početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 8

Alk. gl. 3 /2010 (177) str. 12-16

strana 17 ►

IZ DNEVNE BOLNICE ZA ALKOHOLIZAM

KLINIKE ZA PSHIJATRIJU KB “SESTRE MILOSRDNICE”

Rehabilltacija

Ja sam Adriana. Imam 48 godina, sretno sam udana 25 godina, bez djece, živim u kući dvokatnici. Na prvom katu živi moja jedina mlađa sestra sa suprugom i sinom koji ima 22 godine. Njezin stariji sin, koji ima 28 godina, odselio je u svoj stan, a u kući do naše su nam živi i zdravi prekrasni roditelji s kojima smo svaki dan, budući da je moj obrt za knjigovodstvo i trgovinom alatima za obradu drveta registriran na toj adresi, te mi je tamo i ured.

Kad sam završavala osnovnu školu, bili smo na testu profesionalne orijentacije. Kad su me pozvali na razgovor rekli su da mogu birati koju god školu želim, imam interes i potencijal za sve i mogu biti što hoću. I, gle mene, ja sam alkoholičarka!

To je nešto što sam sama postigla, bez pomoći škole, nastavnika, profesora, stručnih suradnika, tečajeva, obrazovanja, sama ja. Nova dijagnoza, nažalost trajna, i donedavno novo zanimanje. Imam i druge dijagnozae, no ovaj puta sam sama izabrala obradu i dijagnosticiranje.

Nakon što sam pročitala knjigu Caroline Knapp „Opijanje - Ijubavna priča” u kojoj opisuje svoju zaljubljenost u rosnu čašu bijelog vina, razmišljala sam gajim li i ja takve osjećaje prema alkoholu. Mislim da smo alkohol i ja samo „hodali”. Još tu nije postojala ona prava zaljubljenost, makar se dan po dan povećavala, nisam mu dala previše blizu, ali morao je biti stalno prisutan.

U srednjoškolskim danima isprobavala sam sav dostupan alkohol, no najjači osjećaj privrženosti ostao je prema rakiji, po mogućnosti lozi, bez koketiranja s pivom, vinom, koktelima, viskijem, votkom… Loza je bila moj „izabranik”. Suprug i ja smo se upoznali 1983. godine, oženili se 1984. godine. Nakon pobačaja i gubitka djeteta došle su dvije izvanmaternične trudnoće i nemogućnost normalnog začeća. Pokušali smo sedam puta izvantjelesnu oplodnju, neuspješno. Došle su i nove dijagnoze, teška operacija želuca i prije sedam godina totalne proteze oba kuka.

Suprug je uvijek uz mene, beskrajno strpljiv i pažljiv.

Nakon svega što odradite u bolnici dolazi rehabilitacija, vezana uz bolest ili operaciju koju ste obavili. I kad rehabilitacija prođe, uz terapije i lijekove osjećate se mirno i spokojno jer se osjećate bolje i zadovoljno krećete dalje.

Ali nakon ove bolesti rehabilitacija traje cijeli život.

Svih tih godina u mojoj obitelji slavilo se i zabavljalo kao i u drugim obiteljima, svi smo bili društveni potrošači. Tu i tamo bi netko od muških članova izveo predstavu koju smo smatrali trenutnom posljedicom prekomjernog pijenja, ali je to na kraju ispala smiješna priča, koju smo znali dugo prepričavati, pa se nekih sjećamo i danas.

Suprug i ja smo zajedno popili kad smo izlazili kao mladi par, opet kao društveni potrošači, tijekom braka također, nikakav problem nismo imali ni on ni ja, niti ih je itko u obitelji rješavao alkoholom.

Prije nekoliko godina prijatelji iz Šibenika ponudili su nam da pokušamo prodavati rakiju lozovaču svojim prijateljima i poznanicima u Zagrebu, tako da se moj “izabranik” pojavio u svoj svojoj veličini, uvijek prisutan i dobrodošao. „Hodanje” je počelo. Prvo rakija prije ručka, pa rakija prije večere… Privlačnost je rasla, iskušavanje okusa, mirisa, boje, fizičkog osjećaja u tijelu nakon jednog, dva ne baš slučajna dodira. Lagani poljubac, pa strastveno ljubljenje, razmišljanje da li da ga još malo pustim bliže ili je za danas bilo dosta.

Onda, malo ti dojadi, nije ti baš dobro od prevelike prisutnosti, pa izbjegavaš i misliti o njemu dan-dva, a onda nadoknadiš propušteno. Počneš čitati koliko ti boli može nanijeti ako se stvarno „zaljubiš”, no još nije tako opasno, makar ti po noći ne da spavati. Znojiš se, čak i povraćaš kad ga nema, želudac ne podnosi razdvojenost.

Obitelj ne primjećuje, suprug posljednja dva ljeta odlazi po nekoliko mjeseci na more, a ja ostajem sama s alkoholom. Sjećam se, pa mogla bih to opisati kao naš prvi „odnošaj”, prošlog ljeta kad me oborio na pod,. Sva sam se razbila i samo mi se jedna misao vrtjela po glavi dok sam panično pokušala povratiti sve što je u mene pretočio: „... samo da se otrijeznim, samo da se otrijeznim“, uz ogromne količine vode koje sam pila i povraćala, polijevala po glavi, prsima, rukama, nogama...

Suprugu sam rekla da sam pala u kuhinji jer sam previše popila i da mi se čini da sam alkoholičar, jer se to ne događa onome tko normalno pije. Nisam mu spomenula da nosim bočicu od mineralne vode punu rakije, pa mogu gutnuti i na javnom mjestu (tko zna da je unutra rakija). Nisam mu rekla da pijem i na poslu, da me muče znojenje i promjene raspoloženja, upale vanjskih vena, agresivnost, opisivala sam mu kao klimakterijske tegobe, jer mi je nakon nezaustavljivih krvarenja čak predložena i nova operacija, a tek sad znam da su i ta stanja bila uzrokovana pijenjem. On me upozorio da pazim na sebe i da ne pijem kad sam sama. Bila sam ponosna na sebe, jer sam sve izgladila, a kako me nikad nije vidio da teturam, povraćam, zaplićem jezikom, znači da ipak nisam alkoholičar. A znala sam da jesam.

I onda je moj „izabranik” došao preblizu. Sad mu je trebalo dopustiti da zauvijek uđe u moj život ili prekinuti dvogodišnju igru zauvijek. Na proslavi suprugovog rođendana izgubila sam dva-tri sata sjećanja, ne znam ni kako sam ni što radila, samo neke mutne detalje razgovora. Tri dana sam razmišljala o tome i pila. Onda sam u četvrtak otišla liječnici opće prakse. Rekla sam da sam alkoholičar i dobila uputnicu nakon njenog zaprepaštenog lica koje me poznaje već trideset godina. U petak sam bila u bolnici. No, jedna njena rečenica pratila me do kuće: „ Ti znaš što to znači? Nema pijenja do kraja života!”

Da si ga više nikad bar malo ne priuštim?

Kad sam došla kući, sve sam rekla sam suprugu. U petak smo zajedno u bolnicu i dobila sam termin dnevne bolnice. Nakon četiri dana rekla sam roditeljima i sestrinoj obitelji. Svi su imali isti izraz lica kao moja liječnica opće prakse.

Razgovarali smo o mom ponašanju, o tome jesu li primijetili da sam pripita, da pijem. Njihovi odgovori bili su kao i kod supruga. Sve su pripisivali mojim klimakterijskim tegobama i vrlo čestim nesanicama, a moju agresiju i viku temperamentu. Na poslu su tu i tamo vidjeli bezobrazno ponašanje prema komitentu koji mi se nije sviđao ni kad sam bila trijezna, naše svakodnevno druženje i susretanje ih je privikavalo na sve veću prisutnost alkohola koji je polako i sigurno mijenjao moje ponašanje. Netolerancija, uvjeravanja u vlastito mišljenje bez pogovora, vikanje, okretanje glave kad me suprug želi poljubiti, neprestana aktivnost bez velikog učinka, popodnevni umor i spavanje, prekomjerni apetit, kritičnost prema stvarima koje i ne razumijem. .

Tek kad sam krenula u dnevnu bolnicu, moj „izabranik” je počeo dobivati pravo lice, razvio se u neizlječivu bolest koju ću nositi do kraja života, zajedno s divnom obitelji koja nije zaslužila takvog pratitelja. Bilo mi je sve novo, otkrivala sam sebe i njega u svim pričama i situacijama.

Nije me bilo sram, svaki dan sam sve lakše dolazila, čak me dolaženje počelo veseliti. Nakon dva tjedna sam ujutro suprugu rekla uz kavu: „Znaš, ponovo sam sretna.” Bez objašnjenja. On zna zašto, stalno je uz mene, zna što znači kad je njegova žena sretna.

Ipak je s testa profesionalne orijentacije ostao u glavi savjet da mogu biti što hoću, ali mi je sad trebala stručna pomoć u ostvarenju cilja. Trebali su mi docenti, profesori, doktori, stručno osoblje, grupne terapije, trud prekrasnih i educiranih ljudi koji su mi uz pomoć svih polaznika grupe tijekom jednog mjeseca otvarali sva zatvorena ili odškrinuta vrata i učili me svemu što znaju. Dali su mi priliku da to zauvijek usvojim kao novi način i stil života.

Vikendom pred suprugom pijem Esperal. Pazim da supruga uhvatim makar na hodniku ako krene na tržnicu ili u trgovinu, da ne zaboravim pokazati da mi je jako stalo da ga progutam. Idemo zajedno na obiteljsku terapiju i klub liječenih alkoholičara. Roditelji i sestra traže mjesta za spremanje alkohola jer se u petak vraćam na posao u normalno radno vrijeme. Na njihovo pitanje bih li mogla prolaziti kraj tih boca bez iskušenja, odgovorila sam da ne znam, jer bez obzira na sve naučeno o fizičkim i psihičkim posljedicama prekomjernog pijenja, ja sam samo čovjek. Bolje da moja „simpatija” bude što dalje od mene, jer kako kažu: „Daleko od oka, daleko od srca.”

Kako nisam zapostavila ništa od mojih interesa i hobija ove dvije godine koliko sam svakodnevno pila, sada ću u ribolovu prvu ulovljenu ribu, prvi nađeni vrganj u šumi, prvi odlično odsvirani koncert, prvi susret s kućnim ljubimcem kad se vratim kući, proslaviti poljupcem suprugu, koji je već zaboravio na moje nježnosti, a ne bočicom koja je bila u torbi ili u džepu.

Nemam društvo s kojim sam pila, promijeniti moram samo sebe, vratiti se onoj osobi koju stvarno volim i o kojoj sam vodila brigu svih ovih godina dok se nisam dala „zavesti”.

Hvala ljudima s kojima sam provela ovih najtežih mjesec dana u svom životu, jer teško je, stvarno je teško izgubiti sebe i ne moći se sam naći. Nikad ih ne želim zaboraviti.

A moj „izabranik” neka čeka, dojadit će mu i nestat će.

Adriana

IZ DNEVNE BOLNICE ZA ALKOHOLIZAM

PSIHIJATRIJSKE BOLNICE “SVETI IVAN”

A kome?

Zadatak, postavljen čovjeku poput mene, koji je razmjerno rano ostao i bez. primarne i sekundarne obitelji, na prvi pogled čini se nerješiv.

Ta gdje pronaći uporište vlastite kvalitetne i dostojanstvene egzistencije, ako nemate ni majke ni oca, ni životnog partnera ni djece ni brata ni sestre? Daljnja rodbina uglavnom ostaje u formalnom, često i kompetitivnom odnosu, a ponekad se i izgubi na životnom putu...A moj položaj već je godinama opisan navedenim nedostatkom.

Ili su to samo društvene i emocionalne izlike za vlastitu nedostatnost, za nepronalaženje uporišta u sebi, autonomnog izvora životne radosti bez koje ionako ne postoji ništa? Ne znam ni sam. Pretpostavljam, ali ne znam.

Možda je ionako jedino legitimno (filozofsko) pitanje koje čovjek postavlja sebi ono koje vrlo argumentirano izriče Albert Camus na početku Mita o Sizifu – A zašto se niste ubili? Odnosno odgovor na pitanje zašto ne samoubojstvo.

Camus odgovara u potvrđivanju apsurda sizifovske pozicije čovjeka u svijetu.

To je ono izvorno, ne potječe iz socijalnog, obiteljskog, religijskog okruženja... to je kontekst sam po sebi, autentičan i jedini istinski razlog postojanja. Čini mi se vjerodostojno. No pitanje je jesam li na razini tog zadatka?

Jer nije dovoljno roditi se čovjekom. Čovjek ionako nije nešto sto je dano, nego nešto što je zadano. Očovječujemo se tijekom cijelog života, kako god kratak, tragičan, neuspio i nesretan on bio.

Paradoks ljudske situacije i jest u tome da se u etičkom smislu kao čovjek rađamo tek u trenutku smrti. Tek onda kad nas više nema, tek onda je razvidno koliko smo postigli na putu toga da postanemo ljudi...

Već je tisućama godina čovječanstvo duhovno svjesno činjenice da je u prirodnom smislu čovjek tek puka sirovina... i da mnoštvo ljudi ostaje sirovinom do kraja života.

Hegel ne govori neutemeljeno da nije jeder Klotz auf zwei Beinen Mensch.

Mensch ist nicht gegeben, sondern aufgegeben.

Naravno, u svakodnevnijem i prizemnijem smislu tu je nekoliko prijatelja, jedan, dva, možda tri kojima je stvarno stalo, kojima predstavljam nekakvu stavku u emocionalnom životu i koji meni predstavljaju nekakvu podršku ove ili one vrste. I to iskreno, ljudski... Stalo im je, ali opet, svatko je svijeća koja treba ugasnuti sama, kako bi rekao plemeniti i probuđeni Buddha i svatko kroči svojim putem kroz omeđeno nam vrijeme. Putovi nam se križaju, dijelom. I sklopovi prijatelja nisu u svakom životnom razdoblju isti. Ponekad smo i sami sa sobom.

Ali nedvojbeno je da u ključnim trenucima, a to su upravo oni koji omeđuju život, tj. u trenutku rođenja i trenutku smrti jesmo sami, nepovratno sami i upućeni jedino na sebi... i eventualno svoga Boga, onaj tko živi religiozni kontekst.

Pa i stoga i razlog i uzrok i motivacija obnavljanja, osvajanja jedne dostojanstvene egzistencije može izvirati samo iz nas samih...

Ne mogu to biti prijatelji, ne mogu to biti roditelji, ne mogu to biti braća i sestre, ne mogu to biti djeca. Kada skinemo velove društvenog života i uvjetovanosti ipak ostajemo sami sa sobom, svojim demonima i svojim anđelima...

E sad, jesam li pronašao svog anđela čuvara ili sam još uvijek usred borbe s vlastitim demonima? Odgovor ne znam.

Alkoholizam ionako predstavlja samo površinsko talasanje te vječno prisutne borbe i potrage. Ali tek kad se talasanje smiri vidi se u dubinu.

Igor Bošnjak

◘◘◘◘◘◘◘

Tema vrlo interesantna, o njoj bi se moglo puno pisati i diskutirati, ali bit ću kratak. Kada sam ugledao ovaj svijet roditelji su mi bili potrebni, a kada oni ostare ja ću biti potreban njima u starosti ili bolesti, ali nažalost prerano su napustili ovaj svijet.

Kada sam se oženio i supruga rodila sina bio sam itekako potreban i to sam činio ili pokušavao činiti koliko god sam to najbolje znao, ali nažalost radi svojih gluposti i ranih životnih događanja i problema kome sam potreban. Sam sebi.

Božidar Lalić

◘◘◘◘◘◘◘

Potrebna sam sama sebi, trijezna, bistre glave, dobro raspoložena, volim život i želim ga živjeti punim plućima, zajedno sa svojom djecom, mamom i ostatkom obitelji. Potrebna sam svojoj djeci. Petra je brucošica, puno razgovaramo, dajem joj u glavnim crtama životne smjernice. Na njoj je da ih sama izabere. Tu sam uvijek prisutna ako treba pomoći. Robert je momentalno najpametniji na svijetu, ušao je preko noći u turbo pubertet. Imam puno razumijevanja i strpljivosti jer samo tako mogu očekivati rezultate. Potrebna sam suprugu, ne na način bračnog života, nego čisto prijateljski, stalno je pod mojom kontrolom, mora se pridržavati liječničkih uputa želi li još živjeti. Pomažem mu i psihički da ne potone. Momentalno sam ja stup obitelji, to mogu sam ako sam trijezna. Majka mi je bolesna, bedina tetu u Sisku koja umire. Ja sam im sada najjača potpora. Svi u obitelji su mi već u starijim godinama. Tatin brat i žena stalno su bolesni. Trebaju moju pomoć. Dakle, imam razloga da živim kvalitetno. Mojim najbližima potrebna je moja pomoć koju su oni meni ovih godina nesebično davali. Svima velika hvala što ste mi pomogli u ovim teškim momentima koja sada prolazim. S poštovanjem Vaša,

Snježana Ros

◘◘◘◘◘◘◘

Ja sam oduvijek želio biti samozatajan pa mi je nezgodno pisati kome sam sada potreban. Vjerujem da nisam bio potreban nekome kao ja npr.svojoj mlađoj sestri da joj budem zaštitnik pred nekim zločestim klincima. Mami i tati sam volio pomagati u puno situacija, tati oko auta, oko voćnjaka, oko farbanja stana. Kad je tata završio u kolicima bio sam taj koji ga je vozio po naselju, bio hitna služba kad bi išao u bolnicu na preglede. U školi sam pomogao prijatelju da završi razred. Isto sam napravio bratiću. Starijoj susjedi često sam odlazio a i sada to radim, odlazio u dućan, vozio ju doktoru, njezinog psa veterinaru. I to sa nekakvom nelagodom jer ima sina kojeg je zarobila žena i on to ne smije raditi. Većina mi je to uzvraćala, ali neki to opako nisu. Sada bi mogao izdvoijiti da pomažem samom sebi i to baš tu gdje sam sada, u dnevnoj bolnici.

Željko

Moj cilj i što njime dobivam

Prošlo je mnogo godina otkako sam sa svojim tada dragim alkoholom srušio kulu ne samo od karata, nego, moglo bi se reći, i od čelika. Što sam postigao? Jedino to da su svi dignuli ruke od mene; kao da govore: „Pusti ga, ništ’ koristi, pijanac...“. Izgubio sam posao, prijatelje, čak i svoje najdraže, rodbinu, ženu, sina i majku. Za mene nisu postojale granice, ni u piću, niti na zemljopisnoj karti.

I tada je došao dan kada sam rekao sam sebi: „Čekaj malo, stani na loptu...“. Tražio sam pomoć. Sada imam nove prijatelje i to prekrasne. Družim se s njima, međusobno kontaktiramo. Počeo sam praviti planove. Kao prvo, što duže apstinirati, biti prema prijateljima iskren. Počeo sam dolaziti u kontakt sa svojom bližom rodbinom. Tako sam sa sinom, koji je u Njemačkoj, dva puta razgovarao telefonski na staru i Novu godinu, izmijenili čestitke, pitajući ga viđa li mamu. Oni su u dobroj vezi i dao sam je pozdraviti.

Na samu Novu godinu telefonom se javila moja bivša supruga, zaželjeli si jedno drugome sve najbolje, zdravlje, sreće, veselje… Od tada je polako krenulo na bolje. Veselim se što sam na dobrome putu, hvala dragome Bogu. Što duže uspijem apstinirati, moji daljnji planovi će se više ubrzavati.

Vlado

◘◘◘◘◘◘◘

Moj je cilj ovih dana što bolje se pripremiti i provesti božićne i novogodišnje blagdane. Za razliku od proteklih godina provesti ih, ne postrance kao crna ovca, već u društvu svojih najbližih i najmilijih. Kad se vratim godinu dana unazad, gledam sebe utučenog i nesretnog, ljutitog i depresivnog. Svi oko mene vesele se tim danima bez ikakvih stimulansa, dok ja, želeći se uklopiti u takvo društvo, konzumiram nešto.

Znam da mogu, znam da želim, želim pokazati svojim najdražima da i ja mogu biti takav, normalan i sretan. Želim i da svi oko mene budu sretni i zadovoljni. Želim da budu zadovoljni sobom i sa mnom, da ne gledaju kroz povećalo, da budu spokojni, da ne strepe i da se ne boje. Želim da nađu onaj pravi unutarnji mir koji nije prisutan godinama, kao što ću ga i ja pronaći, neću reći uzornim, ali ponašanjem koje dolikuje jednoj zdravoj i razumnoj osobi koja zna što može i što želi u svom životu. Siguran sam da će, ako ispunim taj cilj, to biti korak prema onom velikom cilju kojem težim već dulje vrijeme. Znam da taj korak nije jedini, treba prohodati kilometara i kilometara, proći trnovit put, što nije nimalo laka zadaća.

Nitko u životu nije napravio korak dugačak sto ili dvjesto metara, ali laganim korakom napravili su stotine tisuća kilometara. Zato sebi i svim ovdje prisutnima želim da u svom životu naprave puno takvih pozitivnih koraka i vjerujte mi, doći ćete do onog svog velikog cilja, ma kako on izgledao nedostižan.

N.N.

IZ DNEVNE BOLNICE ZA ALKOHOLIZAM PB “VRAPČE”

ispovijed jednog ovisnika o alkoholu

Zovem se Mirko, rođen sam 1964. godine u malom selu pokraj Krapine. Tu sam završio osnovnu školu i tu još uvijek živim.

Već 12 godina živim u nevjenčanoj zajednici sa ženom koju jako volim. Ona mi je podrška u svemu. Pomogla mi je da shvatim da se moram liječiti od alkohola i sada mi puno pomaže. Ako imam ikakav problem, pomogne mi da ga riješim i puno razgovaramo o svemu.

Imao sam brata koji je bio 10 godina stariji od mene. Jako sam ga volio i bio mi je uzor u svemu. Godine 1980. poginuo je u prometnoj nesreći. To mi je bio veliki šok. Nisam se mogao pomiriti s tim da ga više nema. 1981. godine počeo sam raditi u „Jedinstvu“ u Krapini, gdje radim i danas. Malo pomalo počeo sam piti alkohol. Nisam ni shvatio da pijem sve više.

1989. godine, kad sam se već malo opravio od gubitka brata, tata mi je također poginuo u prometnoj nesreći. Ostao sam sam s majkom koja je sve te stresove jako teško podnijela. Brinuo sam se za nju, a svoje sam boli trpio u sebi i skrivao od majke da ona ne vidi koliko mi je teško.

Počeo je rat i morao sam ići na ratište gdje sam bio devet mjeseci. Sve je to ostavilo traga na mojoj psihi. Po završetku rata redale su mi se slike s bojišta i počeo sam još više piti. Mislio sam da ću zaboraviti sve strahote, ali to je bila samo moja želja.

Nakon nekog vremena vidio sam da se sa mnom nešto događa. Nisam mogao ni spavati, niti jesti. Kad bih zaspao imao sam ružne snove i budio sam se sav u znoju. Postao sam nervozan, više mi ni majka nije smjela ništa prigovoriti. U poduzeću je došlo do reorganizacije i ja sam morao ići na montažu. To su poslovi na terenu, koji su jako teški. Da bih mogao sve te svoje poslove odraditi, bilo mi je potrebno sve više alkohola.

Shvatio sam da dalje tako ne mogu i potražio sam pomoć. Zato sam sada tu.

Prvih mjesec dana sam samo slušao što ljudi oko mene govore u grupi. Malo pomalo počeo sam se uključivati u naše razgovore i aktivnosti. Nije mi bilo teško reći svoje mišljenje. Smatram da mi je dosadašnje liječenje puno pomoglo. Počeo sam drukčije razmišljati i vidim svoje greške, koje pokušavam ispraviti.

U knjizi koju čitamo na edukaciji prepoznao sam se u mnogim stvarima. Mnoge stvari sam i ja proživio u svojem alkoholizmu.

Vidim da život koji sam vodio nije bio dobar i nadam se da ću ustrajati u svojem liječenju.

Mirko

Iz Promila , glasila Socioterapijskog odjela za alkoholizam PB Vrapče

◄ strana 8

Alk. gl. 3 /2010 (177) str. 12-16

strana 17 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES