početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 1

Alk. gl. 2 /2011 (188) str. 3-9

strana 10 ►

STRUČNI SKUP

Duhovnost i psihijatrija

Dr. Rudolf Ljubičić,  predsjednik Hrvatskog instituta za duhovnu psihijatriju (HIDP)

Tisućljećima se smatralo da su duhovno i tjelesno nedjeljivi pojmovi, te je tako bilo normalo ispreplitati vjeru i zdravlje, odnosno liječenje. Doduše, bilo je zagovornika suprotnih pogleda i ranije, no s Reneom Descartesom, sedamnaesto stoljeće je dovelo do zagovaranja stajališta odvojenog pristupa duhovnom i tjelesnom. Na tim temeljima je upravo snažan napredak medicine i uspješno liječenje cijelog niza bolesti dalo zamah postepenom napuštanju mišljenja o jedinstvu tjelesnog i duhovnog.

Medicinska znanost se razvijala sve više zanemarujući ulogu duhovnog i psihičkog u nastanku i liječenju različitih tjelesnih oboljenja, što je postalo osobito izraženo u suvremenom dobu kada se pojava i liječenje svake bolesti ili poremećaja nastoje objasniti i liječiti gotovo isključivo fizikalnim putem.

Uvelike pojednostavljeno, smatralo se da je tijelo u biti “mašina” koju se može “popravljanjem dijelova” vratiti u optimalno stanje ili ga barem približiti tom stanju. Uz to, moderan čovjek pokušava egzistirati izvan okvira tradicionalnih duhovnih, ali i religijskih vrijednosti čija je funkcija da zadovolji čovjekovu potrebu za smislom, da čovjeku pruži snagu i vjeru u samoga sebe preko veze s nečim neprolaznim, sveprisutnim i apsolutnim, a ne preko prolaznih objekata koji se s vremenom istroše i izgube, te na taj način vode u tugu, depresiju i bolest. Iako je isprepletenost duhovnog i tjelesnog poznata od najstarijih civilizacija, te je isticana u gotovo svim religijama, tek se u zadnje vrijeme taj međuodnos više proučava i polako vraća svoj izgubljeni značaj. Medicina napreduje krupnim koracima u istraživanju tjelesne podloge mnogih bolesti, no mnoge su iznenadili rezultati brojnih istraživanja koji potvrđuju povezanost između duhovnosti i boljeg zdravlja, bržeg ili potpunijeg izlječenja, duljeg vijeka života i slično

Tijekom zadnjih desetljeća provedena su mnoga znanstvena i stručna istraživanja kojima je zajednički  zaključak da postoji povezanost razine duhovnosti i religije s poboljšanjem simptoma različitih psihičkih (depresija, tjeskoba, ovisnosti, shizofrenija i dr.) i tjelesnih poremećaja (kardio i cerebrovaskularna oboljenja, dijabetes, reumatoidni artritis, multiplaskleroza, maligne bolesti, imunološke bolesti i dr.). Vjera i duhovnost pomažu u životu dajući psihofizičku ispunjenost, poboljšavaju emocionalne i kognitivne funkcije, pomažu pojedincu u prihvaćanju i razumijevanju drugih i samoga sebe.

Također, nedvojbeno vjera i duhovnost imaju značajnu ulogu u prevenciji psihičkih i tjelesnih poremećaja. Sve je više bolničkih institucija diljem svijeta koje uspostavljaju posebne programe kojima je cilj povezivanje duhovnih, religioznih potreba i potencijala pacijenata kao dio terapijskog procesa.

Cilj prvog Hrvatskog kongresa duhovne psihijatrije je pokrenuti i ukazati na važnost duhovnosti i religije u integrativnom pristupu svakom pacijentu bez obzira da li se liječi zbog psihičkih ili tjelesnih poremećaja. Svi se moramo podsjetiti da je Hipokrat, otac medicine, tvrdio kako se duša i tijelo ne mogu dijeliti.

Upravo depresija, suicid i patologija seksualnosti, već sada ukazuju da će to biti vodeća patologija budućnosti i da će upravo integrativni pristup bolestima dovesti do boljih terapijskih rezultata. Osim toga ranije će se uspostavljati radna funkcionalnost i podizati kvaliteta i smisao života.

Stoga je i logično da sve više raste zanimanje za duhovnost i njenu primjenjivost u liječenju kako bi se ta saznanja uključila u zdravstvenu njegu, ali i svakodnevni život.

Osim toga, bolesnici su sve svjesniji svojih prava te traže da aktivno sudjeluju u vlastitom liječenju, ali i da se poštuju njihovi svjetonazori, uvjerenja i vrijednosti. Moguće je da na taj način biraju one vidove liječenja kroz koje mogu ostvariti vlastiti osjećaj duhovnog.

No, nije bolesnik jedini čimbenik uspješnog liječenja, veliku ulogu ima i sam terapeut, a da bi netko bio dobar terapeut mora biti spreman prihvatiti i priznati duhovne komponente bolesnika, ali i razviti i istražiti svoju vlastitu duhovnost i životne vrijednosti.

Liječenje bolesti ovisnosti duhovnošću

Dokazana je povezanost vjerskog uvjerenja i bolesti ovisnosti. Religija i duhovnost izravno usađuju moralne vrijednosti koje štite, a socijalna podrška vjerske zajednice pomaže u sprečavanju socijalnog otuđenja. Sve to smanjuje rizik od bolesti ovisnosti. Naravno, vjerska se uvjerenja usvajaju u najranijem djetinjstvu, stoga valja zaključiti da odgoj koji se zasniva na zdravim emocijama, odnosno Ijubavi, predstavlja temelj za osobu koja će živjeti ispunjena unutarnjom slobodom, pravim Ijudskim vrijednostima i samopoštovanjem. Zadnjih nekoliko godina psihijatri i psiholozi počeli su koristiti metodu opraštanja kod pacijenata koji u sebi imaju Ijutnju povezanu sa svojim postupcima, djelima. U glavnom se koristi svjetovna, racionalna metoda, a ne zasnovana na religiji ili program s 12 koraka. Ipak, metoda opraštanja ima bolje rezultate kod vjernika (bez obzira koje vjere). Što zapravo znači opraštanje? Može se definirati kao otpuštanje ljutnje: značajno smanjivanje negativnih misli i osjećaja prema drugima ili sebi samome. Protokol opraštanja vrlo je opsežan i može trajati mjesecima što ovisi o samom pacijentu i njegovoj spremnosti da otpusti ljutnju, jer u slučaju bolesti ovisnosti upravo ta ljutnja predstavlja okidač za buduće relapse. Naravno, najvažnije je da pacijent ne osjeća pritisak i prisilu za oprost.

Program s 12 koraka izrađen je za alkoholičare, ali se uspješno može koristiti i u liječenju ostalih bolesti ovisnosti, kod pacijenata koji jesu i nisu vjernici.

Program 12 koraka za alkoholičare

1. Mi priznajemo da smo bespomoćni prema alkoholu - naši su životi postali nemogući.

2. *Shvatili smo da nas sila veća od nas samih može ozdraviti.

3. *Donijeli smo odluku da smo svoju volju i svoje živote predali Bogu jer ga razumijemo.

4. Istražili smo unutrašnjost sebe.

5. Priznali smo Bogu, sebi i drugim ljudima pravi uzrok naših pogrešaka.

6. *Spremni smo da nam Bog ukloni sve ove karakterne pogreške.

7. *Ponizno pitamo Boga da ukloni sve naše nedostatke.

8. Izradili smo popis svih osoba koje smo povrijedili i spremni smo prema svima ispraviti pogreške.

9. Učinit ćemo ispravke kod svih gdje je to moguće, osim kada to ne bi naštetilo nama ili njima.

10. Nastavit ćemo se ponašati najispravnije što možemo, a kada to ne učinimo, priznat ćemo pogrešku.

11. *Molitvom i meditacijom poboljšali smo naš svjestan kontakt s Bogom, jer ga razumijemo, molimo jedino za znanje o Njegovoj volji za nas i za snagu da nastavimo dalje.

12. Kao rezultat ovih koraka duhovno smo probuđeni. Nastojat ćemo širiti ove poruke i drugim alkoholičarima i provodit ćemo ova načela u svim dijelovima svog života.

* Isključivo vjerski koraci.

Izvor: Akoholics anonymous, 1976.

U liječenju bolesti ovisnosti dokazano pomaže meditacija. Meditiranje ima psihološki i duhovni pozitivan utjecaj. Zapravo, meditiranje integrira duhovnost i psihičko zdravlje. Primarno psihološko djelovanje jest relaksacija smanjuje krvni tlak, smanjuje napetost simpatikusa, smanjuje razinu kortizola. Meditiranjem se razvija “promatranje sebe” na način da osluškujemo svoje vlastite misli i osjećaje koji se javljaju. Psihospiritualno djelovanje meditiranja očituje se razvojem osjećaja unutarnjeg mira, ravnoteže i uzvišenosti, te duhovnog rasta - sve ovo nam omogućava bezazleno proživjeti svakodnevne preokupacije. Jednom kada se razvije istinski “osobni promatrač”, pacijent nauči kako se fokusirati i odvojiti od svih tolikih osjećaja i potreba (cigarete, alkohol, narkotici, hrana i sl.). Pacijent pozorno promotri tu svoju veliku potrebu, postavi ju kao “čisti osjećaj” ili “čistu misao” i negira ju kao prisilu i priliku za relaps.

Iz knjige prof.dr.sc. Đulijana Ljubičića: Duhovnost i psihijatrija

STRUČNI PRILOG

Čovjekova egzistencijalno-duhovna dimenzija i izlaz iz ovisnosti

U svim savjetovalištima za ovisnike i tijekom svakog liječničkog tretmana govori se o psihičkom, tjelesnom i socijalnom aspektu ovisnosti, kao i o svim negativnim posljedicama koje se manifestiraju u životu ovisnika. Ovisniku u njegovu nastojanju da se oslobodi svoje ovisnosti pomažu liječnici psihijatri, socijalni radnici, psiholozi, psihosmatski terapeuti itd.

Međutim, čovjek je cjelina i sastoji seod tijela, duše i duha. On ima vegetativni, emocijalni, senzitivni, psihički i duhovni život. Dok tone u ovisnost bilo koje vrste, čovjeku su narušeni svi aspekti njegova života. Liječiti ovisnost znači liječiti i cjelokupno ljudsko biće u svim njegovim dimenzijama. Ispustiti samo jednu od bitnih ljudskih karakteristika automatski znači da će i liječenje biti manjkavo, a samim time osuđeno na neuspjeh. Ne možemo liječiti tijelo, a zanemariti psihu i emocije. Neće nam uspjeti potpuno izliječiti ovisnika ako ne uključimo i duhovnu terapiju.

Duhovna dimenzija svakog čovjeka jako je bitna, premda se ponekad može dogoditi da čovjek i ne misli na tu sastavnicu svog života pa posljedično ni ne zna što bi na tom području trebao poduzimati. Još je gore ako to ne znaju ni oni koji provode terapiju. Duhovna dimenzija kod svakog čovjeka, kao što je već rečeno, vrlo je bitna. Ona pruža ovisniku cjelovitu sliku o njemu samom, daje mu snagu koja može nadvladati ovisnost, daje mu motivaciju koja nadilazi sva ljudska nastojanja, jer ta motivacija proizlazi iz vjernosti Bogu, koji čovjeku pruža bezuvjetnu ljubav i praštanje. Svijest da nas Bog ljubi i da nam prašta unatoč svemu, unatoč svim našim padovima, zloći i grijehu može se usporediti samo sa sviješću da nam je i naša obitelj spremna sve oprostiti. Svijest o Božjoj ljubavi i praštanju i ta ista svijest u našim najmilijima je najdjelotvornija motivacija kod svakog ovisnika da počne s ozbiljnim liječenjem i da ustraje na tom, ne baš laganom putu ozdravljenja. Tome treba dodati da se ovom duhovnom dimenzijom smisao ljudskog života ne ograničava samo na ovozemaljsko, već poprima dimenziju vječnosti, a ona može samo pojačati motivaciju i davati puni smisao ovozemaljskom životu.

Duhovna dimenzija u čovjeka ili kako mi to jednostavno kažemo vjera, prije svega je povjerenje. Kad nekomu vjerujemo i s njim sklapamo prijateljstvo, to znači da imamo u njega potpuno povjerenje.

Kad vjerujemo Bogu, znači da imamo neizmjerno povjerenje, a ono donosi sigurnost, donosi pozitivnu energiju kojom možemo nadvladati sve životne poteškoće, a naročito naše vlastite slabosti, posebno svaku vrstu ovisnosti. Naša vjera u Boga i njezina snaga i pomoć koju nam ona daje u pokušajima da se oslobodimo ovisnosti, mogu se obrazložiti samo duhovnom dimenzijom koju ima svaki čovjek. Vjera je jedna vrsta spoznaje, a razum druga. Matematikom možemo analizirati prirodne zakone, ali ona nam ne može pomoći kad se radi o dobroti, ljubavi, prijateljstvu, povjerenju i praštanju. Da nas neko voli, to ne možemo dokazati ni jednim prirodnim zakonom. To spoznajemo samo vjerom iz koje nastaje povjerenje.

Spoznaja da nas naši najbliži vole, da nas razumiju, da nam praštaju, da nam žele ozdravljenje, unatoč svih sunovrata u koje smo svojom ovisnošću odveli i sebe i njih, najjači je motivacijski faktor koji nam pomaže u borbi protiv ovisnosti. Ipak, moramo imati na umu da je sve to ograničeno jer je ljudsko, a mi želimo neograničenu i bezuvjetnu ljubav, razumijevanje i praštanje, a to nam može dati samo onaj koji je u svemu neograničen.

Dakle, pomoći ovisniku znači u njemu probuditi povjerenje. Najprije povjerenje u samog sebe, svoje sposobnosti, umne, fizičke, psihičke i duhovne, povjerenje u svoje najbliže i njihovu spremnost pomoći, ljubiti i praštati, zatim mu pomoći da vjeruje svemogućem Bogu, koji je apsolutna ljubav, te da napokon povjeruje da će ga Bog osloboditi njegove ovisnosti i oprostiti mu krivicu.

Ako u radu s ovisnicima terapijski proces odvikavanja postavimo na ove temelje, onda imamo pravo nadati se konačnom uspjehu. Ne nekom brzopoteznom rješenju svih problema, nego uzimajući u obzir sve ove elemente, dan za danom, korak po korak, do konačne pobjede nad tom životnom anomalijom.

Odvikavanje od ovisnosti bilo koje vrste ima veoma mnogo sličnosti s obraćenjem koje je svojstveno vjernicima koji nakon pada, nakon grešnog života nastoji ponovno živjeti prema zakonima svoje vjere.

Obraćenje kao i odvikavanje nije jednostrani čin. Ono je višeslojni proces. Jednostavnije rečeno, kad

govorimo da s netko obratio, tu se ne radi o ispravku neke pogreške ili grijeha koji je netko počinio, već o potpunoj promjeni života, potpunom zaokret u shvaćanju i prakticiranju životnih vrednota. Isto tako, kad govorimo o nekome koji se želi osloboditi svoje ovisnosti, ne znači da je dovoljno da prestane uzimati ili uživati u objektima svoje ovisnosti, već je nužan potpuni zaokret, potpuna promjena stila i načina života.

Nije dovoljno reći: „Ja sam se obratio jer sad vjerujem u Boga, ispovjedio sam se i Bog mi je oprostio i sad je sve u redu“, već je potreban životni zaokret od 180 stupnjeva. Jednako tako, nitko ne može kazati:„Prestao sam uzimati ono što me dovelo do ovisnosti i sada sam siguran da sam uspio“, nego se tek potpunom promjenom načina života može imati valjane razloge reći da je na dobrom putu oporavka.

Međutim, i u jednom i u drugom slučaju utješno je to što se u svakom trenutku čovjek može odlučiti na promjenu. Nikada se ne smije izgubiti nada. Ona je motor koji sve pokreće, pa i onda kad se čini da je sve izgubljeno i da ne postoji način povratka.

Tomu u prilog, u ovo problematično vrijeme, navodimo jednu simpatičnu i vrlo poučnu crticu.

Četiri svijeće su gorjele na adventskom vijencu. Bijaše tišina, tako velika tišina da se moglo čuti kako svijeće međusobno razgovaraju.

Prva svijeća uzdahnu i reče: „Moje ime je Mir. Moja svjetlost sjaji, ipak ljudi ne rade za mir. Oni me ne žele. Toliko je svađe, mržnje, zlostavljanja, ratova, ubijanja“. Njezin plamen postade mali, sve manji dok se potpuno nije ugasio.

Druga svijeća dršćućim glasom reče: „Ja se zovem Vjera. Ali ja sam suvišna. Ljudi ne misle i ne vjeruju u Boga. Uzalud je što izgaram i ne vidim više smisla u mom plamenu.“ Sva zdvojna jednostavno ugasne.

Deprimirana i vrlo žalosna javi se i treća svijeća. „Ja se zovem Ljubav. Nemam više snage gorjeti. Među ljudima je toliko mržnje, zavisti, zlobe misle samo na sebe, a nikako na svoje bližnje koje bi trebalo ljubiti.“ S posljednjim treptajima i ona ugasnu.

Tada u sobu ulazi dijete, kojega je neizmjerno veselio adventski vijenac i njegove svijeće. Razočarano gleda ugasle svijeće i povika: „Vi ne smijete biti ugašene Morate plamtjeti!

U taj čas javi se četvrta svijeća i sa svojom blagošću reče dječaku: „Ne boj se. Dok ja gorim, možemo ponovno upaliti ugasle svijeće. Moje ime je Nada“.

S jednim štapićem, dijete pokupi plamen iz srca goruće svijeće i ponovno upali ostale. Adventski vijenac bijaše spašen, a s njim i cijelo čovječanstvo.

Nada pomaže posrnulima, ona posljednja umire, ona sve spašava. Nju ne izgubiti znači uvijek imati barem tračak svijetla u mraku svojih padova.

Svima na radost i poduku.

Fra Dane Karačić, Mostar

PARALELNO LIJEČENJE

Spoj duhovne i psihijatrijske pomoći

Dosadašnja istraživanja pokazuju kako je kod alkoholičara koji su religiozni, upravo religioznost odnosno okretanje duhovnosti važan čimbenik u očuvanju apstinencije od alkohola i promjeni životnog stila odnosno cjelokupnoj rehabilitaciji alkoholičara. To najbolje prikazuje slučaj pedesetpetogodišnjeg muškarca, više stručne spreme, rastavljenog, oca dva punoljetna sina, sada umirovljenika, koji je nakon razvoda braka, degradacije na radnom mjestu i posljedične depresije te simptomatskog alkoholizma sustavno liječen programima Dnevne bolnice za liječenje alkoholizma KB Sestre MIlosrdnice u kombinaciji sa seminarima duhovne pomoći te rehabilitacijom u KLA kroz što je pronašao nove duhovne vrijednosti, uspostavio emocionalnu vezu te uspješno održava apstinenciju preko deset godina.

Moj problem je nastajao tijekom više godina pijenja alkohola kroz svakodnevna druženja, proslave i u različitim prigodama. Je li to tijekom dugog vremena bilo umjereno pijenje pa kasnije, samo u kritičnom razdoblju prekomjerno, ne znam. Mi smo uvijek subjektivni kad postavljamo vlastite kriterije koji su stoga prilagođeni našem viđenju problema.

U osobnim, skrivenim kutovima naše duše postoji istina koja vrlo rijetko izlazi iz zamišljenog svijeta intime. Rijetke su osobe koje očiste dušu do kraja tako da se povjere nekoj osobi, bio to liječnik ili duhovni iscjelitelj.

Ovo pišem zato da čitatelju ovog pisma bude jasno da je teško sve nekome povjeriti i izbaciti iz sebe. Neka svatko pođe od svoje duše i preispita u sebi ovu tvrdnju.

U zadnjoj fazi mog druženja s alkoholom bilo mi je dovoljno puno manje alkohola nego prije za zadovoljenje potrebe. Zdravlje mi je bilo narušeno, a organizam oštećen.

U samostalnim pokušajima prestanka pijenja nisam uspijevao, bar ne na duže vrijeme, a na odlazak liječniku nisam se mogao odlučiti.

U našem je društvu sramota kad osoba ode potražiti pomoć kod liječnika, jer liječnik daje pečat „liječenog alkoholičara”. Pečat ostaje na toj osobi za sve vjekove, iako je ona s godinama potpuno zaliječena.

S druge strane, normalno je piti u društvu, na domjencima, političkim skupovima, sportskim priredbama i svi ti ljudi nisu alkoholičari, već umjereno piju, prema stručnoj terminologiji. Ovo pišem samo radi usporedbe.

Doživljavajući tako svoj problem, pomoć sam potražio kod privatnog liječnika koji se bavi liječenjem ovisnosti. Dolazak tom liječniku bio mi je manje problematičan, jer nitko nije morao saznati za to. Taj način liječenja sveo se na nekoliko razgovora, psihoterapiju o štetnosti alkohola, o mogućim težim oboljenjima i konzumiranju lijekova koji su mi bli propisani. Vrijeme je teklo, no ja nisam mogao prestati piti.

Na sugestiju prijatelja otišao sam u Centar za duhovnu pomoć. Naišao sam na divnu osobu koja me zbližila s vjerom, na drugačiji način od onoga koji sam poznavao. Tako je počelo moje novo iskustvo u duhovnom liječenju i zbližavanju s Isusom Kristom. Moram reći da sam malo ojačao, no još mi je nešto nedostajalo. Na prijedlog dragih ljudi, prijatelja i duhovne iscjeliteljice, otišao sam na pregled u Kliniku za liječenje ovisnosti. U Klinici naišao sam na liječnicu koja me usmjerila i pomogla mi da život pokrenem iz početka. Tretmanom u Klinici, u osobnim psihoterapijama, a i svojom duhovnošću, liječnica mi je pomogla da prihvatim zamisao da bi mi bilo korisno zadržati paralelno liječenje, duhovno i psihijatrijsko. To mi je pomoglo da ne recidiviram. Danas, dok pišem ovaj osvrt na nekadašnje liječenje, imam iskustvo koje mi daje snagu da se lakše oduprem raznovrsnim problemima svakodnevnice.

Zahvaljujući ovim dvjema osobama, mojoj liječnici i mom duhovnom iscjelitelju, smatram da je moj život po karakteru i stupnju mog samopouzdanja na zavidnoj razini.

Nastojim biti koristan ljudima oko sebe i širiti pozitivnu energiju, uz svakodnevno zahvaljivanje Svevišnjem na danoj snazi i volji za uspjehom.

Zbog vlastite sigurnosti, a sada već i iz navike, odlazim nekoliko puta godišnje na psihološki tretman, odnosno na razgovor s liječnicom. To me nadopunjuje i jača jer mogu povjeriti svakodnevne probleme i o njima raspraviti.

Zahvaljujem ovim pisanjem spomenutim osobama koje su me spasile i usmjerile da izađem iz pakla alkohola. Ako netko tko ima slične probleme pročita ovaj tekst, preporučio bih mu da smogne snage i krene na jednu ili drugu vrstu liječenja, duhovnu ili medicinsku, a najbolje obje zajedno. Dobit će iskrenu, nesebičnu i stručnu pomoć.

IZ TERAPIJSKE ZAJEDNICE DNEVNE BOLNICE ZA ALKOHOLIZAM

Iz Dnevne bolnice za alkoholizam Klinike za psihijatriju KBC “Sestre milosrdnice”

Razmišljanja bolesnika o značaju duhovnosti u liječenju ovisnosti o alkoholu

Poimanje vjere nalazim gotovo preintimnim i preosobnim. Svatko od nas je vjernik na svoj način i nije uopće bitno kako se naziva ono što mu pruža potporu, ljubav ili snagu. Ja sam katolik i poštujem postulate svoje vjere. Najjednostavnije je kod ovisnika izliječiti tijelo i natjerati ga da barem neko vrijeme više ne osjeća potrebu za sredstvom o kojem je bio ovisan. Mislim da tu nastupa duga i daleko teža faza ozdravljenja i osnaženja. Svatko od nas mora pronaći oslonac u nečemu što će nas dalje voditi kroz život i uzdići na višu duhovnu razinu. Duhovna razina za svakoga predstavlja nešto drugo. Početak duhovnog zacjeljenja ili duhovne obnove je ukazivanje na apsurdnost bolesti koja se prolazi i nalaženje neke motivacije. Za mene je to obitelj i vjera u Boga.

Motivacija za izlazak iz cjelokupne teške situacije u kojoj se nađu svi ovisnici, u smislu oslobađenja, pomoći i ulijevanja snage, svijest je o ljubavi prema Bogu i saznanje da On ima volju, želju i ljubav za svakoga od nas. Možda isto zvuči sebično, ali svi smo sigurni da Bog voli sve nas i da nam može dati snagu za prepreka i nadvladavanje slabosti u sebi.Vjera nam zasigurno pomaže da će nam Bog i najbliži oprostiti i da ćemo uz njihovu ljubav uspjeti učiniti ono ispravno, učiniti zaokret u životu i vratiti ga u stanje koje je bilo sretno i bez ovisnosti.

U svakom slučaju, Bog nam daje nadu za ozdravljenje i svakim ulaskom u crkvu i kratkom molitvom ova nada jača.

D. B.

Sve svoje boli, strepnje brige i tuge, probleme, ali i radosti predajem ujutro pri buđenju Isusu Kristu i zamolim ga: „Isuse, idi ispred mene, pokaži mi put, daj mi snage, savjetuj me, ako padnem digni me, ako se zaprljam, oprat ću se, ali nemoj me ostaviti!“. Često puta čula sam tvoj glas, zvao si me. Nisam se javila, bilo je drugih stvari koje su me zaokupljale. Zbog toga me sada sram. Ne znam odakle mi drskost da navečer ja, grešnica, kažem: „Isuse dobri, sigurno si i ti umoran od svih naših grijeha, osloni glavu na moje rame i odmori se malo.“ Odakle mi hrabrosti pomisliti nešto tako? Tko sam ja da Tebi nudim zaštitu i odmor, kada si Ti predobri pastir svojim ovčicama, čak i onima koje su preskočile ogradu i prešle u susjednu njivu. Želim se vratiti stadu svom i dobrom pastiru svom.

J. V.

Mislim da duhovnost igra vrlo veliku ulogu u stabilnosti, razvoju, boljitku i napretku u životu čovjeka, u njegovoj unutrašnjosti i samoj srži. Moje duhovno stanje, moja vjera, snaga i nada igraju veliku ulogu u sastavnicama moga života (obitelji, poslu, aktivnostima) i pogledima na život. Snaga duhovnosti, unutarnje vjere i mirnoće pomaže mi da se borim, opstajem i nosim s mnogim stvarima, pa tako i apstinencijom. Vjernik sam, bio sam vjernik formalist, ne i praktičar, a sada sam, uz pomoć i sudjelovanje supruge, majke i nekih novih prijatelja, postao ne veći, već bolji vjernik praktičar, ne izvana, već iznutra. Vjera u nešto uvijek pomaže i daje nadu, tako i meni vjera u Boga, Isusa, proučavanje Biblije, Novog i Starog zavjeta daje nova iskustva, novu dimenziju životu, poučava me o važnim stvarima u životu čovjeka, ne samo u ovozemaljskom, već mnogo šire. Mislim da je u svemu tome najvažnije da čovjek nauči kako postati dobar (uvjetno rečeno), kako postupati s drugim ljudima. Zbog toga postoje specijalisti liječnici, psiholozi, socijalni radnici, koji znaju svoj posao i odnositi se s ljudima, ali ne kao svećenici i fratri, njihovi pastiri, čiji pristup u meni izaziva takvu mirnoću, čistoću, bistrinu u postupanju i razmišljanju. Zbog toga ponekad idem na duhovne seminare, tzv. duhovne obnove: u Tabor - Samobor (p. Linić), Lupoglav (Dražen), na Lošinj – Betanija (vlč. Sudac) i u Siget. Osjećam se lakše, bolje, svježije i opuštenije kada vidim tamo svu sreću, osjetim radost i čujem pjesmu tih ljudi, a posebice moje supruge. Najdraže mi je što me onda i poslije kod kuće svi odlično razumiju, što odnosi postaju opušteniji i u razgovorima i temama koje su inače problematične.

V. J.

Čovjek treba najviše vjere u sebe i u članove obitelji da se izliječi od svoje ovisnosti. Treba svakome pružiti ruku spasa kome god je potrebna, jer ju je i meni netko pružio. Alkoholizam ili bilo koja druga ovisnost može se samo zaliječiti i zato treba jako puno napora. Najviše napora moram uložiti sama, a zatim i moji najbliži. Puno mi pomaže vjera u Boga i vjera u zalječenje svog problema – ovisnosti o alkoholu.

K. N.

Kad sam došao na liječenje od ovisnosti o alkoholu, u početku nisam mogao niti htio sagledati sve aspekte tretmana. Prva pomisao je bila da treba odraditi „tehnički dio“ u dnevnoj bolnici, a zatim će sve biti lako. Upravo sam se u tome prevario, to sada jasnije vidim. Moje zalječenje ne ovisi samo o kompletnom medicinskom timu, već o ljudima u terapijskoj zajednici, obitelji, mojoj neposrednoj okolini, kolegama i prijateljima.

Da bih u konačnici uspio, prije svega sam morao shvatiti i priznati samom sebi u čemu je moj problem. Koraci koje poduzimam idu dan za danom i sada mi izgledaju kao pruga koja nema završetka. To proizlazi iz nagomilanih problema koje sam nastojao potisnuti, gurnuti u kutiju koja se nikada neće otvoriti. Samo uz čvrstu volju koju imam mogu pokrenuti sve zagubljeno i utopljeno: hrabrost, odgovornost, poštenje, savjest i ljubav. Nada je glavna svijetla točka s kojom živim, a s obzirom da imam podršku obitelji i okoline, vjerujem da ću u tome uspjeti.

D. V.

Sigurno je točno da sada nisam na pravom putu. Obratiti se, to mi ne ide. Tražiti oprost od bilo koga, to ne želim. Jedino što mi je preostalo je vjerovati u samoga sebe, ali ne samo vjerovati, nego se tako i ponašati u životu. Jednoga dana, kada budem stvarno siguran da nikome više ne pravim, niti želim zlo, vjerujem da ću u svojem životu uspjeti.

D. LJ.

Da bi se zaista riješili ovisnosti od alkohola ili ovisnosti bilo koje druge vrste, nije dovoljno samo apstinirati. Potrebno je iskreno porazgovarati prvo sa samim sobom, iskreno uvidjeti pogreške i tek tada možemo krenuti novim putem. Najteže je istinu priznati samome sebi, jer često je sami od sebe skrivamo. To nije nimalo lak zadatak pa trebamo naći vjeru u samoga sebe da bi nam put prema ozdravljenju bio lakši. Trebalo bi, koliko je u našim mogućnostima, zaista izmijeniti način života i svakodnevno razmišljati o svojim pogreškama i propustima, duhovno se obnavljati. Takav način trebalo bi prakticirati što dulje, dok na kraju ne pređe u naviku, kao što nam je prije toga u naviku prešao alkohol. Kad postanemo ovisni o duhovnoj dobroti biti ćemo na pravom putu ka ozdravljenju.

LJ. S.

Svaki dan se osjećam sve bolje i drugačije nego kod kuće. Tu imam podršku i savjete, što kod kuće nemam. Meni podrška puno znači u liječenju, a uz molitvu pronalazim i duhovni mir. Više nemam tako česte pritiske u prsima kao nekad. Postala sam slobodnija i imam manje straha kad sam među ljudima. Vjerujem da ću uspjeti svladati svoje poteškoće. Kod kuće pokušavam uspostaviti bolju komunikaciju sa suprugom, ali teško ide. Vjerujem da ću uspjeti, mijenjajući sebe, a ne druge.

A.T.

Da su me prije pitali jesam li vjernik, vjerojatno bih odgovorio da nisam. Naime, nemam sakramente, rijetko sam išao u crkvu, pogotovo na mise. Zabluda mnogih. Što znači biti vjernik i kako općenito ja shvaćam duhovnost? Biti vjernik ne znači posjećivati mise nedjeljom ili moliti krunicu ili se prekrižiti ispred oltara. Biti vjernik znači živjeti tako. Za mene je duhovnost jako bitna jer predstavlja nešto jako veliko, široko i jako emotivno. Zašto? Zato što, da bismo vjerovali, moramo prvo prihvatiti sebe, a onda i druge. Svi mi, vjerujem, imamo idealnu sliku čovjeka o sebi, što je pogrešno. Moje mišljenje je da idealno ne postoji. Zato moramo učiti prihvaćati druge ljude oko sebe takve kakvi jesu, izbaciti licemjernost i rivalitet, te gledati čovjeka kao cjelinu. To se može postići transformacijom. Mijenjajući sebe mijenjamo i sliku o drugim ljudima. Neki kažu da se greške ne mogu ispraviti. Možda i ne, ali možemo napraviti to da ih više ne ponavljamo. Ako ih ponovimo, ništa nismo naučili. Stoga prihvatimo jedni druge i svi ćemo biti sretniji i zadovoljniji. Što nas košta da pokušamo voljeti sebe i druge? Nije lako, ali osobe s problemom poput mojeg ionako nemaju što izgubiti, mogu samo dobiti. Zato vjerujmo u sebe, da bismo mogli vjerovati u druge. Vjerujmo u druge, da bismo mogli vjerovati u sebe.

Ž.K.

Svaku ovisnost, kao i ovisnost o alkoholu, liječe liječnici, psihijatri i drugi terapeuti. Ovisnost nije izlječiva, ali je zalječiva. Vjerom i duhovnošću se lakše zaliječi. Duhovnost nas uči da nikad ne odustanemo i da u svojim mislima i nadi vjerujemo u ono što je Bog rekao. Ako vjerujete u Boga, vjerujete da ćete se izliječiti. U našoj duhovnosti i vjeri govori se o miru, vjeri, ljubavi i nadi. Zato se nadamo da ćemo ozdraviti.

V.R.

Tjelesna i duhovna obnova izuzetno je bitna kod ovisnika bez obzira o čemu bio ovisan. Za mene je važnija duhovna obnova, vjera u Boga koja nam daje snagu na ovozemaljskom svijetu. Duhovnost je veliki osjećaj emotivnosti za mene i želja da to prenesem na druge, ne skrivajući ni dobro ni loše. Za ozdravljenje ne treba gubiti nadu, jer ona uvijek postoji i umire posljednja.

B.J.

Kao prvo, čovjek mora vjerovati u Boga. Da bi mu Bog pomogao, mora vjerovati i u samoga sebe. Sjećam se da sam često puta, kada sam bio u problemima, rekao „Bože pomozi!“, pa tako i sada, kada se radi o ovisnosti, kažem opet „Bože, pomozi!“, a uz to moram sam biti uporan i uvjeren.

Đ.M.

U borbi s ovisnošću potrebno je imati vjeru u sebe i podršku svih oko sebe. Ne treba gubiti nadu, nego vjerovati da će sve biti dobro. Treba promijeniti samoga sebe, te pružati ljubav, imati strpljenje i pokazivati dobrotu prema obitelji i svima drugima oko sebe. Ako je moguće, vjerovati u Boga i duhovno se obratiti. Za to je potrebno puno dobre volje, strpljenja, samopouzdanja, podrške obitelji i prijatelja i uspjeh neće izostati. Nakon svega toga čovjek bi se trebao osjećati sretno i zadovoljno.

M.F.

Ja sam vjernik, katolik. Za mene je duhovna terapija bitna. U nekim me lošim situacijama smiruje, vraća mi povjerenje i snagu za daljnji rad. U vjeri u Boga nije dovoljno samo se ispovjediti i misliti da si sve riješio, nego gledati da što manje griješiš. Ne misliti samo na sebe, nego treba misliti na svoje bližnje i što manje nanositi drugima bol. Nadam se boljem, jer nada sve pokreće i ona posljednja umire, a ja imam vjeru u duhovni i bolji život.

M.F.

◄ strana 1

Alk. gl. 2 /2011 (188) str. 3-9

strana 10 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".