početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 10

Alk. gl. 5 /2012 (197) str. 12-14

strana 15 ►

IZ ŽIVOTA

Moj život s alkoholičarom

Prvo bih si trebala postaviti pitanje: s kojim alkoholičarom, jer sam živjela s trojicom alkoholičara. Jezivo je kada se osvrnem unatrag, zato se nikad i ne osvrćem. Danas ću se osvrnuti unatrag samo zato, jer vjerujem da će možda biti neka korist ovoj zajednici. Moj otac je bio alkoholičar uz kojeg sam odrastala. Svega se sjećam jako živo i baš ništa nije izblijedilo, makar bi godine trebale izblijediti sjećanja. Jedna obična radnička četveročlana obitelj u kojoj tata svaku večer dolazi kući s posla pijan. Vrlo česta galama, svađe koje su zapravo bile njegov monolog, jer mama je gotovo uvijek šutjela, a to kao da je još više njega poticalo na prigovaranje. To bi značilo da sam bila u svom krevetu, u svojoj sobici, pravila sam se da spavam, a noć bi tada bila dvostruko duža. Moja sestra je starija od mene 10 godina, udala se i odselila čim je završila srednju školu, tako da sam djetinjstvo provodila sama. Čitanje knjiga ispod pokrivača s baterijom bilo je bježanje u neke divne i drugačije svjetove od onog koji sam imala. Godine su prolazile u vječitim zabranama i pubertet je prolazio s mojom revoltnom šutnjom i ignoriranjem svega što me okružuje. Tata je sada već bio bolesnog želuca (ništa nije mogao jesti), ukliještenog živca (na vratu) koji je operirao, pa mu se zato počela suštiti ruka. To je rezultiralo bolovanjem jer nije mogao ništa primiti u tu ruku. Na sve to još su mu pronašli „priraslice“ u prsnom košu, izvadili mu dva rebra, i nikako bolje... čula sam ga jednom kako je rekao mami „da on nebu od raka umiral polako, da bu rađe sam sve rešil...“ I „rešil“ je on to sam, u mojoj 17-toj a njegovoj 53-ćoj. Jedne subote samo smo ga našle doma. Mama je lagano otupila i prestala brinuti, primjećivati, razgovarati... sestra je živjela izvan Hrvatske sa svojom obitelji, a ja sam se trudila ostati na površini. Dobro mi je išlo kad malo bolje promislim. Imala sam sreće više od pameti. Tada sam mislila kako su ružne uspomene ostale iza mene i kako sama kreiram svoju budućnost.

Završila sam školu, željela sam studirati, ali nisam. Počela sam raditi preko student servisa, to je meni bila „lova do krova“ – meni kojoj se nikada nisu kupovale cipele koje su bile lijepe, nego one koje su se mogle kupiti. U početku sam radila da imam svoj džeparac, ali ubrzo je faks prestao biti želja, bila sam nestrpljiva, htjela sam biti neovisna. Počela sam raditi u struci. I danas jako volim to što radim, ne žalim za onim što sam možda trebala, a nisam… Udala sam se relativno rano (u 22-goj) iz ljubavi naravno, velike i lijepe, kako to samo može biti u tim mladim godinama. Puna planova o novom životu i na novoj adresi (živjeli smo kod muževih roditelja u njihovoj kući u kojoj smo imali svoj mali stan). Idilu je ubrzo zamijenila stvarnost koja se zove pijani tata mog muža svaki dan. U početku mi to nije smetalo jer sam radila i nisam se puno obazirala na njega. S vremenom je postalo prenaporno; od toga da nas je sramotio u lokalnom dućanu, ispred lokalne birtije, pa do provaljivanja u stan i uzimanja svega što se dalo unovčiti i pretvoriti u gemište. Odvezen u Vrapče nekoliko puta, ali nijedno liječenje nikada nije dalo rezultata.

Rodio se Ivan, preslatki dečkić, umiljati, drag, rodio se i jedva ostao živ, s apgarom 8,2. Rođen na vakuum, koji mu je (kasnije je ustanovljeno) oštetio sluh pa i danas slabije čuje. Rođen s fistulom na vratu koja nije bila operabilna jer su mu završeci bili omotani oko 3. i 4. vratnog pršljena pa je prijetila velika opasnost da se ošteti leđna moždina i ostane zauvijek paraplegičar. Mi kao roditelji trebali smo donijeti odluku koju nismo mogli, jer što ako sve pođe po zlu... tada je imao četiri godine. S dvije godine još nije govorio, pa smo i SUVAG posjetili, tamo su mi rekli kako ne čuje dobro, kako je izuzetno inteligentno dijete koje sve razumije, ali ima „gotičko nepce“ radi kojeg ne može izgovarati neka slova pa zato nerazumljivo priča. Sve što sam naučila u SUVAG-u primijenila sam kod kuće i nakon godinu dana je već pričao razumljivo. Upisali smo ga u vrtić sa četiri godine i to je izgledalo ovako: prvih mjesec dana moj sin je sjedio na klupici cijelo jutro, odbijao hranu i igru. Jedno prije podne je kroz kuhinjska vrata pobjegao van iz vrtića i otišao sam na autobus prema kući.

Gospođa koja je čekala autobus vratila ga je natrag. Onda nas je ravnateljica pozvala na razgovor i rekla nam da dijete vodimo kući jer on odbija svaku suradnju. Odveli smo ga doma ljutiti na sustav (kako je moguće da im malo dijete odšeta iz vrtića i da to nitko ne vidi) i čuvanje su preuzeli djed i bake naizmjence, kad je tko bio slobodan.. Rat u gradu nije bio istinski, no meni je bio jer je moj muž odlazio na ratište svih pet godina, ciklički, tri tjedna teren, šest tjedana kod kuće. Cijelo vrijeme sam ustrašena i već mi je lagano dosta svega, mijenjala bih nešto u tom kompliciranom životu, ali i nemam baš nekog izbora. Iz rata smo kao obitelj izišli zajedno, „pojačani“ za još jednog člana – rodio se Filip, a Ivan je krenuo u školu. Kroz osnovnu školu Ivan nije bio dijete kao sva ostala djeca. Igrao se najviše sam, ja još nisam shvaćala da je to zato što nije dobro čuo. Kroz to cijelo vrijeme išli smo otorinolaringolozima. Ugradili su mu cjevčice koje su trebale popraviti sluh, ali izgubili smo godinu dana jer ništa nije krenulo nabolje, još uvijek liječnici nisu preporučali aparatiće... U trećem razredu osnovne škole za vrijeme školskih praznika, dogodila se nova dijagnoza... a na kakav smo mi to način morali saznati... na bazenu, usred plivanja, Ivanu je pao šećer tako nisko da je pao u nesvijest, i bio bi se utopio da nisam, iz ni sama ne znam kojeg razloga, pogledala u njegovom smjeru... izvukla sam ga onesviještenog iz bazena, a u hitnoj su ustanovili zašto je bio onesviješten... slijedi bolnica, upoznavanje s dijabetesom, novi način prehrane. S vremenom endokrinolog zaključuje da ne treba inzulin, jer je to genetski poremećaj, može se regulirati prehranom...

Stiže pubertet na velika vrata i zapravo sve mi se čini u redu do osmog razreda. Svakodnevno navečer ide na lokalno igralište igrati nogomet, do devet (kad je škola) mora doći doma, a danas vidim da nije nogomet bio prioritet, nego pušenje i „cuga“. Kad je prvi put bio „došlepan“ doma, ja sam bila užasnuta. Krenuli su razgovori, zabrane, i kako to već biva - obećanja... Muž mi je rekao da se to kad-tad dečku treba dogoditi, da ne budem paranoična, da će biti sve u redu... Novac za cigarete mu je redovito davala baka nama iza leđa i koliko god bih ja govorila baki da mu radi “medvjeđu” uslugu, sve je bilo uzalud. U srednjoj školi su počeli problemi. Markiranje, pozivi u školu... pa je to izgledalo otprilike ovako: „Gospođo, vaš sin ne prati na satu, ako je škola ujutro onda spava na klupi, ako nije pospan onda izvadi šah iz torbe i u zadnjoj klupi igra šah... ili je markirao, a ja ga vidim kroz prozor da na školskom igralištu igra nogomet...“ Pa razgovori sa školskim psihologom… Ivan je završio sve razrede, jer sam neprestano plaćala instrukcije iz matematike, fizike, kemije, engleskog... Ivan, koji je do prekjučer imao petice iz svih predmeta... U toj srednjoj školi ja njega zaista nisam vidjela pijanog onako kako to on opisuje, osim jednom. Sad ispada da ga nisam dobro gledala, a izlaziti je smio samo u petak i subotu i uvijek sam bila budna kad bi došao. Stvarno nisam vidjela.

Bože mili, kraj pijanog oca i svekra, ja nisam vidjela da moje dijete pije. Ne mogu reći da nisam htjela vidjeti – to sam počela primjećivati tek kad je maturirao. Imao je 18 i položio je vozački ispit. Budući da je studij odbijao, počeo je raditi u dućanu. U početku samo preko ljeta, da zaradi za džeparac, a onda je to preraslo u prijavljenog radnika kojem ide staž... Već smo na početku mi kao roditelji, utvrdili nova pravila za suživot. Postao je punoljetan, radio je i nije želio odseliti, pa smo rekli kako treba sudjelovati u financijskim rashodima kućanstva. Bez drame je prihvatio od plaće izdvajati simboličnih 500 kuna za domaćinstvo. Nije mu ni jedan mjesec bilo dosta od plaće do plaće... Kad je dobio prvu plaću, naravno da ju je propisno proslavio... i tu noć ušuljao se u kuću, ukrao ključ od auta i odvezao se s 1,3 promila, ne baš daleko, probudio nas je telefonski poziv policajca... Autom se zaletio u parkirani auto (bacilo ga je u zavoju), pa u stup, naš auto je imao „totalku“, na parkiranom autu bilo je šezdesetak tisuća kuna štete, a policijska globa iznosila je 2.500 kn. Nakon toga slijede beskonačni razgovori. Ja ne mogu više sama, idem psihijatru koji uključuje cijelu obitelj kako bi se nagomilani problemi počeli smanjivati (moj muž govori sada već nešto drugo... kaže da bi trebao odseliti i pokušati preuzeti odgovornost nad svojim životom, da stalno popravljam njegove greške, previše praštam i stalno imam razumijevanja – jednom riječju, „glupa sam k’o noć, a mali me voza k’o majmuna“). U tom istom razdoblju, mojoj mami je dijagnosticiran galopirajući adenokarcinom (pluća), prolazim s njom kemoterapije i terminalnu fazu bolesti, sve me to zaista baca na koljena, ja više ne mogu. Moj sin je rijetko kod kuće, a pijan sve češće. Muka mi je i sad kad se sjetim. Stvarno me fizički boli želudac ako se moram sjetiti svega. Mama je umrla

Imam mlađeg sina kojeg ne ispuštam iz vida, trudim se svim silama kako on ne bi skrenuo s kursa. Filip je brižan, vidi više nego bih ja pokazala, razumije bolje nego što ja mislim da može razumjeti. Dobar je u školi (zapravo bolji od brata). Filip je taj koji me je u panici nazvao u ured i rekao „Mama, Ivan se hoće ubiti, dođi odmah doma“. Mili Bože, što je meni tada prošlo kroz glavu... Ivan je bio tako pijan da sam ja njega stavila u auto i odvezla ga u Vrapče na hitnu. Tamo su mu izmjerili 2 i nešto, ostavili ga na triježnjenju, a nakon toga su ga smjestili na odjel za alkoholizam, nekih tri tjedna. Zaključak je bio da je Ivan bio akutno pijan... boravak na odjelu je trebao polučiti mjeru „sada znaš što te čeka ako se ne unormališ...“ Dobili smo psihijatra kojem ide jednom mjesečno, pije tablete koje bi trebale pomoći u borbi s depresijom u koju je zapao iz sto razloga (ne može biti pozitivan i veseo ako nema pripomoć alkohola koji mu stvara privid ugode i veselja). Nekih 6 mjeseci pije lijek i ide psihiću, radi, hvata ritam, izgleda kako će sve biti dobro... ali ne – to samo tako izgleda. Nakon šest mjeseci donosi odluku kako mu tablete ne trebaju, on je u redu, ne treba ići više psihijatru. Ja se, naravno, s time ne slažem, objašnjavam mu po stoti put kako je prerano za odustati, kako treba i dalje ići na razgovore i piti lijekove. Ništa ne pomaže, jer on zna bolje, a ja tupim. „To je moj život, pusti me na miru...“. I tako Ivan ponovno počinje piti, opet smo na početku, opet od 1 u noći nadalje osluškujem, samo sada s dvostrukim strahom jer Ivan ima svoj auto. Kad dođe kući, ja ustajem i u dnevnom boravku palim televizor. On ulazi, ni ne vidi me, donese si bocu nekakvog smrdljivog mirogojčeka koji nije popio do kraja... pali glazbu. Tata se diže iz kreveta i pobijesni, ja mu opet govorim kako nema smisla pijanom čovjeku bilo što govoritij– zar ne vidiš da nas ni ne vidi... Onda naravno ona čuvena rečenica s kojom živim, imam osjećaj oduvijek: „Ti si za sve kriva...“ Gomila se tjeskoba, muž i ja ne znamo, a i nemamo više što poduzeti – sve je već isprobano; liječnike odbija, govori nam da meni treba liječenje, što bih ja htjela, svi se nekad nacugaju, zašto pretjerujem... živčan je tako da se više uopće ne može normalno razgovarati ni o vremenu, a kamoli o njemu samom. Pranje je postala tako teška radnja za njega da me je to dovodilo do ludila.

Negdje početkom ovog ljeta (1012.), nakon neprospavanih noći, netriježnjenja i gadarija koje ne mogu ovdje ni opisati, tati je puknuo film. Donio je ovaj puta sam odluku koju ja nisam mogla nikako donijeti – Ivan seli iz kuće! Ivan govori kako nema kamo, nema dovoljno novaca za život u podstanarskom stanu. „Ako moram van onda ću se ubiti...“ (njegov djed nije našao izlaz iz svog labirinta), ja plačem i objašnjavam mome mužu da ne mogu živjeti ostatak života s tom krivnjom, mi nesmijemo još odustati, neka je i punoljetan i veliki - pa što! Ne može ovo sam. Kao ranjena zvijer sam se borila za to da mu pomognemo ZAJEDNO. Ponovno je obećao da će pokušati ne piti. Danas kaže kako to uopće nije i mislio, „samo je trebalo smiriti starce, starog koji se više ne zeza – „bacit će me van iz kuće zaozbiljno“ i paranoičnu mamu. Samo je tri

ljetna mjeseca uspio balansirati, nije bio trijezan naravno, sve dok se nisu svima poravnale „sinusoide“, samo sam ovaj puta to ja odradila. Izgledalo je otprilike ovako: Ivane, danas popodne se spakiraj, pitaj baku želi li te udomiti privremeno, ako ne, tu ti je „Oglasnik“... u svakom slučaju, ovdje više ne živiš, ne pod tvojim uvjetima. Mi imamo još jedno dijete i cijelo njegovo djetinjstvo obilježeno je tvojim problemima.

Sada je MENI dosta, ja više ne mogu slušati obećanja od kojih nema nikakvih rezultata. Izišla sam iz sobe s mišlju kako sam upravo vlastitom djetetu iskopala grob. Predvečer sam se vratila, moj sin je još bio kod kuće... hladno sam ga pogledala i pitala što tu još radi, koji dio mog izlaganja nije razumio... i onda kaže... „ja moram na liječenje, ja imam problem, ja ne mogu sam to riješiti, želim ići doktoru... ne mogu ništa obećati osim da ću pokušati“. To je bio novi moment u našim životima. Ivan priznaje jasno i glasno „ja sam pijanac!“ Ovaj puta ja šutim, a tata mu govori da mu je to jedina šansa da se izvuče. Jedini način da prestaneš piti je da NE PIJEŠ. U tome ti pomažu stručni ljudi, lijekovi, apstinenti, mi doma i zapamti: ne treba se tvoja okolina mijenjati – TI SE MORAŠ MIJENJATI. Tada mi je laknulo jer je to značilo da će možda biti sve u redu... Danas je 5 tjedana kako Ivan ne pije, već dva tjedna dolazi k vama, pije sve lijekove. Kod kuće razgovara, što je za nas nešto sasvim novo. Strašno se bori sa sramom, teretom kojeg se ne zna osloboditi. Pomozite mu u tome. Ode na nogomet, ode kod prijatelja. Jednom od njih je priznao da je na liječenju i taj mu je rekao da je ponosan na njega što je donio tu odluku, da ima podršku i da je počašćen što mu je to povjerio. Odlučio je reći šefu istinu i zamoliti ga da radi stalno poslije podne kako ne bi bio na bolovanju jer bi mu samo bilo teže kasnije doći natrag i objašnjavati zbog čega je na bolovanju. Živimo dan po dan, ne usuđujem se biti sretna, stalno čuči mali vrag na ramenu koji se ceri i čeka... voljela bih da me taj osjećaj napusti, da ne brinem više... još uvijek ne spavam onako kako zaslužujem, budim se usred noći, prošećem po stanu, vidim da je sve u redu, ali vrijeme mi je saveznik. Proći će i to, samo nek’ Ivan ustraje i tu svoju tvrdoglavost i inat upotrijebi sebi u korist i ustraje u toj odluci koja će nam svima vratiti živote u normalu.

Mama Klara

Kada je Arijan saznao gdje deda stanuje?

Naš unuk Arijan je ove godine krenuo u školu. Ima šest i pol godina. Svog dedu voli najviše na svijetu. Često prekine igru, pogleda dedu i kaže mu: “Deda, ja te obožavam. Jako te volim.

No, to nije tema ove crtice.

Od svoje treće godine, dijete je išlo u vrtić. Kćer bi ga ujutro odvela, ostavila u vrtiću i otišla raditi. U tri sata, bih ja došla po njega, odvela ga k nama doma i tu bi on bio do otprilike šest sati. Tad bi mama došla s posla, uzela ga i otišli bi doma. To je bila ruti na koja je trajala sve do škole. Tu i tamo s ponekom iznimkom. Mi smo se igrali, crtali, jeli, spavali; sve što se radi sa djecom njegovog uzrasta. Deda obično nije bio doma u to vrijeme. Uglavnom, Arijan je svaki dan pitao gdje je deda. Moj odgovor bi bio da deda radi. I to je bilo to. I sad, kad ide u školu, ja odem svaki dan po njega, poslije nastave da kod nas čeka da mama dođe s posla. Otkad deda ide u dnevnu bolnicu, svaki dan je doma u isto vrijeme kad i Arijan. Nakon tjedan dana, kad je vidio dedin auto na parkiralištu pitao me :”Kaj deda sad živi kod nas doma?

No comment!

Baka

◄ strana 10

Alk. gl. 5 /2012 (197) str. 12-14

strana 15 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES