početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 18

Alk. gl. 7,8 /2009 (169/170) str. 20-23

strana 24 ►

IZ ŽIVOTA

Div – reci: „Div“!

Kroz napola spuštene aluminijske rolete budi me umorno bjelkasto svjetlo maglovitog proljetnog jutra. Pogledavam u strop, ne očekujući ništa, spremna da se okrenem na drugu stranu i nastavim sa snom, ali me razbuđuju zvjezdice što plešu po ekranu iznad moje glave. Kad bolje razmislim, sve mi se čini da sam se previše ufurala u „Uvod u anatomiju“, ili sam možda u nekoj bolnici, prikopčana na aparate? Bezuspješno se pokušavam okrenuti na trbuh da barem ugledam natpis ustanove na jastučnici, ali po meni su nekakvi pipci. Na desnoj strani grudi zabodena mi je igla, dobro zalijepljena s nekoliko strana, a svaki moj sad već polupanični pokušaj da polu-ustanem i pohvatam konce od sinoć kukavički izdaje nekakav iritantni piskutavi ton i alarmirajuće crveno svjetlo koje mi titra iznad kreveta.

Odustajem. Pogledavam na desnu stranu i padam u san gledajući dvije sestre na desnom krilu „sobe“ kako uz blagoslov nekog mladog doktora iskapčaju sve „žice“ iz, shvaćam, tek umrlog pacijenta, šapćući kako je „gotov“ i „neka ga odvezu u mrtvačnicu prije kiše“. Možda onaj alarm i nije bio moj?

Jutro je pametnije, naravno. Dok mi u sedam donose lavor mlake nasapunane, mutne vode s krpicom za brisanje prašine, savjetujući mi da se operem, zbunjeno pitam o čemu se ovdje radi. Pogledavam kamo da pobjegnem popušiti dim, dva, dok mi sestra toplim glasom priča da sam sinoć sa 4,78 bila u potpunoj komi negdje blizu kuće, kad je (ne valjda opet!) neki susjed pozvao Hitnu što me prvo odvela u Vrapče. No, pošto nisam „smrdjela po alkoholu“, nisu me se usudili primiti, nego su me - eto me sad - dopremili na intenzivnu njegu internog odjela Vinogradske bolnice. Smiješim joj se presretna što me nisu ostavili u onom paklu na zapadu grada kojeg već poodavno nazivam „Šumica“, svjesna da, bar u mom životu, i zidovi imaju uši, a Vrapče i nije neki idealni vikendaški izlet, odnosno, upravo i jest gotovo savršen za prepričavanje po novinarskim i inim kružocima. Još kad, dok se umivam, malo vode kapne po mom mobitelu, mojoj čudnoj radosti skoro da i nema kraja. Ipak sam slobodna! Iako ovdje, vidim, dvije bake iz mog odjeljka sobe dobivaju sjedalicu za obavljanje nužde odmah do kreveta (popularno zvane „princeza“, čestitke dovitljivom nadimkodavatelju), ipak nisam tamo gdje me inače odvezu, u mrtvački tihu „podmornicu“ s najtežim slučajevima delirium tremensa, grubim tehničarima od kojih me jedan nedavno pohotno prislonio na drvo ispred sudbinske mi zgrade vrapčanskog 6. odjela („Jao, Zrinkica, Zrinkica, već odavno nisam bio doma, a mi se već tako dobro znamo“ rekao mi je, sjećam se, jer sam imala samo 1,2 po prijemu). Osjećam olakšanje jer nisam primorana hodati po posranim podovima u smrdljivim plastičnim natikačama i ponižavajućim pidžamama nesparenih uzoraka s uvijek nemogućom misijom da izmolim svoj vlastiti telefon kako bih javila tati da mi donese četkicu za zube i par kutija cigareta koje tamo nestaju samo što sklopiš oči.

Osjećam olakšanje. Smiješno… Molim da me puste na wc, više zbog cigarete nego zbog potrebe. Ne shvaćam pravila ovog prilično sterilnog, strogog prostora u kojem se osjeća miris smrti, pogotovo zbog jednog pacijenta ograđenog zastorima u lijevom kutu ovog „space-shuttlea“ koji će iduće tri noći uglavnom krkljati, a danima će fizički tući sestre koje će ga uvijek iznova morati uspavati da bi mu dale infuziju. „Pa zašto trebaš na wc, imaš kateter“, kaže mi sestra pomalo zbunjeno, ostavljajući me s okusom zgroženosti i neke čudne boli koje nisam ni bila svjesna dok mi to nije priopćila. „Ali skinut ću ti ga, pa ću te otpratiti“, kaže mi sućutno dok mi pokazuje trikove privremenog otkačivanja s aparata i prati me do kupaonice izvan same bolničke sobe. „Samo da si povučem dim-dva“, mislim u sebi dok u pučkoškolskom strahu pušim u kupaonici nadajući se da neće eksplodirati na mene kad otvorim vrata. Ali krivo. I dok nastaje meni nedokučiva revolucija, jer „netko će platiti kaznu ako netko drugi slučajno naiđe“, i strka u potrazi za nečijim „dezićem“ da se ublaži miris cigarete, uz lupanje vrata odjela odjednom me nešto presiječe.

Bože, pa ovdje, u mojoj sobi, umrla je moja mama. Ovdje, prije točno pet godina manje mjesec dana srušio se sav moj svijet. Ovdje sam je zadnji put vidjela, eto tamo, na krevetu do mojeg, i ovdje me je po posljednji put zagrlila pogledom zelenih i umornih očiju koje su sjale nekim nebeskim sjajem, jer već su vidjele otvoreno nebo koje ju je par sati kasnije dočekalo. Mami Raj, meni Pakao. Ovdje, baš ovdje sam lansirana u taj odurni vakuum i ovamo sam, evo, i ja konačno sletjela. Više mrtva nego pijana… I to točno na obljetnicu maminog 74. rođendana. Divno!

Ne vjerujem u slučajnosti. Najmanje sad, kad odjednom više ne mogu jesti. Ni pričati s tatom, ni odgovarati na pitanja, ni zbijati pošalice koje ispaljujem obrnuto proporcionalno ozbiljnosti situacije. „Ovo je sad ozbiljno“, mislim u sebi dok mi slike same po sebi dolaze pred uplakane oči. „Oh, mama, tek sad vidim kako ti je bilo. A jel’ ti vidiš kako je meni“, pričam si uvjerena da više govorim sebi nego Njoj, koja, pomislim, valjda od nemoći više ne zna kako da me sigurno suoči s posljedicama mog opijanja pa da ja, napokon više, iz inata i želje za životom zauvijek „puknem“ i u trenu prekrižim flašu baš kao što sam prekrižila iglu. Ali, moram priznati, čudno je sve ovo, prečudno da ne bih pustila da mi se cijeli ovaj petogodišnji film odvrti u glavi dok čekam popodnevnu posjetu tate i Ivana, tko zna koju već po redu samo ove godine. Koja je započela u bolnici, uzgred budi rečeno. Zbog alkohola, naravno. To mi je bilo 14. pritvaranje u zadnjih 40-ak mjeseci, s naglaskom da ovaj put, ove silvestarske večeri na ulasku u 2009., to nije trajalo noć ili dvije (u slučaju nedjelje ili kakvog šugavog praznika kad nepoznati dežurni liječnici ne žele otpuštati „već stare pacijente“ pod ingerencijom određenog doktora makar i napuhali ‘nulu’ na jutarnjem ‘drageru’). Ovaj put sam u „Šumici“ ostala 10 dana. Kao, na „promatranju“ iliti 1. odjelu, jer sam navodno u opitom stanju nešto poslije Božića u afektu rekla da bih najradije popila hrpu tableta i probudila se u nekom drugom „ja“. Svi, baš svi znaju moj stav o suicidu, apsolutno negativan bez ikakve iznimke, i sama situacija da me se krivo shvatilo u meni je, onako pijanoj, izazivala još jači bijes. Tad je već zbog preglasne muzike (Thompson, zaboga!?) policija bila na vratima, i znala sam što me čeka – još jedan „izlet“ na triježnjenje. No, zbog gubitka samokontrole i bijesa, sad su me nosili iz lifta, ostavivši mi dvije masnice na rukama i vežući me za krevet po dolasku u bolnicu 28.12.

(2008.)

A samo prije godinu dana, na dočeku 2008., stvari su se činile sasvim drukčije. Bila sam potpuno trijezna, redovito pila Antabus već nekoliko mjeseci, nakon što sam u saobraćajki slupala auto koji je potpuno izgorio u roku od 30 sekundi, eksplodirao mi naočigled tek što sam iz njega izvukla svog psića Kiu i mirno sjela pod drvo u Nazorovoj psujući u sebi idiota u tamnom bmw-u koji mi je tako sjekao zavoj da sam se po kiši mogla zaletjeti ili u njega ili u drvo. Pa, neka drvo bude prvo, pomislih i ostadoh nekim čudom bez ijedne ogrebotine, samo sa slomljenim prstom lijeve ruke, ali bez osiguranja od novog novcatog auta jer sam imala oko 1 promil alkohola u krvi. Tad sam duboko u sebi rekla – uništila si sad sve što si od mame dobila, još ti samo preostaje život, pa daj ga onda normalno već jednom počni živjeti. Držala me ta odluka o nepijenju tako od jeseni 2007. do početka korizme 2008., kad sam se pomalo uhodala i na poslu, gdje je atmosfera bila uobičajeno komorna, depresivna i bez ikakve komunikacije među bilo kime, sa sve prisutnijim osjećajem mojeg nepripadanja u tu zajednicu u kojoj sam odrastala još od vrtićke dobi. Osjećajem koji me gušio u svakom pokušaju da nešto predložim, kakvu temu, ili reportažu, podebljanim činjeničnom ignoriranju mene kao novinarke koja je, barem nedavno, u tu redakciju donosila nagrade i pohvale. Drugim riječima, nitko mi nije davao da nešto radim (što samo po sebi mnogi priželjkuju) - na mene, pak, to utječe potpuno suprotno. Padalo mi je samopouzdanje, osjećaj da vrijedim, da mogu. Pa čak i kad bih sama skupila hrabrosti predložiti da napišem neku priču, nešto bi se u meni zakočilo i sve bi ostalo nedovršeno, s predanim fotografijama ali polovičnim tekstom „kojeg ću dovršiti“. Tako se dogodila i ta ideja o beskućnicima koji žive odmah do crkve Sv. Mati Slobode na Jarunu, u napuštenom Domu Crvenog križa… i jednog popodneva, dok sam po treći put već odlazila razgovarati s tim ljudima usput susrećući neke davne poznanike što su se u drugom dijelu napuštene zgrade slobodno fiksali, u meni se nešto prelomilo i počela sam željeti heroin. Da mi se ne bi slučajno dogodio, počela sam pomalo piti – ne jako, jer vozila sam motor. Međutim, jednog popodneva, kad sam ga već pretvorila u večer, narkomani s kojima sam u toj kući razgovarala u želji da nadopunim tekst a možda ponekog nagovorim i na liječenje pokrali su mi cijelu torbu s dva mobitela prepuna kontakata, poruka, podataka i vrijednosti 10.000 kuna, mnoštvo dokumenata s novčanikom, ključeve, a kad sam sve to u nevjerici shvatila, pojurila sam prema motoru kojeg više nije bilo na platou ispred crkve…

Katastrofa. Lijevala je kiša te večeri, nisam se imala kako ni javiti tati, niti bih to napravila prije nego budem uz njega, da mu srce ne pukne od nerviranja bez mene blizu da mu priskočim. U bunilu pješačim usred noći mokra k’o miš, pokisla k’o vrba, bez ičega, bez ikoga. Prvo auto, sad još i taj motor. Sve zbog alkohola. Pala sam u tešku depresiju iako sam znala otprilike likove tih frajera, ali nijednog imena, niti ikakvog tračka nade da će se išta promijeniti. Idući dan, ipak, neki stariji čovjek naziva tatu da je našao novčanik „na kolodvoru u smeću“ i „želi 200 kuna ako mi ga vrati“, što presretni prihvaćamo. Ne odlazim na posao nekoliko dana, već s tatom obilazim beskućnike moleći ih da mi pomognu, jer znam da znaju bar otprilike tko je to napravio. Nisam u stanju raditi iz redakcije, nego se javljam od kuće. Sve dok sad već 10-ak dana kasnije jedan prijatelj s Jaruna ne zove ljutito da sam prava „baraba“ što sam, evo, opet u njegovom kvartu, a nisam ispunila obećanje da ćemo otići na kavu. Sva zbunjena i očajna govorim mu da je lud jer sam već danima doma u svojoj depresiji i ne izlazim van jer su mi ukrali motor, kad on meni kaže – pa što ti je, motor ti stoji ovdje pred crkvom, zato te i zovem jer mislim da si tu negdje! Kao u nekom filmu, nevjerojatnom, dakako, jer tko bi još danas našao obični motor u ovom milijunskom gradu, a da već nije preko granice ili u komadima, on automobilom juri po tatu i mene i mi, radosni kao djeca, s rezervnim ključem krademo natrag svoj vlastiti motor!

Hajde, malo sreće, u cijeloj toj nepravdi, ali nedovoljno da prestanem piti. Jer ja ne znam više stati! Povuci-potegni, uglavnom po flaši, ali nikad na poslu, navlačim se tako nemajući neko stalno društvo niti redoviti uredni život. Kao i uvijek do sad, jednom kad dospijem u „Šumicu“ na triježnjenje, gotovo je sigurno da ću u iduća dva tjedna doći još najmanje dva puta. Tako i sad, krajem 6. mjeseca po prvi put nakon nekog meni sad neizračunjivog vremena, nakon pomalo nesretnog „pokušaja“ zaljubljivanja u pogrešnu osobu, i prevelike količine popijenog, uz faktor konstantnog prisustva policije pred mojom kućom zbog susjeda Sanadera i njemu sličnih velikodužnosnika, po mene, dok sjedim uz obližnju fontanu, dolazi hitna pomoć i odvozi me na triježnjenje. Tjedan dana kasnije još jednom! Sad mi već zamjenski doktor Čelić prijeti sudskim nalogom za liječenje u ustanovi koja ne da nema sustav liječenja, nego ima vizite utorkom i petkom. Ne pada mi na pamet ostajati tamo, u onoj izolaciji, na vjetrometini alkoholičara de luxe kategorije bez ikakve zaštite od njihovih utjecaja ili komentara, s jednom sestrom na nas 30 koja dnevno čita jedan tekstić iz nekakve „Duge“. Lijepo ali neučinkovito. I doktor mi nekako vjeruje, sve dok ga potpuno ne razočaram dolaskom 7 dana kasnije, nakon prve utakmice nogometnog Europskog prvenstva. „Ovo ti je zadnji put, kunem se“ kaže mi i ipak pušta uz uvjet da pred njim popijem Antabus. Ali već unaprijed znam da mi od svih ovih šokova, da „lakše prebolim“ zaista horrore te podmornice, ne gine ponovno opijanje. I to moje klasično – sa začepljenim nosom bar dva „unučića“ votke pomiješana s nekim jakim sokom, da ne osjetim smrad alkohola kojeg doista iz dna duše inače MRZIM. Pa tako radim budalu od sebe, jer on zasigurno nije budala, krijući tu tabletu negdje u ustima, nesvjesna onog što me kao kazna čeka samo par dana kasnije, u petak, 13. 6.

Jer, sve se vraća. Pa iako ovaj put ni kriva ni dužna, negdje me je moralo „strefiti“. Nakon dugo godina susrećem prijateljicu koja se s Britanca vratila u svoj rodni Osijek, inače genijalnu profesoricu klavira. Sjedimo tako te ljetne večeri na terasi lokalnog kafića s njenim prijateljem, meni poznatim klincem iz kvarta koji radi kao dostavljač pizze u Medulićevoj, Isakom. Ona je ovdje na razgovoru za posao, i kako nema gdje biti, spava kod njega. Te večeri dolazi do male svađe između njega i mene, jer razgovor završava na njegovoj ovisnosti o heptanonima za koju nisam ni slutila, pa ga vjerojatno neki moj dobronamjerni komentar ljuti i on ustaje od stola. Iduće večeri Tamara mu javlja da kod mene i tate gleda utakmicu i da će doći kasnije, pa nas dvije – ja u trenirci, samo da je otpratim – odlazimo k njemu po njezinu torbicu, tu odmah, u Nazorovu. Kad me ugledao na vratima svog stana na visokom prvom katu one starinske zgrade s visokim mramornim stepenicama, svom me snagom gurnuo niz njih. Nisam stigla ni trepnuti. Kotrljala sam se dvadesetak stuba dolje. Slomio mi je obje arkade, sveukupno 15 šavova. Donja usnica mi je bila rasječena na dva dijela, ukupno 16 šavova. Izbio mi je četiri prednja zuba. Lice mi je svo bilo u masnicama, tijelo u modricama, dugačka kosa kupala se u krvi. Hodnik, odjeća, cipele, sve je bilo natopljeno tragovima moje gluposti. Da su mi se slomile naočale, danas ne bih imala očiju. Živio Benetton okvir!

Ne znam kako, uz Tamaru i jednog susjeda, nekako sam se dovukla doma, tati. Samo sam htjela k njemu, dok me hitna pomoć uzaludno čekala na licu mjesta s kojeg sam pobjegla na sigurno. Nažalost, tata me nije fotografirao kao prije par godina, kad me je istukla interventna policija, također ni krivu ni dužnu. Ili možda ipak na sreću, jer loše slike nastojim izbrisati. Ali ovu dugo nisam uspijevala. Jer, da stvar bude još ljepša, zbog krize nakon krađe motora počela sam piti subutex – lijek koji je u odnosu na opijate odnosno heroin isti to što je antabus za alkohol. Drugim riječima, anestezija mi, dok su me zdušno krpali i šivali u Vinogradskoj, uopće nije djelovala… Mislila sam da od ovog veća fizička bol sigurno ne postoji, ali kako sam tokom godina oguglala na tjelesnu patnju, više me je zaboljelo kad su me dežurne sestre nakon operacije, baš s ovog šaltera ovdje na ovisnostima, odlučile poslati u – Vrapče! Jer, u kompjutoru su vidjele da sam nekoliko dana ranije izašla s triježnjenja, i to drugog ili trećeg u roku od dva mjeseca, pa iako su mi nekim testerom u slini izmjerile 0,8 promila alkohola, smatrale su da mi je mjesto u „sterilnim uvjetima podmornice“.

Mislila sam da ću poludjeti. Da mi rane nikad neće zacijeliti. Preispitivala sam se što sam ja to Bogu skrivila, i shvatila da Njemu nisam ništa, ali da Vragu nisam draga kad sam trijezna. Nego uvijek, baš uvijek, bez obzira na moje ponašanje, čim popijem ma čak i čašu vina kao, iznimno, tog dana (jer ni vino ne pijem), ja izazivam sudbinu. Na mene se lijepe nesreće, i to nije nikakva paranoja.

Nisam bila u stanju razmišljati. Drugo jutro su me iz podmornice prebacili na zatvoreni, sad pak ovisnički odjel. Divno. Još moram slušati i te priče… da sam mogla, lupala bih glavom o zid. Ali nije bilo potrebe, toliko je bila strgana. Spasila me, kao neki anđeo, poznata mi i inače ne baš draga novinarka koja se tamo liječila. Prilika čini prijatelja. Oprala mi je kosu. Skinule smo zavoje i nekako me dovele u relativni red – oprale suvišnu krv, dezinficirale rane, sve same – prije nego je jadni tatica došao u posjetu to popodne. Bio je sretan što sam živa. I ja sam bila sretna, sve dok nisam naišla na ogledalo. Ali znala sam da će na meni sve to brzo proći, jer jednostavno sam brzo oporavljiva osoba, kad to želim biti. Nekad ne želim, ne zato što ne bih htjela, nego ne mogu tako brzo… Ali ovo, ne, to mi je dalo neku novu radost života i čudni sjaj u očima. Relativno sam brzo izašla, za tri dana, jer dr. Čelić je shvatio da mi je opasno biti u tom zmazanom i nehumanom prostoru. Ubrzo su mi zubići bili popravljeni, masnice su prošle, a šavovi se od kose nisu vidjeli. Opet sam počela piti Antabus, ne razmišljajući previše o alkoholu. Ali vrtjele su mi se te stube još dva mjeseca u svakom snu, pa bi nerijetko tata morao biti uz mene dok spavam. Tad sam, unatoč dva silovanja, tate u ratu, nekoliko stvarno šokantnih situacija poput života u komuni ili smrti prijatelja, prvi put dobila „pravi“ PTSP… Bilo je to, dakle, prije 10-ak mjeseci u odnosu na dan kad ovo pišem.

Jedva sam čekala odlazak na more s prijateljem, koji me, iako i sam u alkoholu, obećao „paziti“, a njegovi roditelji davati mi Antabus. Bila je to zabluda. Meni je bio dosadan onako pijan, a njegovi nisu smatrali da sam ja toliko problematična jer se trijezna nikad takvom ne činim, pa je za nekoliko dana počelo i moje bauljanje po Murteru. I eto ti i nje – epilepsije. Nekoliko sam se puta, što zbog sunca, što zbog alkohola, što zbog padanja s prvog kata, rušila u potpuno nepredvidivim prilikama, ne znajući ni zašto ni kako ni kada. Nisam to povezivala s pijenjem nego eventualnim potresom mozga kojeg sam sigurno imala, ali sam ga prikrivala da bi me što prije iz neizdrživog mi Vrapča pustili doma. Vidjela sam, pomoći mi može samo Bog.

Pa sam se Njemu i okrenula. Odlazim ranije s mora da bih bila na seminaru patera Linića u Domu sportova početkom rujna, gdje „slučajno“ susrećem Sanju Doležal, s kojom me dječja zaljubljenost sudarila još prije 20-ak godina, a novinarstvo nas opet spojilo puno kasnije. Preko nje dogovaram susret s paterom nasamo u Samoboru tjedan poslije. Dok gleda sve moje nalaze i najnovije liječničke papire, prima me za ruku. Osjećam se zaštićeno. Već dugo me nitko nije tako zagrlio i takvim uvjerenim glasom rekao da se ne bojim. I stvarno, već nakon drugog odlaska k njemu, kad sam se poslije njegove molitve srušila na pod usred prepune kapelice, sve, baš sve je nestalo. I napadaji, i snovi, i žudnja za alkoholom kojim sam sama sebe liječila i od sjećanja i od zaborava… Nestalo je čak i sjećanje, čak i zaborav. Ostalo je – sada!

Sve je bilo u redu do početka 12. mjeseca. Bila sam sretna do prije pola godine, tata je bio sretan zbog mene, prirodno sam prekinula stare veze s ljudima koji su mi narušavali nutarnji mir, upoznala sam nove, poput Ivana, koji su mi davali osjećaj čistoće i novog života. Ali nešto mi nije dalo mira… pitanje – Bože, toliko sam pretrpjela, ne samo ove godine nego i sveukupno, i nikad se nisam žalila, ali zar zaista nisam kao i svi drugi ljudi, da mogu normalno živjeti bez tog Antabusa, da mogu normalno kao čovjek nazdraviti za Novu godinu u nekom veselom društvu, da budem kao drugi makar na tren?

I eto ti zamke. Čak je i tata popustio toj mojoj molbi, nesvjestan da će me vrlo brzo neuzimanje Antabusa odvesti u ono staro, pa još i dublje. Tako je uslijedila i najluđa Novogodišnja noć na odjelu u Vrapču ove godine, kad čak nisam bila ni sama – imala sam društvo u jednom od onih prije spomenutih beskućnika, od kojeg sam čak dobila i buhe, jer nisam imala gdje spavati osim na madracu, na podu, kraj njega kojeg još nisu oprali. Tjednima se nisam mogla riješiti tih napasnika, koji su mi se uvukli i u odjeću i u kosu i u kožu, pa u mi ruke izgledale kao da su na nekim mjestima izbodene, što nije promaklo „šaljivdžijama“ od tehničara što su me pred svima „napadali“ da se opet fiksam. To je bilo moje dno.

Naime, nekad bih se razbila toliko da ne bih imala pojma što sam radila ili govorila sinoć, a jednom su me ujutro dočekala samo razbijena vrata od kupaonice. Kad bi mi tata prepričavao, umirala sam od srama i preklinjala ga da mi ništa više ne govori ako mi želi dobro, ako me ne želi dovesti do stanja u kojem će mi jedini, činilo mi se, izbor, odabrani, naravno, tog dana opet biti napiti se do mjere potpunog zaborava i ubijanja svakog osjećaja srama. Kako su me već tokom zime toliko puta, mislila sam, pokupili ovdje gdje živim, počela sam mijenjati jakne i zbog naglog debljanja uvelike smanjeni izbor hlača, premda bih išla samo do susjede ili Ivana par kuća dalje, da me susjedi koji su možda gledali kroz prozor ne bi prepoznavali. Iz dana u dan sve sam više gledala društvo s kojim bih mogla piti, nekad i besplatno jer mi je ovo odnosilo po sto kuna dnevno, a bolovanje mi toliko ne bi pokrivalo uz ostale troškove života. Samo ujutro, unatoč tome što bi mi se i nasred ceste dizao želudac pri samoj pomisli na bočicu votke, trebala sam tri deci do popodne, a popodne još tri do pet da bih u krevet legla dovoljno „zabijena“. Iz dana u dan nikako nisam mogla postići to da budem čista i počnem piti Antabus, za kojeg sam znala da bi mi donio spas jer sam se već poznavala – kod mene je prekid bio samo stvar trenutka, a ne ovakvog porađanja. I baš kad sam u veljači počela raditi, a Ivan me svakodnevno pratio i dočekivao, motivirao me i davao mi toliko mi bitnu pažnju i ljubav, s nekakvom polu-dozvolom da pred njim smanjujem pijenje kako me ne bi „strefio“ delirium kojeg sam se ovaj put iskreno bojala i bio mi je nekako, s obzirom na količine, realan, i baš kad je sve krenulo na bolje jer si na poslu nisam ni mogla ni htjela dozvoliti gluposti niti u puno težim, mislila sam, situacijama od ove, opet sam morala na bolovanje. Ovog me puta, opet ni krivu ni dužnu, za vrijeme večere, i to u petak negdje iza ponoći, dok smo kod njega gledali televiziju, kad sam krenula maziti njegovog psa odjednom za usnicu ugrizao ogromni talijanski ovčar njegovih roditelja koji su bili na skijanju. Pola usnice ostalo mi je tamo na krvavom podu, dok sam konačno ja njega smirivala s rakijom na rani, govoreći mu da će mi brzo proći, baš kao i šavovi ovog ljeta kad me onaj gurnuo sa prvog kata.

I naravno, bila sam pijana, pa tih dana i još pijanija jer me zaista boljelo, a alkohol mi je utrnjivao tu bol, donekle, dok je trajao. Malo po malo, evo me sad, tu, ležim nepomično, bez ijedne funkcionalne vene na rukama ili nogama, blejim u svoju propijenu petoljetku dva metra dalje od kreveta gdje je moj alkoholizam i počeo, na istom onom krevetu s kojeg su sinoć skinuli i tog jadnička kojem danas popodne obitelj uzalud dolazi u posjetu. Kad malo bolje razmislim, onaj alarm od ujutro…

Možda je ipak bio moj?

Zaokružit ću, evo, sve to u jednu veliku grudu smeća. I ovo napisano i ono prešućeno, ne zato što nešto krijem, nego zato što ovog trena nemam snage za one prijašnje tri još nevjerojatnije godine koje ću ipak uskoro, u drugom nastavku ove „sapunice“, iz sebe (morati, već vidim) izbaciti. Uzet ću nepropusnu plastičnu vreću, čvrsto je zatvoriti i odnijeti u najdalji prazni kontejner, pa na nju nabacati koješta bitnog i nebitnog, da mi slučajno kakav skupljač flaša u potrazi za svojih 50 lipa ne bi otvorio stare alkoholom ipak isprane i dezinficirane rane, čije me je čišćenje doslovno dovelo do smrti. Ravne crte. Kome…

Sad je došlo vrijeme za život. A život je ipak jedan živahni vrtuljak čak i kad se na njemu vozi malo tužni Zricko – patuljak!

Zrinka

----: O :----

◄ strana 18

Alk. gl. 7,8 /2009 (169/170) str. 20-23

strana 24 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES