Starim gradom na Kalniku. Sudjelujem i na đurđevačkoj „Picokijadi“.

Jedan sam od osnivača križevačkog Kluba liječenih alkoholičara 1974. godine i do danas aktivni njegov član. Da nije bilo kluba, ne bi bilo ni tako duge i uspješne apstinencije, a samim time u životu ne bih napravio sve što jesam. Klub mi je u svemu puno pomogao. Bio sam dugogodišnji predsjednik kluba , a sada sam doživotni počasni predsjenik.

Čitav život bavim se njegovanjem kajkavskog humora i satire. Igrao sam zapažene uloge u televizijskim serijama i nekim filmovima: „Gruntovčani“, „Mejaši“, „Dirigenti i muzikaši“, „Neuništivi“, „Doktorova noć“, „Kontesa Dora“, „Srce nije u modi“, te po jednu epizodu u serijama „Naši i vaši“, „Bumerang“, „Odmori se, zaslužio si“. Radio sam s poznatim hrvatskim režiserima Krešom Golikom, Tadejom, Mikuljanom, Bahunom...

Dugi niz godina bavim se zbornim pjevanjem. Od školskog zbora „Podravina“ iz Ludbrega, preko HPD Kalnik iz Križevaca, HPZ Zrinjski iz Vrbovca. Najduže sam bio član u SKUD-u Ivan Goran Kovačić, čiji sam aktivni član od 1961. do 2001.godine. Za svoj doprinos u KUD-u nagrađen sam diplomom i plaketom. Danas još pjevam u Katedralnom zboru grkokatoličke katedrale u Križevcima. 2003. godine dobio sam Nagradu za životno djelo Županije Koprivničko-križevačke, te 2010. godine Nagradu za životno djelo grada Križevaca, a sad i ovo odlikovanje od predsjednika RH prof.dr.sc. Ive Josipovića za poseban doprinos u kulturi - Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

U braku sam od 1971. godine s Marijom rođ. Čajsa, sad umirovljenom prosvjetnom radnicom, s kojom imam troje djece. Sin Vjekoslav, kuhar specijalista, radi u struci, sudionik je Domovinskog rata. Oženjen je i ima kćer Saru. Kći Goranka je poštanska službenica i ima kćer Ivu. Sin Tomislav, ugostiteljski tehničar, još uvijek je neoženjen. Što reći na kraju? Bogat i ispunjen život! Zadovoljstvo je imati u klubu ovakvog čovjeka, koji nam i dalje svojim primjerom pokazuje da se može apstinirati i uspjeti, ali nam također savjetuje da je uz klub to sve puno jednostavnije i lakše. Meni i mojoj obitelji posebno je zadovoljstvo biti s njim i uz njega, jer je njegova podrška i pomoć u svim životnim situacijama velika. Iskrene čestitke našem Mišku na ovom značajnom priznanju. Svima nama neka on bude još jedan svijetli poticaj da uspijemo u održavanju naše apstinencije i da od života napravimo najbolje što možemo.

Snježana Karlović, član obitelji KLA „Križevci

IZ ŽIVOTA

S istoimenog okruglog stola klubova Remetinca održanog u Mjesecu borbe protiv alkoholizma i drugih ovisnosti

Isplati li se prestati piti?

Sam naslov zadane teme, doslovno shvaćen, s naglaskom na „isplati li se“, sugerira na nekakav trgovački odnos, korelaciju uloženog i dobivenog, komercijalni aspekt u priči o alkoholizmu i njegovu liječenju. Čak i da je u pitanju doslovni, a ne metaforički naslov teme, on u mojem doživljaju ove ogromne životne prekretnice ima sasvim minorno mjesto, pa ga se neću ni doticati, ne zato što imam viška novaca, naprotiv, nego stoga što su duševni efekti, usudio bih se reći, te sudbonosne odluke za me nemjerljivo vrjedniji od sveg novca svijeta.

Zbog kratkoće vremena koje mi je na raspolaganju za ovo izlaganje, samo ću se dotaknuti također važne stvari, a to je fizičko zdravlje. Posljedice mojeg višedesetljetnog svakodnevnog pijenja bile su itekako vidljive i subjektivno zamjetne na mojim unutarnjim organima i općem osjećaju zdravlja. Objektivni medicinski pokazatelji zvonili su na uzbunu kroz oštećenu želučanu sluznicu, ogromne vrijednosti jetrenih proba… Stalne dijareje tijelo su činile malaksalim i slabašnim, a mamurna jutra nosila su razarajuće glavobolje. Sve je to u 15 mjeseci apstinencije nestalo, a i ono što nije sasvim, u brzom je oporavku. Sam povratak fizičkog zdravlja bio bi i više nego dovoljan razlog za prestanak prekomjernog pijenja.

Ipak, glavni „profit“, kad već sugestivnim naslovom teme razgovaramo ekonomskim rječnikom, izvukao sam teško opisivim preokretom u sferi duševnog zdravlja. Po svojoj prirodi valjda, dosta sam slab čovjek, teško prilagodljiv svakidašnjim životnim problemima i plašljiv u suočavanju s njima. Osim toga sam i izrazito melankoličan, a povrh svega i oduvijek prepun nekakvih unutarnji nemira. Valjda sam baš zbog tih nemira oduvijek, od ranog djetinjstva bio sklon alkoholu. On je na mene sedativno djelovao, činio me odlučnijim, sasvim me zaveo, pomažući da o sebi stvaram lažnu sliku tradicionalnog čvrstog muškarca, spremnog na svaki izazov, poslovni i privatni. Kao što je većini prisutnih poznato, jutra su, međutim, bez iznimke, nosila podsjetnik na realno stanje, podsjetnik na sve svoje mane i slabosti, a prije svega nosila su sve teže podnošljiv osjećaj srama. Pa sam pritisnut neizdrživim stidom počeo ozbiljno razmišljati o samoubojstvu. Tada je supruga, u sprezi s mojom sestrom, iznudila od mene obećanje da ću prestati piti, uvjerivši me, ovako taštog, da živ ipak jesam od neke koristi. Za divno čudo, ovu sam odluku, za razliku od mnogih prijašnjih, proveo u djelo.

Sažetak: doslovno sam se preporodio, vratio samopouzdanje i stekao samopoštovanje. Poštovanje okoline, osim najbližih, još ne primjećujem, valjda je suviše diskretno. Dapače, do mene stižu zlobne poruke iz društva s kojim sam raskinuo odnose, shvativši da su nas vezala isključivo supijana stereotipna blebetanja, beskrajna ponavljanja istih priča, uporno nadvikivanje i još upornije neslušanje. Pronašao sam nove prijatelje, postao obzirniji i čini mi se odgovorniji čovjek, posvetio se svojim zaboravljenim hobijima vezanim uz boravke u prirodi i očvrsnuo. Potpuno neočekivano, nestao je i moj fatalni unutarnji nemir. Ja sam, ljudi moji, pronašao svoj mir i u njemu leži sve blago za kojim sam čitav život tragao. Vjerojatno ga nikad ne bih pronašao bez beskrajne podrške i strpljenja mojih najmilijih, izgorio bih tražeći ga u nemiru. Eto, u najkraćim mogućim crtama, mojeg razloga zbog čega se isplati prestati piti. Za detaljan opis svih drama i euforija, komedija i tragedija moje dugogodišnje ovisnosti ne bi bio dostatan ni podeblji roman. Supruzi, sinu i sestri velika hvala na križu koji su nosili sve vrijeme koje su me imali uza se. Klubu „Remetinec“ hvala na pomoći po koju sam kod njih došao, a oni mi je velikodušno pružili i na sastancima koji me redovito podsjećaju na jedno vrlo tužno razdoblje života. Osjećam da mi taj podsjetnik godi, jer me dodatno učvršćuje u uvjerenju kako sam pravilno postupio.

Duić

Moja prva apstinencija - ostvarenje puta do boljeg života

Rado bih vam rekla kako sam se probudila prvog dana bez pića. Jednostavno sam ustanovila da sam iščupana iz starog života i spuštena u nov, čist i jasan, samostalan život, pun cvijeća i svjetla. Ali, sumnjam da se to često događa samo po sebi, nije niti lako, niti jednostavno.

Prvih nekoliko tjedana ćutjela sam povremeno bujanje samopouzdanja i olakšanje zbog spoznaje da sam napokon učinila nešto da sebi poboljšam život. Taj me osjećaj nije napustio, ali ga prigušuju trenuci tjeskobe i emocija, preplave te tuga i stid. Zato sam pila... Na površinu izbiju osjećaji gnjeva. Zato sam pila...

Piće može postati glavna zapreka na putu do nade u promjenu. Iza toga leži još stotinu drugih prepreka, a većina ih je povezana s emocijama. Upravo s tim zvijerima čovjek se ne nauči boriti na neki drugi način.

Svaki dan donosi odluku da neće piti, ponekad i mnogo puta u jednom danu.

Čovjek se ne budi prvoga dana apstinencije s fantastičnim novim znanjem o rješavanju nagomilanih problema, a sva ta potištena bujica ispliva na površinu.

Suzdržavanje od pića daje čovjeku priliku da riješi svoje probleme na drugi način, bez alkohola, ali ih apstinencija sama po sebi neće riješiti.

Apstinencija nudi samo dva moguća izbora: ponovno alkoholizam ili zdravlje.

Alkoholizam je recidivirajuća bolest i znam da nema te sile na svijetu - ni sastanci, ni snaga volje, ni molitva, ni savjet, ni jednostavno htijenje - koja može jamčiti da neću ponovno upasti u novu ovisnost, baš kao što ljudi upadaju u razorenu ljubavnu vezu. Šest mjeseci apstinencije nije ni puno ni malo, ali je predivan osjećaj slobode i olakšanja duše i tijela. Mišljenja sam da osobi poput mene nije potrebno piće, baš kao i svima vama, da dođemo do životnog zadovoljstva i sreće. Svakog dana se pitam je li mi bilo potrebno životne situacije, koje su teret same po sebi, dodatno opterećivati pijenjem alkohola. Pijenje mi nimalo nije pomoglo u rješavanju životnih problema i otvaranju putova do boljeg života.

Najveći dobitak koji sam postigla prestankom pijenja jest da sam se oslobodila velikog tereta koji sam nosila, a nisam ga se mogla riješiti, skinuti sa sebe, kao da ne bih znala bez njega hodati.

Kako sam se uopće uspjela osloboditi tog tereta?

Prvi moj korak bio je priznati sama sebi da imam problem s alkoholom i da ga želim riješiti. Shvatila sam da moram potražiti pomoć, i to ne bilo kakvu, već stručnu.

Drugi korak bio je bolničko liječenje. Teško je opisati kako sam se osjećala prvih nekoliko dana u bolnici, pogotovo meni kojoj je to bilo prvo liječenje. Jedan dio mene bio je ponosan i sretan zbog oslobođenja, a u drugom dijelu prevladavao je strah od nepoznatog okruženja. Možda bi bilo najbolje reći da sam se osjećala kao dijete kojeg majka ostavi prvi dan u dječjem vrtiću. U početku teško mi je bilo pratiti, još teže shvatiti sve te programe i grupe, drugim riječima dnevni raspored. Čak sam si zapisala na papir da ne bih što preskočila. No, s vremenom sam pohvatala konce i shvatila svrhu cijelog boravka i liječenja u bolnici.

Također je važno reći da nakon drugog koraka, bolničkog liječenja, predstoji i treći, jednako važan korak u apstinenciji, a to je sudjelovanje u radu klubova liječenih alkoholičara i obiteljskoj terapiji. Taj je korak važan kako bih mogla ustrajati na ovom putu, jer kroz izmjenu iskustava s drugim članovima daje dodatnu sigurnost na nastavku apstinencije.

Na kraju, što sam, osim zdravlja, još dobila prestankom pijenja?

Vratila sam autoritet kod djece koja me poštuju i više nego prije. Pokazala sam im da sam hrabra i ustrajna te kako se kroz život treba boriti, a ne olako odustajati.

Moj muž dobio je novu, voljenu, vrijednu, hrabru, samouvjerenu, tolerantnu, nesebičnu i pažljivu ženu.

I zato, pokušajte i vi, isplati se!

Jasna

Moj motiv zove se Lucijan

Prije otprilike tri mjeseca s prijateljem sam popio litru rakije u prisutnosti svoga sina, mada žestoko nikad nisam pio. S obzirom da sam nakon jednog razdoblja apstinencije pao u epileptični napad kada se sin silno prestrašio jer je bio prisutan i tada nakon tako jakog pijanstva jer sam mu vjerojatno izgledao skroz neprirodno, prestrašio se da se neće dogoditi to isto. Moja majka je nazvala moju bivšu suprugu da dođe po njega i to na njegovo traženje, a što je to ona prijavila socijalnoj službi. Dobio sam uvjet: ako želim viđati sina moram ići na liječenje od alkoholizma u dnevnu bolnicu.

Iako sam i sam prije toga shvatio da je vrijeme da se maknem od alkohola jer me odvraćao od stvarnog života i da sam pretjerao imao sam namjeru samoinicijativno skroz prekinuti sa pićem. No nakon toga uvjeta, u meni se rodila ljutnja na bivšu ženu, na moju majku koja je to mogla smiriti i ne zvati bivšu suprugu pa i na sina na neki način. Rekao sam svojoj bivšoj, ako nisam dobar otac, neka ga onda sama odgaja. Očekivao sam reakciju popuštanja, ali je nije bilo, ostao mi je samo uvjet.

S obzirom da sam se brinuo o njemu svaki vikend od petka do nedjelje ili do ponedjeljka svaki drugi vikend, svih sedam godina od rastave i da smo stvorili jako prisan odnos, pun poštovanja i ljubavi, počeo mi je jako nedostajati. I tako, nakon dva mjeseca sam prihvatio taj uvjet i došao ovamo na liječenje. Teško mi je bilo prihvatiti da sin živi bez mene.

Ako netko razumije, to je jedna duša, a dva tijela.

Iskreno, na prvi pogled sam to samo htio odraditi, no već sam prvih nekoliko dana počeo ozbiljno shvaćati i povezivati stvari. Vrtio sam malo film unazad. Iako sam znao da sam jedan od zaista dobrih očeva, ne u smislu same dobrote, nego razumijevanja u razvijanju odnosa između oca i sina i ponosio se time. No kada sam došao tu, shvatio sam da sam mogao učiniti još puno više. Naime, što sam više ulazio u alkohol, to sam bio više vezan za pivo. Malo smo izlazili na izlete i slično, puno manje nego prije, kupio sam mu PC i sve igrice, dovodio mu drugu djecu na druženje, samo da bih ja bio blizu svoje boce.

Koji promašaj! Kako bi rekao doc. Zoričić: derište.

I sad sam zapravo zahvalan Bogu što se to dogodilo. Kad je sin bio manji, bilo je razdoblja i apstinencije i alkoholizma. On nije primjećivao jesam li bio pijan ili trijezan jer sam sve obavljao što je trebalo oko njegove brige i odgoja. Nije ni znao što je alkoholizam. No sada ima već skoro devet godina i počeo je to primjećivati i ozbiljnije shvaćati. Da se ovo nije dogodilo, otezalo bi se i vjerojatno, koliko god me volio i poštovao, ja bih sve više gubio ugled u njegovim očima, što bi on bio stariji.

Onda se sjetim i svog djetinjstva. Do moje desete godine otac mi je vrlo malo pio. Nakon selidbe u Zagreb iz manjeg mjesta on se propio i počeli smo se odvajati.

Sve više i više je pio, gubio je svoje samopoštovanje. Pio je po pola litre konjaka na dan, što sam počeo primjećivati. Počeo je gubiti autoritet. Ja sam ga sve manje cijenio jer se ponašao glupo i postavljao zabrane koje nisu imale smisla. Bilo je žalosno kad bi majka razbijala boce konjaka po dvorištu.

I nažalost, od jedne bajke ostalo je samo to da smo se otuđili, no nikad ga, naravno, nisam prestao voljeti.

Najveći događaj koji će uvijek ostati u mom sjećanju i o tome sam rijetko kome pričao, dogodio se kada sam imao oko 16 godina. Otac mi silazi sa autobusa, ja s društvom, a on mrtav pijan jedva stoji na nogama i s masnicom na oku. Rekoh: „Što je bilo, tata?“, htjedoh se i potući za njega, „Tko te udario?“ Kaže da se posvađao s nekim šoferom i da je otišao. Pita me imam li novaca (jer mi je uvijek volio dati kad je imao), a ja, mada nisam imao, kažem da imam i da mi ne treba. On mi na to kaže: „Daj mi za konjak da popijem.“ Htio sam u zemlju propasti. I zbog sebe jer sam ga volio i zbog njega što sam se sramio.

Tek sam ovdje počeo ozbiljnije sagledavati odnos sa svojim sinom, vrteći slike iz prošlosti i moguće iz budućnosti.

Ne, nema te sile koja će me natjerati da istu grešku ponovim. Kaže da se grijesi oca prenose na djecu, ali taj se kotač sada prekida. Tablete ove, tablete one, sastanci i sve ostali, uz dužno poštovanje prema svemu, nisu nikakav motiv u usporedbi s onim što me u budućnosti čeka.

Taj motiv se zove moj sin Lucijan.

Želim nastaviti gdje smo nakratko stali, pratiti njegov razvoj, usmjeravati ga, nailaziti na probleme i rješavati ih kako bude stariji i zajedno se razvijati. Silno se veselim tom izazovu jer sam ga dorastao. Ima tu još motiva poput unaprjeđenja posla i eventualne veze, ali to je zanemarivo naspram ovog.

To zapravo i inicira sve drugo i sve se međusobno pokreće, treba uočiti motiv čak viši od sebe samog, jer sami sebi nismo dovoljni.

Boraveći ovdje s vama zapravo sam shvatio da sam alkoholičar i da te dvije stvari neće ići jedna uz drugu. Tu nema dvojbe i zaista mislim da je sve moglo otići u krivom smjeru, bez svijesti kako se to dogodilo. Poslije se teško vratiti. A zapravo ni ne primijetimo da se to događa, to uviđamo tek kad bude kasno. Mogu reći da netko pazi na nas i zavrjeđujemo da budemo bolji, ali to se mora vratiti sa samoodricanjem. Kad uzmem sve u obzir, to je zapravo ništa.

Hvala svima, uvijek sam trenirao volju i ne bi bio problem prekinuti s pićem, ali vrlo vjerojatno dugo ne bih shvatio koja je važnost svega toga u odnosu na svoju okolinu, uzimajući u obzir samo sebe i svoje zadovoljstvo da nisam bio tu s vama. A ako i bih shvatio, ponavljam, onda bi to vjerojatno bilo prekasno, bez obzira na pedantno izvršenje svojih dužnosti koje smatramo za naš pojam elementarnim.

Boravak ovdje, ako ga čovjek ozbiljno shvati i počne razumijevati bit cijele ove priče, jest da nije najvažnije prestati s pićem. To valjda može svatko. Najvažnije je nakon alkoholizma aktivno se uključiti u stvaran život, uključiti se u svoje potrebe i drugih oko nas i ŽIVJETI ŽIVOT. Aktivno i sretno. Bez okova.

Još bih dodao nekoliko stvari. Otkako sam na rehabilitaciji, sam sam sebi veseliji i čak otvoreniji. Otkako sam uvidio, počele su se događati neobične stvari.

Recimo, kad mi dođu ljudi koji su uvijek sa mnom pili, nije im „napeto“ što ja nemam piva. Kažem im da se zalete do dućana i kupe, čak im ponudim novac, a većina kaže: „Nema frke, daj mineralnu“.

Odnos s majkom je postupno počeo biti sve bliži, sretna je kad mi boce zveckaju jer vidi da su staklenke od mineralne, a ne one plastične od piva. Zanimljivo je i to što, iako se sad poslovi teže dobivaju, da sam u zadnjih nekoliko dana sklopio poslove u vrijednosti koliko sam prije zaradio u dva mjeseca.

Sve je to zato jer sam odlučio živjeti i onda je stvarno život krenuo. Svi koji nas vole samo na nas čekaju.

Ne kaže ON uzalud: napravi jedan korak prema meni (ili sebi), a ja ću prema tebi napraviti tri.

Ja jesam i neću više nazad.

Još jedanput, hvala vam svima, od mojih kolega na istom putu i do naših strpljivih doktora, socijalnih radnica i sestara. Ne zamjeram im što su poneki put nervozni s nama, i ja bih bio kad vidim našu nesvjesnost. Zahvaljujem im na razumijevanju i vjeri u svoj rad.

Za zaključak: možemo biti dobri veseljaci i nenasilnici kad se napijemo, ali kada nas alkohol uzme, on je i cilj i svrha, drugo ne postoji. A zanimljivo, pravo izbora imamo. Sai Ram.

Mladen, DB za alkoholizam, KBC “Sestre milosrdnice”

◄ strana 14

Alk. gl. 1 /2013 (198) str. 16 - 20

početna ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES