početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 12

Alk. gl. 9 /2008 (159) str. 14,15

strana 16 ►
PRIČE IZ ŽIVOTA
Dvostruka priča
ONA ON

U svojoj primarnoj obitelji nisam imala iskustva s alkoholizmom, što mi sada, nakon gotovo 25 godina života sa suprugom, možda može pojasniti zašto sam i ja uz njega na neki način potiskivala taj problem, iako sam mu nebrojeno puta rekla da treba potražiti pomoć.

Kada razmišljam o tom pitanju, posebice u kontekstu pristupa liječenju u kojem su i supruge na neki način odgovorne za dugotrajnost problema jer su dio istog “začaranog kruga” - čini mi se da se tu prije svega nameće, barem po mojem poimanju stvari, pitanje odgovornosti za vlastiti život (pa onda, naravno i odgovornosti za one oko sebe). Moj suprug će potvrditi da sam mu jako puno puta znala reći da dovoljno ne voli i ne poštuje sebe. On bi se uglavnom na to znao nasmijati i reći: “pa meni je najvažnije da volim vas” (mene i kćer), a ja sam mu uvijek ponavljala da mislim da je ipak najvažnije voljeti sebe i posljedično, imati odgovornost prema sebi i svom životu i zdravlju. To je valjda ona bitna razlika među nama, koja se u psihološkom smislu očitovala u njegovim ugrađenim “sličicama” u glavi, za razliku od onih mojih. Naime, ja sam odrastala u sretnoj i sigurnoj obitelji, oslobođenoj stresa i s mnogo ljubavi i pažnje (bez pretjerivanja), dok je on, nažalost, doslovce rastao u hororu, s ocem alkoholičarom, majkom koja se nije znala ili nije željela brinuti za njega i sestru, te sestrom koja ga je u djetinjstvu uglavnom tukla, a kasnije, kada se razboljela od shizofrenije, maltretirala na drugi način (što se sve nažalost nastavlja i danas). Meni je stoga trebalo dugo, dugo vremena da prihvatim da su njegove “sličice” iz djetinjstva potpuno drugačije od mojih i da su ga nažalost predodredile za ovisnost. Vjerojatno su ta različita polazišta i dovela do toga da se njegov problem provlači kroz naš zajednički život, mogu reći, od samih početaka. Iako je bilo nebrojeno vrlo ružnih ekscesa, te iako sam mu nebrojeno puta rekla da ćemo se rastati i da se treba liječiti, što je on isto tako nebrojeno puta i obećavao, uvijek sam mu u konačnici opraštala baš zbog toga što sam znala odakle je potekao,  zbog dobrote njegovog karaktera (naravno, onog bez alkohola), ali i zbog toga što su moje mentalne slike koje vučem iz svojeg odrastanja i primarnog okruženja puno drugačije te sam stoga vjerovala da će se jednog dana ipak probuditi odgovornost prema samom sebi i da će napokon shvatiti što si radi. I naravno, što radi našem braku i našoj kćeri. Ali eto, nije.

Nažalost, kao da se baš morao dovesti do samog dna, kao da je baš morao napraviti ama baš sve ružne stvari s “popisa”, kako bi - dočekavši taj prijelomni trenutak - napokon shvatio da je samo on taj koji može promijeniti svoj život nabolje. Ja mu i nakon svega želim pomoći, ali sam mislila i ranije da to činim pa nije baš imalo puno efekta. Zato mislim da je izuzetno važno da shvati (uz pomoć medicinskog tima, naravno) koliko u stvari treba naučiti voljeti samoga sebe. Nužno je također da zaboravi svoju tešku obitelj i sve ono što su mu napravili (znam da to zvuči nemoguće) te da se u pozitivnom smislu počne brinuti za sebe, kako bi napokon preuzeo odgovornost za svoj vlastiti život. Znam da je teško ali to je, po meni, jedina preostala mogućnost. Jer, Mišo, život je  zapravo lijep.

Martina

Rodio sam se 1960. godine, osnovnu i srednju školu završio sam u Zagrebu. Upisao sam Fakultet političkih znanosti koji sam završio 1984. godine. Odrastao sam u vrlo disfunkcionalnoj obitelji, otac je bio kronični alkoholičar koji je zlostavljao cijelu obitelj. Od majke nije bilo puno koristi pa sam se odgajao sam, na ulici i u društvu svakojakih ljudi.

Ne sjećam se da sam dobio riječ pohvale ili potpore u obitelji za išta što sam napravio.

Pri kraju srednje škole počeo sam i ja konzumirati alkohol u društvu prijatelja iz kvarta. Budući da je tu bilo svakojakih ljudi, a među njima i narkomana, ubrzo sam probao i narkotike. Ispočetka su to bile tablete, valeroni i ostali motani pripravci, a sa 20 godina sam počeo konzumirati i heroin i slično, a kada nije bilo ničega, topili smo i spazmocibalgine.

S droge sam se „skinuo“ kad sam se oženio Martinom i kada se rodila naša kći. Već u prvim godinama braka, u razdoblju prilagođavanja na zajednički život, znao sam raditi svakakve ispade u pijanom stanju i time psihički zlostavljati obitelj. Na suprugina upozorenja da potražim pomoć i odem se liječiti, jer je bila svjesna okoline u kojoj sam odrastao i mog ponašanja kada se napijem, ja sam stalno odbijao i govorio sam da to mogu riješiti sam, što se i događalo na neki određeni kraći vremenski period, a onda bih opet postao onaj stari. To se stalno ponavljalo i ja sam dalje radio iste gluposti.

Dosta sam to mogao skrivati i lagati, prvo samom sebi, a onda i mojoj obitelji, koju sam, to tek sada uviđam, dovoljno namučio u to vrijeme.

Na poslu nisam imao problema zbog alkohola jer sam to uspijevao držati pod kontrolom. Moja pijančevanja nisu bila svakodnevna, ali kada su se događala, onda sam se pretvarao u spodobu koju mi je teško objasniti i koja je potpuno suprotna osobi kakav sam kad sam trijezan. Kad sam bio mlađi volio sam se i potući jer sam uvijek bio u pravu i postavljao sam se u zaštitnički prema svima koje je netko maltretirao u mojoj prisutnosti. Ta agresivnost je prestala s godinama i u pijanom stanju sam zlostavljao svoju obitelj. Za vrijeme rata radio sam na razminiranju pa je i to ostavilo duboki trag u meni i tih strahota je bilo toliko da ih neću nikada zaboraviti. Sve se to vuklo nekako do prije godinu dana kad mi je umro otac i ostale su majka, koja je u međuvremenu operirala tumor na mozgu, i sestra, koja je dugogodišnji duševni bolesnik s dijagnozom shizofrenije. Mamu sam smjestio u dom, a sestra je pretežno u Vrapču s 50 hospitalizacija i to većinom u pratnji policije. Situacija je bila neizdrživa - počeo sam piti i uzimati tablete za smirenje.

U svojoj obitelji imao sam mir i potporu, no nije mi bilo dovoljno pa sam utjehu tražio u alkoholu. Zadnjih šest mjeseci sve je izmicalo kontroli i više nisam bio sposoban kontrolirati sebe i svoje osjećaje. Lagano sam išao prema najnižoj točci do koje čovjek može ići. Uništio sam sebe i izgubio povjerenje osoba koje volim, a to su moja Martina, moja kći i suprugini roditelji, koji su me voljeli kao svog sina. Prijelomni trenutak se dogodio kad je k meni došla jedna moja poznanica i tako sam se napio da nisam bio u stanju otići po suprugu na kolodvor, a ona se zbog mene vraćala s puta iz Beča, gdje nam studira kći. Tu je došao kraj njenom povjerenju. Kada sam drugi dan shvatio što sam napravio, ponovno sam se napio i to je izgledalo strašno, a na putu prema stanu gdje sam spavao, popio sam veliku količinu tableta za smirenje jer nisam više želio živjeti. Na svu sreću našao me je susjed u autu i pobrinuo se za mene. Sutradan sam nekako došao kući, a kad me supruga vidjela, odmah smo otišli u Jankomir na otrežnjenje. Ne podnosim zatvoreni prostor i u dogovoru sa suprugom došao sam na ovaj program. Dva tjedna sam dolazio ambulantno jer nije bilo mjesta u dnevnoj bolnici i moram priznati da mi je to pomoglo da sagledam svoju situaciju. Moja odluka o prestanku pijenja je definitivna i čvrsta, ali kako vrijeme prolazi, uviđam sve probleme i mogućnosti koje se mogu dogoditi. Sada vidim da nije jednostavno reći NE jer se pojavljuje nešto što nisam želio, a to je odgovornost. Znam da će proces liječenja biti težak i postao sam svjestan da sam alkoholičar koji se s tom bolešću mora boriti cijeli život. Ali, ja se osjećam zadovoljno jer vidim da ja to mogu i da se uz pomoć medicinskog osoblja i potpore moje obitelji mogu riješiti ovoga zla. Nevjerojatno je kako u ovo malo vremena koje je prošlo vidim da se i ja počinjem mijenjati. Ne potiskujem svoje probleme, nego pokušavam o njima razmisliti i konačno donositi odluke koje su plod mog racionalnog razmišljanja. Liječenje od alkohola je samo jedan korak kojeg poduzimam, a nakon završetka programa potrebno je pristupiti i rješavanju problema koji su uzrokovali moj alkoholizam. Morat ću se u mnogim stvarima promijeniti jer mislim da je život koji sam do sada vodio iza mene, i što je najvažnije, po prvi puta sam potpuno iskren prema sebi i da to NE alkoholu nije lako reći.

Miloš

Kako poslije?

Prošlo je oko tri mjeseca otkako sam izašao iz dnevne bolnice i prošlo je razdoblje nakon kojega moram sebi odgovoriti na neka pitanja. Sada ne pijem i uredno uzimam Esperal i to isključivo pred suprugom koja to kontrolira. Pokušavam analizirati svoje ponašanje sada i prije, kada sam pio i kada sam se uključio u program odvikavanja od alkohola. Promjene su začuđujuće i pred mene se po prvi  puta stavlja ODGOVORNOST. Do sada sam mislio da sam odgovorna osoba, da je sa mnom sve u redu, kako nema potrebe da se mijenjam i da nemam problema s alkoholom.

Nakon vremena provedenog u dnevnoj bolnici i nakon ovih stotinjak dana, stvari su u mnogome drukčije. Moj mozak je napokon čist i nema onih prokletih sjena, magle za kojom sam neprestano žudio i polusvjesnog stanja u kojem sam se najljepše osjećao. Nema više potrebe za odlaskom na mjesta gdje bi se ispijao alkohol i što je najvažnije, gdje bi se vodio toliko površan i isprazan razgovor koji mi je u onim trenucima bio neophodan i samo je bilo bitno da prođe vrijeme.

Počeo sam vraćati povjerenje svoje supruge koja mi je nezamjenjiv oslonac. Osjećam da mi ponovo počinje vjerovati. Tek sada vidim koliko je njoj bilo teško tokom sveg ovog vremena i koliko je propatila ona i moja obitelj. Sad osjećam ODGOVORNOST da ne povrijedim one osobe do kojih mi je najviše stalo, jer vidim koliko bi svi oni bili povrijeđeni da ponovo počnem piti, ali i da nisam osoba na koju oni mogu računati u svakom trenutku, na koju se mogu osloniti i tražiti da im bude podrška.

Promatram svoju obitelj i počinjem shvaćati koje je moje mjesto u njoj i koje su moje obaveze od kojih sam prije bježao, a odgovornost prepuštao drugima.

Sada na sebe gledam sasvim drugim očima. Počeo sam se više cijeniti i sagledavati se kao potpuniju osobu koja ima što za reći i koja stoji iza onoga što je rekla i učinila.

Problemi koje imam (kao što ih imaju svi) sada su postali sastavni dio života i s njima se treba uloviti u koštac, a ne bježati u birtiju i skrivati i odgađati sve za sutra. Takvo odgađanje svega za sutra dovelo je do toga da je prošlo dosta godina i malo je nedostajalo da u potpunosti uništim život sebi i svojim najmilijima.

Preda mnom je vrijeme u kojem se moram posvetiti sebi i odabrati što je za mene bitno, a što nije vrijedno moje pažnje ni mog truda. Sav ovaj trud bio bi uzaludan da u meni ne postoji želja, jaka volja i osjećaj da sam na dobrom putu da promijenim dosadašnji način života.

Lijepo se ovako osjećati kada s velikom sigurnošću možeš reći da si počeo mijenjati svoj dosadašnji način života i kako si čvrsto uvjeren da više nećeš piti. Sada sam još više svjestan koliko zapravo znači odlazak u KLA i redovit odlazak na kontrole jer to mi je podsjetnik na sve muke koje sam prošao i na sve zamke u koje čovjek može upasti ako se opusti i prestane voditi brigu o sebi.

Kako vrijeme prolazi, ja sam sve bolje i sve sam sigurniji u sebe da sam prestao piti. 

Miloš

◄ strana 12

Alk. gl. 9 /2008 (159) str. 14,15

strana 16 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES