početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 12

Alk. gl. 10 /2009 (172) str. 14-15

strana 16 ►

IZ TERAPIJSKE ZAJEDNICE DNEVNE BOLNICE ZA

 ALKOHOLIZAM

Moja rehabilitacija

Srijeda, 17. lipnja 2009. godine, 9.00 sati

Ulazim. Osjećam svaki jaki otkucaj srca u grlu, sve brže, titra u meni, ruke se tresu, znoje. Uz mene u tišini hoda moja majka, naoko hrabra, čvrsta, a iznutra izbezumljena od straha, baš kao i ja. Prolazimo pored šaltera. Soba 10. Kucam i otvaram vrata. Pojavljuje se osmjehnuto lice sestre Zinke. Konačno netko poznat u ovom ludilu koje mi se događa. Sjednemo, u glavi košmar, sestra nabraja neke razgovore koje treba obaviti: socijalna radnica (zaboga, pa što će mi to?), jedan psihijatar, drugi psihijatar... Hodam od sobe do sobe, poslušno kao vojnik, odgovaram na ista pitanja: tko si, što si, zašto si, zašto nisi... Sve intimnije, sve direktnije, neugodno, što se to vas tiče, to je moj život. Pa nisam valjda luda, ako sam malo popila! Grčevito tražim dva poznata lica. Osjećam se kao na fronti `91...

Srijeda, 17. lipnja 2009. godine, 12.00 sati

Sestra nas dovodi pred vrata na kojima uredno piše: Dnevna bolnica za alkoholizam. Ogromna dvorana, plavi stol, hrpa plastičnih plavih stolica ispunjenih ljudima koji upiru znatiželjne poglede u nas... Muk... Treba sjesti u prvi red. Opet onaj osjećaj s fronte... Umirem od srama. Zašto me gledaju ti upitni pogledi, pa neće me valjda još i tu nešto pitati, dosta za danas: NE MOGU VIŠE! Razgovaraju nešto među sobom, lagano se smirujem, na tren zaboravljam gdje sam. Osvrćem se. Ljudi svih profila i većinom starijih godina, neki s vidljivim fizičkim znacima dugogodišnjeg opijanja (znam, imala sam tatu alkića!). Za oko mi zapinju dvije mlade dotjerane djevojke, prema mojoj procjeni, meni bliskih godina, manekenski tip. A što one rade ovdje? Složim si da su to vjerojatno kćeri nekih od tipova i slučajno su se tu našle na nekom sastanku. Sad mi je opet sve neugodnije, vrijeme curi, meškoljim se na tvrdoj plastičnoj plavoj stolici, gledam majku. Stisnute vilice, blijeda, znojna. Sigurno će joj pozliti.

«Mama, je l’ ti dobro?»

«Da, samo ne mogu vjerovati da mi se sve ovo opet događa. S tvojim ocem sedam puta, ista priča, isti program, isto... Sve isto...»

Vilica se grči, oči se pune suzama. O Bože, najradije bih pobjegla kroz ta vrata negdje, da se sakrijem, da se nasamo sramim, da umrem... A onda opet tišina i kao granata koja je taj čas eksplodirala na onoj glupoj bojišnici: «Danas imamo i jedan prijem, gospođa Nives Babić. Dobar dan, molim vas da nam ukratko kažete nešto o sebi, zašto ste ovdje, kako ste došli...», izlazi iz usta one zgodne mlade djevojke. Pa po koji put, zaboga? Deseti?

«Dobar dan svima...» (grč u želucu, znojni dlanovi...), « ...ja sam Nives Babić, ovdje sam zbog problema s alkoholom...» Bla, bla, bla...

Četvrtak, 18. lipnja 2009. godine, 7.10 sati

Ulazim u dvoranu, ista lica, isti upitnici. Prilazi mi ona mlada djevojka od jučer. Zove se Anita, ona je predsjednica terapijske zajednice, tu je već dva tjedna zbog alkoholizma, ima dvoje djece, trideset i dvije godine (O, Bože!). Govori mi da se opustim, prvi dan je najgore i prošlo je, brzo ću se uklopiti, ekipa je super, podijeljena u dvije grupe. Netko mi uvaljuje papire i govori da moram napisati neke radove... Pet minuta kasnije svi na svojim mjestima, neki tip čita nešto o alkoholizmu, muči se, slovka, onda raspravljaju, svađaju se... Pauza. Netko reče da možemo na doručak, a poslije i ručak. Možeš misliti! Izlazim van, palim cigaretu, guram kovanice u aparat za kavu. Stojim sama, ispijam kavu, palim još jednu pa još jednu. Tresem se, guram ruku u torbu i ubacujem u usta još jedan Normabel. Ne mogu ja to, ja tu ne pripadam. Pa nemam ja dvadeset pet godina alkoholičarskog staža, tek su mi trideset četiri. Uostalom, to što si skoro svaki dan cugnem, pokoji put se i «ubijem», ne znači da sam ista kao i oni.

Četvrtak, 18. lipnja 2009. godine, 9.15 sati

Svi smo na svojim mjestima. Ulazi sestra Lucija s plavom čašicom. Sjeda i traži prozivku. Anita se okreće i kaže mi da je podjela terapije. Uvaljuju mi pola Antabusa, popijem, želudac se raspada u roku od deset minuta, jer je, naravno, prazan. Opet pauza. Nije loše. Zapalim još jednu i još jednu. Prilazi mi druga djevojka. Dijana, četrdeset godina (nikad ne bih rekla!). Tu je tjedan dana, osjeća se super, sve će biti ok, jako smo slične..

Četvrtak, 18. lipnja 2009. godine, 9.30 sati

Svi na mjestima. Ulazi socijalna radnica od jučer, rekoše da se zove Blanka. Nije loša, izravna, glasna, čak simpatična. Sljedećih sat vremena provodim slušajući izlaganje „Moja rehabilitacija“ nekog tipa koji mi ne izgleda simpatičan. Njemu je dobro, svoje je obavio. Došao je prema sudskoj odluci, jer je ubio Boga u ženi, mrtav pijan. Blanka raspravlja, svađa se s njim, uvjerava ga da uopće nije prihvatio liječenje i da se vrlo skoro vide s recidivom. Recidiv? Što je to?

Nedjelja, 21. lipnja 2009. godine, 19.30 sa ti

«Janko (moj suprug), daj skoči do grada po koju litru vina i dvije mineralne. Stara je otišla.»

Bez pogovora odlazi, i njemu se dopala ideja. Za pola sata čaša je puna, jedna, druga, treća, peta... Ne brojim, ali pri zadnjem odlasku na WC vidim da me malo muči ravnoteža, u glavi tisuću bubnjeva bubnja... Padam u dubok san.

Ponedjeljak, 22. lipnja 2009. godine, 8.30 sati

Košmar u glavi, vrtoglavica, mučnina, oči se cakle... Jedva se krećem kako mi je zlo. Sestra izlazi iz sobe 10. «Dobro jutro, Nives!»... Muk... «Nives, uđite da izvadimo krv. Znate, da provjerimo taj vaš šećer, kad kažete da niste dobro.» Pružam ruku...ubod... gotovo.

Ponedjeljak, 22. lipnja 2009. godine, 10.45 sati

«Nives, dođite do sobe, gotov je nalaz.», zvonki glas sestre Zinke. Ulazim u sobu 10, sjedam.

«Nives, što ste pili jučer?» «Ništa, apsolutno ništa. Kroz vikend mi je mama davala pola Antabusa, jutros sam popila terapiju, sve je ok.» «Nives, opet pitam, što ste jučer pili? Nalaz pokazuje 0,69 promila jutros u pola devet. Gadno ste se jučer napili.» Zemljo, otvori se! Sram, gorim u licu, najradije bih, kao noj, zabila glavu u one pločice na podu. Aha, to je, znači, recidiv. Odluka sestre: nakon mjesec dana dnevne, produžetak još mjesec dana dnevne, kad već imam priliku.

Ponedjeljak, 17. kolovoza 2009. godine, 8.00 sati

Nogu na nogu šećem prema ulazu u polikliniku. Na uglu zgrade moj «čopor». Poznata lica, neobavezni razgovor, jutarnja kava i cigareta. Pridružujem se. Osjećam se... doma.

Ponedjeljak, 17. kolovoza 2009. godine, 11.00 sati

Blanka ulazi. Na donjim vratima bacamo nepopušene cigarete. Već smo obavili jutarnje čitanje stručne literature, raspravu, kavu, hrpu cigareta, terapiju s psihijatrom. Prekosutra me čeka otpust. Ulazimo. Sve poznata lica, draga. Rasprava s jednim od pacijenata o supruzi koja ga ne podržava. Svi upadamo u riječ, svatko ima nešto pametno za reći. Dižem ruku, iznosim mišljenje, neki ga podržavaju, neki ne. Blanka traži tišinu, spušta glas za dvije oktave, staloženo objašnjava čovjeku da nakon toliko godina opijanja ne može za jedan dan sve promijeniti.

Ponedjeljak, 17. kolovoza 2009. godine, 13.00 sati

«Pozdrav svima!», vičem na odlasku. Svi odzdravljaju, osmjehuju se, dobacuju kojekakve šale na moj «dotjerani» izgled danas. Ne da mi se ići. To je ipak moja terapijska zajednica, moji ljudi, moja «braća po čašici», poznanici, neki čak i prijatelji. Tu sam doma.

Ponedjeljak, 17. kolovoza 2009. godine, 22.30 sati

Pišem. Misli naviru, opet košmar... Još dva dana. Ne vjerujem. Jesam li ja ona s početka ove priče? Prošla su dva mjeseca. More ljudi je prohujalo kroz zajednicu. S nekima bliskija, s nekima manje bliska, ali svi na vratima Dnevne bolnice za alkoholizam dobivamo isto ime i prezime. Zovem se Ovisnik o alkoholu i trebam pomoć... Pijem pola Antabusa svaki dan. Imala sam dvije jače krize, uspješno svladane. Idem u klub liječenih alkoholičara svake srijede. To je od sada moj život i mogu reći da sam ispunjena i zadovoljna sama sobom. Obožavam sve u zajednici, nove članove «udavim» uputama. Smiješno ih je vidjeti izgubljene prvi dan.

Sjetite se mene...

Nives

----: O :----

◄ strana 12

Alk. gl. 10 /2007 (172) str. 14-15

strana 16 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES