početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 12

Alk. gl. 11 /2008 (161) str. 14,15

strana 16 ►

TRIJEZNA I SRETNA

Napokon sam naučila biti trijezna i sretna

Da je prije više od tri desetljeća mogla predvidjeti kakav će život imati, Dušica Cesarec (57) zasigurno bi dva puta razmislila prije nego je još kao tinejdžerica naručila svoju prvu čašicu alkohola. Ono što je počelo kao bezazlena zabava, s vremenom se pretvorilo u stil života, a nakon 30 godina ujutro više nije mogla funkcionirati bez “žestice”. No, da bi diplomirana ekonomistica iz Zagreba otišla na liječenje, trebala je uistinu dotaknuti samo dno... Tek je tada počela uviđati koliko je dana provela u izmaglici i koliko je stvari u životu propustila. Od trenutka kada je došla na liječenje prošlo je punih osam godina, a nekoliko godina uoči mirovine ponovno uči kako uživati u životu. O vremenu koje je iza nje bez srama govori jer smatra kako bi njezina priča mnogima mogla biti pouka i upozorenje. Naime, ona nije bila “socijalan slučaj”, nije bila prepuna trauma iz djetinjstva niti je u alkohol bježala od problema. Pila je jer joj je bilo dobro. Do određenog trenutka. Ne mogu reći da mi je ikad išta nedostajalo. Živjela sam s majkom i starijom sestrom, nisam

imala problema s učenjem i bili su to bezbrižni dani prisjeća se mladolika Zagrepčanka koja je alkohol prvi put kušala u društvu. Vikendi su bili rezervirani za plesnjake, a zabava nije bila potpuna bez čašice žestokog pića. S vremenom je jedna čašica postala dvije, dvije su se pretvorile u tri, a onda se prestalo brojati. Važan je bio dobar provod. Tijekom studija Dušici je bilo posebno zabavno jer je imala super društvo s kojim bi joj vikend-zabave nekad potrajale i nekoliko dana.

 

Za šankom upoznala i muža

Kada se 1974. zaposlila u jednoj velikoj kompaniji, nije ni pomišljala stati s provodima. Sada je još imala i vlastiti novac, i to odličnu plaću koju je većinom trošila na provode. Živjela je s majkom koja je negodovala i pokušavala joj ukazati da sve češće pretjeruje s alkoholom, no Dušica se na to nimalo nije obazirala.

 - Nije mi padalo na pamet da bih mogla imati nekakav problem. Bila sam mlada, ekonomski neovisna, imala sam odličan posao, super društvo! Ma kakvi problemi! Ovisnost?! Na to sam se samo mogla nasmijati - otvoreno govori dodajući kako je radeći u računarskom centru imala odgovoran posao, no uvijek je nalazila vremena za predah uz čašicu. Uskoro su je kolegice, neke čak i dobronamjerno, počele upozoravati da miriše na alkohol te da je sve češće smetena.

 - Kada su mi to prvi put rekli, užasno sam se uvrijedila! Pošizila sam jer sam smatrala da je to moja privatna stvar u koju se moj šef ili kolegice nemaju pravo miješati. Objasnila sam im da uopće nije nikakav problem ako prije posla popijem ‘žesticu’ umjesto kave i rekla da to ne utječe na to kako ja obavljam posao te da mi nemaju pravo prigovarati. Istina je, doduše, bila da ja nisam ništa pogriješila, ali sam sve češće izostajala jer zbog jakih mamurluka nisam bila u stanju doći na posao. Tada bih se izvlačila na razne bolesti, no danas znam da je već onda svima bila jasno o čemu je riječ - tumači Dušica koja se tada uglavnom družila s ljudima koji su, poput nje, učestalo konzumirali alkohol. Od jednog od njih dobila je i “savjet” da će mamurluk najbolje izliječiti tako da ujutro nešto popije. Pokušala je i bilo joj je lakše! U njezinu društvu “sa šanka” nitko nije smatrao da ima problem, a njima je vjerovala. Uz čašicu se zbližila i sa svojim sadašnjim suprugom, koji je radio u istoj tvrtki. On je, doduše, tada bio oženjen, a osim međusobne privlačnosti, spojila ih je i ljubav prema alkoholu. Ni on tada nije smatrao da previše pije, a otkako su započeli vezu, život im je bio kao u snu. Barem su tada tako mislili.

Mučnine i rupe u sjećanju

- Nije nam padalo na pamet da odemo na liječenje jer bismo tada morali priznati da ne živimo normalno, a osjećali smo se odlično. Tulumarili smo, odlazili na more, proputovali cijelu tadašnju državu ... Novca je u početku bilo dovoljno, no s vremenom su nam prohtjevi toliko narasli da bismo ponekad kraj mjeseca dočekali bez kune u džepu - iskreno nastavlja Dušica koja se za svojeg sadašnjeg supruga udala 1982., ali sudbina je htjela da nemaju djece. Do početka devedesetih sve im se činilo idealnim. Uz alkohol su se osjećali sigurnije, samopouzdanije, činilo im se da nema prepreke koju ne mogu riješiti. Dok se ne bi otrijeznili. Tada su počinjale mučnine, povraćanja, slabosti ... Dušica se prisjeća da bi po dva dana ležala pod dekom, tresući se od hladnoće, apstinencijske krize i bolova. Na posao nije odlazila, a nekad je bila tako slaba da nije mogla osobno javiti da ne može doći. No, nakon najgore krize, odmah bi se vratila alkoholu. Znak za uzbunu nisu joj bile ni sve češće rupe u sjećanju. Moj se suprug svega sjećao, a ja sam imala prekinute fi lmove. No, na njemu se pijanstvo više vidjelo nego na meni. On se znao ukočiti, hodao je ukrivo i bio sav smušen. Gledajući ga, shvatila sam da bih ga trebala smjestiti na liječenje u Vinogradsku bolnicu. Koliko god to suludo zvučalo, ja sam mislila kako je on osoba sa problemom ovisnosti. Sebe nisam vidjela- kaže Dušica. Nikad više ni kapi Nakon još jednog dana uz bocu, pozlilo joj je toliko da su se svi uplašili za njezin život, a tada su je prijateljice odvele u bolnicu. Mjesec dana se liječila, no priznaje, ni tada do kraja nije imala izgrađen stav o tome da je zapravo alkoholičarka. - To je najteže priznati. Treba se suočiti sa sobom, prestati si lagati da se dobro zabavljaš i reći da je došlo vrijeme za liječenje. Meni se to polako počelo događati tek u suradnji s liječnicima, socijalnim radnicima i terapeutima - kaže Dušica koja je po naravi veseljak i optimist, no tih je dana bilo teže nego ikad. Usporedno sa željom da se izvuče iz pakla

alkohola dobila je otkaz na poslu. Postala je tehnološki višak i prebacili su je na burzu. Strahovala je hoće li se uspjeti izvući, istodobno se brinući o suprugu. On se, naime, također liječio, no nakon dvije godine i on je dobio otkaz. Danas im je, ma koliko to stereotipno zvučalo, svaki dan još jedna nova pobjeda. U prvim je mjesecima bilo najteže, odjednom imala toliko puno slobodnog vremena, a nikakvih interesa, hobija. Počela sam polako učiti uživati u malim stvarima. Veselim se sitnicama koje nisam ni primjećivala. Ne žudim za stvarima. Uključila sam se i u klub liječenih alkoholičara, gdje stalno obnašam neku funkciju. Lijepo mi je s mojim suprugom otići na more i ne izbjegavati poglede ljudi oko sebe - govori Dušica.

Danas zna da više nikad u životu I popiti čašicu alkohola jer bi je recidiv uništio. No, o tome ne razmišlja mnogo. Godine koje su pred njom želi proživjeti najbolje što može. Zna da još mnogo toga može nadoknaditi.

Za Graziu napisala Anamarija Kronast

 

----: O :----

 

Zovem se Anica, rođena sam 1947. godine u Zagrebu. Udana sam, te majka dvoje odrasle djece. Do svoje šeste godine života, koliko se sjećam, živjela sam sretno uz oca i majku. Otac mi je po zanimanju bio stolarski obrtnik, a majka domaćica. Sve to trajalo je kratko. Te presudne 1953. godine otac je otišao u Kanadu, a majka i ja ostale smo same. Veliku ulogu preuzela je tada mama na sebe. Majka je nastavila voditi obrt, a ja sam iste godine pošla u školu. Bila sam odlična učenica. Po završetku osmogodišnje škole upisala sam srednju medicinsku i završila tri razreda, jer je u međuvremenu moja majka teško oboljela.

Uz vođenje obrta počela je prodavati i vino na crno, kao dodatnu zaradu. Tada su u kuću počeli dolaziti takozvani “prijatelji”, koje bi moja mama častila. Naravno, da se to meni nije svidjelo i počele su svađe između mame i mene. Često, kada bih došla navečer iz škole, vidjevši kuću punu naših susjeda i čaša na stolu, bilo mi je muka. Već tada je zdravlje moje majke bilo dosta narušeno. Bojala sam se da brzo ne ostanem i bez nje.

U naše susjedstvo tada je doselio moj sadašnji muž. Družili smo se zajedno i počeli izlaziti van.

Imali smo društvo koje je bilo dobrostojeće. S dečkima i djevojkama izlazili smo na ples i to u kavane i lokale gdje se jelo i pilo. Prije jela pili smo aperitiv, i to amaro ili šeri, a poslije vino.

Nakon pet godina hodanja odlučili smo se vjenčati. Dok je dolazio u moju kuću, moj sadašnji muž primijetio je da moja majka pije, no o tome nismo ništa komentirali niti smo bilo što poduzimali. Moj muž bio je zaposlen, a ja sam ostala kod kuće i obavljala domaćinske poslove. Muž je često putovao i izbivao od kuće. Ubrzo su došla djeca - sin, pa kćer.

Tijekom prvih godina braka u našoj kući pilo se veoma rijetko. Alkohol se trošio u manjim količinama, uglavnom s prijateljima i gostima. Takvo stanje trajalo je idućih 10 godina, nakon čega sam počela primjećivati da moj muž sve češće i sve više uzima alkohol. Naravno, djeca nisu bila dovoljno velika da bi shvatila očevo pijenje, ali su to ipak primjećivala. Počela sam prigovarati mužu; moje prigovaranje je prihvaćao šuteći i nastavio piti po starome. Nakon desetak godina bezuspješnog pokušaja da utječem na njegovo ponašanje i sama sam počela kriomice piti. S obzirom da sam bila domaćica, svoje pijenje sam prikrivala dok količine nisu postale kritične. Moj suprug u početku nije primjećivao, s obzirom da je i on sam previše pio. Međutim, djeca su to primijetila, a mužu je trebalo još neko vrijeme jer je često bio odsutan. Dok sam god bila pod utjecajem alkohola, vikala sam na muža, a on je šutio. Djeca to više nisu mogla podnositi, jer je gotovo svakodnevno bilo svađe u kući (djeca su već bila srednjoškolci). Djeca zahtijevaju od nas da se idemo liječiti. Godine 1995. u mjesecu studenom, odlučujemo da idemo u Vinogradsku na liječenje. Međutim, nakon razgovora s terapeutom, suprug odlučuje prihvatiti dnevno liječenje, a ja to demonstrativno odbijam (“meni to nije potrebno”) i prihvaćam dolazak na obiteljsku terapiju. Šest mjeseci nakon toga hitna me dovozi u pratnji sina te ipak ostajem na liječenju.

Poslije izlaska iz bolnice apstinirala sam šest mjeseci, nakon čega sam na sinovljev rođendan drugi puta recidivirala. Nakon toga sve češće ulazim u recidive. Dana 2. siječnja 1996. godine moj muž odlazi na tešku operaciju grla. U međuvremenu sam ostala posve sama, jer je moj sin odselio u podstanarstvo. Čaša mi je postala sve prisutnije društvo, a jelo sve manje. Sin je primijetio da sam alkoholizirana, te me ponovo vodi u bolnicu, gdje se ponovno počinjem liječiti. Tada sam shvatila da sam doista alkoholičar i da ne smijem popiti niti jedno piće. Vjerovala sam da ću u tome uspjeti uz pomoć medicinskog osoblja, obitelji kojoj je zaista stalo do mene. Nakon liječenja i izlaska iz bolnice čvrsto sam odlučila da ću ustrajati u svojoj apstinenciji, piti Antabus, a probleme kojih je bilo sve više rješavati na drugi način. Međutim, kako se stanje mog supruga kompliciralo i iziskivalo sve veću i veću pažnju, ja sam morala ulagati sve više energije, jer sam ostala gotovo sama. Sve to je jednostavno bilo jače od mene i vratila sam se svom starom načinu života. Iako sam ponovno pila, redovito sam i dalje posjećivala Klub liječenih alkoholičara i odlazila na obiteljsku terapiju. Na obiteljskoj terapiji priznala sam da sam duboko u recidivu, kao da sam slutila da ću se vratiti na ponovno liječenje. To se na moju veliku žalost i dogodilo.

Zaprimljena sam u Bolnicu Vrapče i osjećam duboko negdje u dnu duše da sam ovaj puta zaista odlučila da ne varam samu sebe, da ne oštećujem svoje zdravlje, da ne unesrećujem svoju obitelj i da im još pružim puno ugodnih i bezbrižnih trenutaka. Kao i svakom onom koji se nađe u ovoj ustanovi, tražeći medicinsku pomoć, znam da mi neće biti lako povratiti poljuljano povjerenje moje obitelji, ali vjerujem da ću s vremenom u tome uspjeti. Anica

----: O :--

◄ strana 12

Alk. gl. 11 /2008 (161) str. 14,15

strana 16 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES