početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 31

Alk. gl. 7/8 /2008 (157/158) str. 32-34

strana 35 ►

IZ  ŽIVOTA

Sve više alkohola, a sve manje života i ljubavi!

Zovem se Igor. Rođen sam 1978. godine u Zagrebu. Roditelji su mi se rastali kada sam išao u treći razred osnovne škole. Živio sam s ocem, koji je bio alkoholičar, bakom i djedom.

Sjećam se da je otac pio kada sam bio mali (otprilike 4 godine). Bili su tu verbalni i fizički obračuni s majkom. Sjećam se da sam jednom udario oca dok sam branio majku i to tavom u kojoj su bili pečeni kolači. Vidio sam kada je otac ošamario majku više puta i tako dalje i tako dalje... Moja baka je uvijek bila na strani oca ne shvaćajući problem koji su imali, vezan uz alkoholizam.

Završio sam dvije godine grafičke škole i upisao večernju školu. Zadnju godinu još nisam završio, ostala su mi tri ispita. Otac me je zaposlio u svojoj firmi, a bio je po zanimanju soboslikar-ličilac, tako da sam i ja radio uz njega i s njegovim kolegama, koji su također pili alkohol. Naučio sam raditi i krenuo dalje u drugu firmu jer mi je bilo dosta gledanja kako netko pije i ne zna što radi. Šef je također bio alkoholičar.

Odnosi sa sredinom u kojoj sam živio bili su jako dobri. Imao sam dosta prijatelja i poznanika koji su se prema meni ponašali korektno.

Svoju suprugu sam upoznao jedne večeri, u utorak prije 9 godina, u zagrebačkom klubu „Saloon“ na Tuškancu. Bio sam dosta pijan tu večer, tako da mi je trebala ponoviti svoje ime par puta. Vjerojatno je mislila da je jako bučno pa nisam čuo njeno ime. I tako smo počeli hodati s 19 godina.

Počeo sam piti u 14-oj godini. Bili su to izlasci petkom i subotom s društvom iz kvarta. Pili smo svakakva pića, ali najviše vino i to ono najjeftinije. Skupili smo novac i kupili po sanduk vina i  vode. U društvu nas je bio popriličan broj, 20-25. Poslije se taj broj smanjio. S godinama na nas 8–9, koji smo se i dalje nalazili kod škole. Pili bi i odlazili takvi u grad, na zabavu, jer tada nismo imali novaca da se napijemo u nekom klubu.

Moje pijančevanje je postalo još učestalije s oko 25 godina. Mijenjao sam se i u ponašanju, mada sam i mlađi i radio gluposti u pijanom stanju. Kasnije su počeli problemi u pijenju. Morao sam piti sve više da bih postigao isti učinak. Na kraju sam kombinirao više vrsta alkoholnih pića, žestice, vino, pivo itd.

Ponašanje unazad tri, četiri godine bilo je svakakvo. Odnosi sa suprugom su se zaoštravali jer više nije tolerirala moje opijanje i izostanke iz kuće, često i do jutarnjih sati. Udaljio sam se od nje u smislu "tko si ti da mi zapovijedaš, pa nisi mi mama" i slično. U biti, nanio sam joj mnogo duševne boli svojim ponašanjem. Znam da je noćima plakala. Ali opet, alkohol je bio jači, pa čak i od ljubavi. Počeo sam joj lagati svašta, skrivati alkohol od nje, izmišljati stvari koje ne postoje, samo da ju nekako utješim i da bude bolje. Ali ne, nikako nije bilo bolje, bilo je sve gore i gore! Odnos nam se sveo na minimum, nismo više ni razgovarali. Zapravo, skoro nikad ni nismo ozbiljno sjeli za stol i pričali o problemima.

Dijete sam poprilično zanemario u svemu, pa tako i u samom odgoju, što mi je najviše žao, jer sad znam da sam puno toga propustio. Odnosi s drugim čIanovima obitelji bili su koliko-toliko solidni. Znali su prigovoriti mojem pijančevanju, ali nisu bili baš izravni i dosljedni. Majka mi je tu i tamo znala kupiti koju litru jer sam ju molio za to i govorio kako je to zadnja litra. Naravno, lagao sam.

Svojim pijenjem alkohola nanio sam velike štete sebi, kao što su zdravstvene, a to je hipertenzija, depresija, fobija. Mislio sam da svi bulje u mene, imao sam osjećaj krivnje, nepoštovanja, suicidne misli, gubitak samopouzdanja. Naštetio sam i svojem ugledu. Nakon što su me poznati viđali potpuno pijanog negdje na klupi ili u autu, dok sam se trijeznio, pročulo se da je Igor je pijanac. Svojoj obitelji sam nanio velike štete. Svojoj supruzi također, jer od prošle godine više nije mogla izdržati sa mnom. Preklinjala me da potražimo pomoć, no ja sam sve to odbijao. Došlo je do velikih svađa. Pokušavala me je četiri puta nagovoriti na liječenje što je meni bilo grozno. Znao sam joj reći: "Kaj si ti normalna, pa nisam ja alkoholičar! Mogu prestati piti kad hoću!". Naravno, alkohol je uzeo maha i ja sam zavaravao samog sebe. Razišli smo se prošle godine u veljači. Rekla je da odem u njezin stan u Vodnikovu i da se vratim kući kad se opametim. Veća greška se nije mogla dogoditi. Tada, kad sam se preselio, radio sam, imao novaca. Tada je počelo doslovno ubijanje u alkoholu. Svaki put kad ne bih došao na posao, izmislio bih nešto i opravdao se, malo otišao na bolovanje i slično. Bili su to strašni dani. Buđenje s flašom u ruci i tako od jutra po alkoholu. Sve dok jednog dana nisam mislio da ću umrijeti. Otišao sam kući govoreći ženi da ja tako više ne mogu. Opet smo počeli živjeti vrijeme zajedno, a ja sam apstinirao. I opet, za koji mjesec: „BUM! Dobrodošli u džunglu!". Zatim je supruga otišla u Vodnikovu s djetetom, a ja ponovno po starom, i još gore. Svakim danom udarao sam po alkoholu dok me alkohol nije srušio. l tako, iz dana u dan, sve više alkohola, a sve manje života i ljubavi!

Nekako sam nagovorio suprugu da slavimo Novu godinu zajedno. Bilo nam je odlično. Čak je rekla da dođem kod nje kasnije i da pokušamo ponovo. No međutim, ja sam se od sreće toliko napio da nije htjela da je vozim autom kući. Ja sam ju skoro zadavio radi toga. Nekako se srećom iščupala iz mojih ruku i pobjegla na tramvaj. Ja sam potom sjeo u auto i razbio prednji branik. Došao sam kod nje u stan da joj se ispričam, ali nje nije bilo. Čekao sam ispred vrata i tako zaspao. Vidjela me je da spavam i od straha otišla kod ujaka u Dubravu. Probudio sam se sav promrzao i otišao kuci. Zvao sam ju telefonom i govorio da ću si oduzeti život, i to još onako pijan. Ona je nazvala moju majku da hitno dođe kod mene jer sam joj djelovao dosta uvjerljivo. I tako sam zaspao na stolici, a majka je uzela taksi na samu Novu godinu i došla kod mene. Nije mogla ući unutra pa je razvalila vrata i našla svog lijepog sina doslovno strganog kako spava na stolici kao mrtav. Nešto strašno! Nakon što sam se otrijeznio, vidjevši što sam napravio, otišao sam kod svog ordinariusa po uputnicu za bolničko liječenje. Dolazim u Vinogradsku, nakon toliko nagovaranja svoje supruge, 3. siječnja ove godine. Naručen sam na bolničko liječenje 24. siječnja.

Svakim sam danom jedva čekao da započnem liječenje.

 

Je li moguće ponovno probuditi ljubav?

Suprug i ja smo se upoznali prije 9 i pol godina. Zaljubila sam se u Igorovu blagu narav, njegov zaštitnički stav prema meni, gledali smo na svijet sličnim pogledima... Držao me posebnom, cijenio je moju dobrotu i razumijevanje. Znala sam odmah da je imao teško djetinjstvo i poremećene obiteljske odnose, posebice s majkom, ali on je oduvijek tako razborito i svjesno govorio o tome da sam vjerovala kako se izdigao iznad toga. Vjerovala sam mu kad je govorio da će biti najbolji tata na svijetu jer smo zajedno maštali o djetetu prije nego se rodilo.

Upoznali smo se mladi, kad smo imali 19 godina i od tada smo zajedno. Ispočetka je to bilo mladenačko druženje i izlasci i nije me smetalo kad je pio u društvu. Uostalom, s 19, 20 godina svi smo se zabavljali na sličan način. Uvijek je govorio da me jako voli i ja sam mu silno željela vjerovati, ali s vremenom kao da je njegovu ljubav počelo preuzimati nešto drugo, tada nisam ni bila svjesna što je to. Možda si nisam željela priznati, ne znam.

U to vrijeme sam ga previše voljela da bih dozvolila da nas išta rastavi. U sebi sam već tada sumnjala, ali svaki moj pokušaj razgovora o tome završavao je bezuspješno. Prijatelji su me uvjeravali da je njegovo ponašanje normalno, "pa što ako tu i tamo popije, to svi rade!" U nekoliko navrata sam razgovarala s njegovom majkom, ali se ni ona nije složila da tu postoji ikakav problem.

Oženili smo se i ubrzo nam se rodio sin. Prvih godinu dana živjeli smo u centru grada, u malom stanu mojih roditelja. Mogla bih reći da je tada još bilo donekle sve u redu. Ali, preseljenjem u Kustošiju Igor i ja smo se potpuno otuđili jedan od drugog. Ja sam bila kod kuće s djetetom, a on se sve češće zadržavao vani poslije posla. Njegova majka, s kojom je tada bio jako blizak, nije nikada pokazivala razumijevanje za moju iscrpljenost ili mi nudila ikakvu pomoć, ali je zato Igoru uvijek uskakala i čuvala dijete umjesto njega da bi on mogao imati slobodne ruke, da radi što hoće. Moji roditelji žive u Dalmaciji.

Medicinska sam sestra, što uključuje 12-satni dnevni rad, i 12-satni rad noću. Umjesto da mi pomaže, on je redovito izlazio van sa svojim društvom kojeg do danas nisam ni upoznala. Ponekad mi se činilo kao da se srami mene ili našeg obiteljskog života. Nije želio zajedničke izlaske (uvijek se tužio da je umoran i to mu je uvijek bilo bez veze), izgubio je volju za sina, prijatelje smo sve malo pomalo gubili, jer njemu nikad nije bio pravi trenutak za druženje s njima. Vikende smo provodili u kući pred televizorom ili kod njegove obitelji u Brezovici iz koje se on redovito vraćao pijan. Skrivao je preda mnom svoju ovisnost neiskrenošću i lažima i time pojačao moju svakodnevnu sumnju i nezadovoljstvo, a s time živjeti je vrlo, vrlo teško i bolno. Pokušavala sam ga potaknuti da se okrene svojoj obitelji, Luki i meni, da povećamo obiteljske aktivnosti, zajedničke izlaske, šetnje, igre, ali ništa od toga nije htio. Nije imao volje za to. A to jako boli.

Njegovoj obitelji sam se obratila, mislim, prije otprilike dvije godine. Njegovoj majci još i prije. Ovisno o njezinoj volji, povremeno nam se nametala i pravila kao veliki prijatelj i dobronamjernik, a zapravo je radila sve suprotno od onoga što je nama bilo tako potrebno! Na moje pozive da razgovara s njim i pokuša ga umiriti, okrenuti ga onim pravim, istinskim obiteljskim stvarima, ona je svojim postupcima radila još veći razdor našoj obitelji. Igor je sve to s odobravanjem prihvaćao a ja se sve više i više slamala... Bilo je tu kupovanja alkohola, pokrivanja Igorovih izlazaka dok sam ja radila, obavljanja njegovih dužnosti umjesto njega... Postala sam nezadovoljna i očajna. S vremenom sam preuzela brigu o svemu, a on je sve češće i češće ostajao doma ne radeći baš ništa. Po cijele dane bi bio pred kompjuterom ili televizorom ili jednostavno spavao, a živnuo bi tek kad bi krenuo svojem društvu van. Znao je cijelu noć ostati vani dok sam ga ja čekala kod kuće, luda od brige.

Prolazili smo različite faze: od mojih pokušaja da sve radimo zajedno kao obitelj, puštajući ga jedno vrijeme (mislila sam da će doći k sebi i shvatiti što nam čini ako popustim s pritiskom), na kraju sam razgovarala s njegovom majkom, zatim s njegovim ocem, bakom, djedom, ali oni naš problem nisu doživljavali previše ozbiljno. Malo bi ga preorili, a potom mu dali novac kojim je on kupovao alkohol.

Fizički agresivan nije nikad bio, ali zato sam svakodnevno slušala njegova omalovažavanja i bezobraštinu. Dovoljno je teško i samo gledati voljenu osobu da se opija i živi tako jadnim, praznim životom. Po njemu sam ja bila ta koja je imala problem.

Stvar je kulminirala u svibnju kad je on iz samo sebi poznatih razloga odbijao raditi. Svađe i njegove psovke su se povećavale, išlo se u sve veće krajnosti. U lipnju smo saznali da mu otac boluje od karcinoma, što je njemu bio idealan izgovor da žali cijeli svijet oko sebe i pije u to ime. Nakon jedne velike svađe, na moje inzistiranje, otišli smo psihijatru u Dom zdravlja. Počeo je piti Normabele i Seroxate. Apstinirao je desetak dana, a potom počeo kombinirati terapiju s alkoholom. Njegovo ponašanje bilo je sve gore i gore. U tri navrata sam ga naručivala psihijatru ali svaki put bi otkazivao odlazak. O odlasku na bolničko liječenje nije htio ni čuti, a njegova obitelj me čak osuđivala zbog toga! Odbijao je i bračnog savjetnika, socijalnog radnika, čak i liječnicu opće prakse koju sam ja redovito posjećivala u nadi da će mi moći  pomoći.

Nakon dva mjeseca agonije odlučila sam odustati jer nije pokazivao ni trunku kajanja ili volje da popravi stvari. Tada sam zatrudnjela, što me potpuno slomilo jer sam znala da to nema nikakvog smisla. Molila sam ga da prihvati moju odluku i da ode u bolnicu na liječenje, a za uzvrat mu nudila svoju potporu i s vremenom, još djece, ali on me unatoč tome izbacio iz kuće zajedno sa sinom i nastavio s još gorim opijanjem i samosažaljavanjem.

Tada je za mene nas brak završio.

Do javljanja u vašu ustanovu nije se nimalo brinuo ni za dijete ni za mene. Susreti mu nisu bili važni. Znalo je proći i po dva tjedna da nam se ne javi. Tu se zapravo sin prvi put susreo s pravom posljedicom njegovog alkoholizma. Obećavao mu je telefonski da će "sutra doći", dijete bi ga očekivalo cijeli dan, a on bi se javio tek za dva dana i tako bezbroj puta. U toku zajedničkog života (doduše uz velike muke i puno moga truda i odricanja) uglavnom sam uspijevala udaljiti dijete od njegovog ponašanja vezanog uz alkohol. Samo sada sam već jako umorna od takvog života i više nemam snage za to.

Ne znam je li moguće ponovno probuditi ljubav koja je na ovaj okrutan način sustavno i godinama gažena, može li žena prijeći preko svih omalovažavanja, preko svih onih laži koje sam godinama slušala, a koja su mi tako jako svaki put parala srce... ne znam. Znam samo da mu želim pomoći, želim da moje dijete ima zdravog oca, oca koji ga želi, koji se želi baviti njime na način na koji naš sin to i zaslužuje. Želim mu pomoći da napokon postane čovjek kakvim sam ga smatrala kad sam ga upoznala. Čovjek s dostojanstvom i od riječi. Čovjek koji cijeni sebe i druge. Čovjek u pravom smislu riječi.

K.G.

◄ strana 31

Alk. gl. 7/8 /2008 (157/158) str. 32-34

strana 35 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES