početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 1

Alk. gl. 2 /2008 (152) str. 3,4,5

strana 6 ►

Alkohološki glasnik broj 2/2008 (152) str. 3,4,5

IZ DUBROVNIKA

Iz  dubrovačkog Kluba liječenih alkoholičara

U Dubrovniku se pije javno, a liječi  tajno

U razgovoru sa višom medicinskom sestrom Jelkom Šegedin, voditeljicom i jedinim terapeutom dubrovačkog Kluba liječenih alkoholičara doznali smo nešto više o povijesti Kluba ali i o njegovoj sadašnjoj poziciji, ulozi i značaju za tijek liječenja ovisnika o alkoholu i njihovoj uspješnoj reintegraciji i resocijalizaciji u svakodnevni život

 Vjerujem da nema dubrovačke obitelji, od Konavala do Pelješca, koja je na bilo koji način ranjena  alkoholizmom da ne zna za Vas, bilo kao jedinu djelatnicu Savjetovališta za mentalnu higijenu i alkoholizam u Općoj bolnici Dubrovnik, ili kao voditeljicu, odnosno jedinog terapeuta u Klubu liječenih alkoholičara Dubrovnik.

- To je istina. Posao mi je takav da kroz njega susrećem, upoznajem ljude, ovisnike o alkoholu, ili ljude koji su u dubrovačku bolnicu dovezeni u akutnom stanju pijanstva,  na Odjel psihijatrije, jer najveći broj njih biva upućen  meni, u Savjetovalište. Naime, rad je Savjetovališta na Odjelu organiziran tako da se pacijenti koji su dovezeni u Bolnicu obvezno upućuju  meni, odnosno da sam od početka uključena u njihovo liječenje i, u dogovoru s liječnicima, psihijatrima, u njihovu daljnju terapiju. Nažalost, prvi je naš susret u tim vrlo teškim i neugodnim uvjetima, ali se zato stvari i za njih i za mene tijekom liječenja mijenjaju nabolje. Za njih, ukoliko prihvate liječenje, a za mene zato što kroz terapiju i rad u Klubu vidim kako se često alkoholom posve uništeni ljudi mijenjaju i korak po korak postaju ono što su nekad bili, ili čak i bolji, na neki način drukčiji ljudi, koji su spremni pomoći i sebi i drugim članovima Kluba.

 Zašto u općoj bolnici Dubrovnik ne postoji poseban odjel u okviru psihijatrije koji se bavi samo alkoholizmom, ili barem svim ovisnostima, nego se svi pacijenti liječe zajedno, bez obzira od koje psihičke bolesti boluju? De facto, nema niti jednog psihijatra koji je, uz osnovnu specijalizaciju, specijalizirao i alkohologiju i bavi se samo alkoholizmom.  Znači li to da se u Dubrovniku malo pije, pa stoga i nema potrebe za posebnom stručnom skrbi za ovu vrstu bolesnika, ili pak da  nema dovoljno sluha, ili interesa za liječenje, ni u samoj Bolnici, a ni u Gradu, odnosno Županiji,  za ovu podmuklu bolest od koje nitko nije pošteđen?

 Nažalost, u Dubrovniku se puno pije, ali se tajno liječi. To bi možda bio jedan od odgovora. Drugi je svakako organizacijske prirode, i tiče se samog ustroja rada u Bolnici, što nisam ni ovlaštena niti želim komentirati. U svakom slučaju, mi smo premali grad, ili premala županija, mi smo gotovo svi jedni drugima susjedi i svi se poznajemo, izravno ili neizravno, preko rođaka, roditelja, tetaka ili prijatelja, i svi sve znamo o drugima. Ili barem mislimo da znamo. Stoga znamo i to koliko tko pije. Posve sigurno znamo, kao društvo i kao zdravstveni djelatnici, da se problem alkoholizma ne smanjuje u našem gradu. Ne samo da se ne smanjuje, nego raste, rekla bih, geometrijskom progresijom, i da se ne čini puno toga ni na samoj prevenciji bolesti, niti se dovoljno ulaže u liječenje alkoholičara. Nema ni novaca, ni odgovarajuće medicinske skrbi.

Problem alkoholizma raste geometrijskom progresijom

S druge strane, sami ljudi oboljeli od alkoholizma  još uvijek nerado traže pomoć, i ne dolaze pravodobno na liječenje, jer je u našoj maloj sredini biti liječeni alkoholičar još uvijek na neki način veća sramota od alkoholičara koji se ne liječi i koji negira svoj problem. Ne samo on, nego i njegova obitelj, pa čak i njegova radna sredina. Društvena tolerancija prema pijenju, čak i prema prekomjernom i svakodnevnom pijenju je nažalost vrlo visoka i sve dok u društvenoj svijesti prevladava mišljenje da je alkoholizam samo osobni problem, ili još gore, osobni izbor  pojedinca, samo će se rijetki «odvažiti» i započeti liječenje. Stoga je najveći broj liječenih alkoholičara svoje liječenje počeo zato što je na neki način bio prisiljen na to ili od strane Centra za socijalni rad, ili sudskom odlukom, ili je bila riječ o emocionalnoj ucjeni člana obitelji, ili ga je na to navela  prijetnja otkazom na radnom mjestu ili sam gubitak posla, ili strašna osobna tragedija koju je svojim pijenjem izazvao.  

Jelka Šegedin, viša medicinska sestra

jedini terapeut u Klubu liječenih alkoholičara Dubrovnik

-Čini se da grad pije u tišini i nije svjestan svih posljedica prekomjernog pijenja. Koliko u tom smislu Klub liječenih alkoholičara može utjecati da se taj problem prepozna i posveti mu se nužna stručna i društvena pomoć, imajući na umu upravo činjenicu da su u našoj sredini ljudi koji se liječe od alkoholizma «stigmatizirani», ili im je samim priznanjem bolesti na neki način umanjen socijalni i stručni kredibilitet?

- Klub malo može izravno utjecati na  promjenu društvenog stava prema problemu alkoholizma, ponajprije stoga što se financiramo isključivo od članarina i uz minornu  potporu Grada i Županije u ukupnom godišnjem iznosu od 30 tisuća kuna. To nam je dovoljno za pokriće osnovnih troškova rada Kluba. Zato indirektno može učiniti puno. Naime, sami članovi Kluba, svojim ponašanjem, svojim novim životima i svojim pozitivnim primjerima najbolje svjedoče o vrijednosti liječenja, o potrebi za liječenjem. Oni su najzaslužniji što se broj uspješno liječenih alkoholičara u Dubrovniku ipak povećava. Naša je terapijska zajednica ogledni primjer svima, a članovi Kluba svoja pozitivna iskustva svakodnevno prenose svojoj najbližoj okolini i pokušavaju pridobiti za liječenje ljude iz svoje neposredne okoline koji su nekada s njima pili i opijali se, gubeći dodir sa stvarnošću i uništavajući sebe i svoje obitelji. Stoga je njihov rad u Klubu i izvan njega izuzetno dragocjen i nužan kako bi se postupno ipak nešto promijenilo na bolje.

Mi smo licemjerno društvo

Istina je da je liječenim alkoholičarima puno teže izboriti se za bilo koju vrstu povjerenja jer smo mi licemjerno društvo, u današnje vrijeme i društvo bez socijalne osjetljivosti i sućuti, ali oni unatoč tomu ne odustaju i ulažu veliku energiju kako bi pomogli sebi i drugima. Ponekad djelujemo i kao ured za zapošljavanje, servis za čuvanje djece ili nemoćnih roditelja, sve kako bismo novim članovima Kluba olakšali put ka novom, zdravijem i kvalitetnijem životu. Alkoholizam je bolest koja nužno sa sobom nosi i čitav niz strašnih obiteljskih tragedija pa i taj dio problema pokušavamo zaliječiti. Obiteljska terapija koju provodimo u Klubu izuzetno je značajna. Neizrecivo sam sretna kad vidim kako se razorene obitelji polako oporavljaju i ponovo ujedinjuju, a njihovo je zajedništvo možda i kvalitetnije nego prije liječenja. Naime, bolno je i tužno znati da su ponekad djeca alkoholičara doslovno gladna, a da njihovi roditelji, alkoholičari, novac troše na piće. O duševnim ranama, o ranjenim srcima te djece da i ne govorim, ali je jednako tako divno znati da su ti isti roditelji, nakon što su započeli liječenje i prihvatili svoju bolest, sve učinili kako bi im na neki način sve to nadoknadili, kako bi postali odgovorni i brižni roditelji kojima se njihova djeca ponose.

- I Vi sami, izvan radnog vremena, nastojite pomoći, ne samo stručno nego i ljudski, pa se stječe dojam da ste jedini koji doista shvaćate koliko je takva vrsta pomoći važna kako bi liječeni alkoholičari dobili drugu  šansu u životu, kako bi im se osigurao novi početak, i za osobnu i za stručnu rehabilitaciju. Što mislite, koliko dugo još možete izdržati, koliko može trajati entuzijazam kojim radite posao koji se ne mjeri, ne vrednuje novcem, i nije baš «prestižan» na današnjem tržištu rada?

 Možda se upravo na tom području pomoći najbolje ogledaju sve prednosti i mane našeg malog grada. Stjecajem okolnosti, i kroz svoj  gotovo četrdesetogodišnji rad, od kojeg sam 33 godine izravno uključena u liječenje ovisnika o alkoholu, upoznala sam puno ljudi, nekad ovisnika, danas uglednih ljudi, ili pak članova obitelji ovisnika koji su svjesni i težine te bolesti i potrebe da se takvim pacijentima pruži mogućnost resocijalizacije i  reintegracije u društvo jer bez toga nije moguća niti potpuna rehabilitacija ovisnika. Uz to, svojim sam radom, iskrenošću i dosljednošću izgradila povjerenje i profesionalni ugled, pa kad se zalažem za nekoga kome je potrebna pomoć, ljudi mi vjeruju. Naravno, ne ide to uvijek lako, ali me nije sram ni moliti ni zvati i po stotinu puta ako treba da se nekome pomogne.

Koristim svoje privatne veze i poznanstva, i ma koliko to danas bio omraženi pojam u našem društvu, nije me strah to priznati. Činim to za dobrobit čovjeka i time se ponosim, jer je uvijek riječ o ljudima kojima je pomoć doista potrebna.

U liječenju alkoholizma nije dovoljno prestati piti, možda je najlakši dio liječenja upravo to da pacijent prestane piti i redovito uzima antabus. Ali apstinencija sama po sebi ništa ne znači, ukoliko je ne prati i potpuna rehabilitacija osobe. Problemi koje imaju alkoholičari vrlo su složeni. Uvijek pamtim jednu ispovijed malog dječaka čiji je otac «pio da bi radio, a radio da bi zarađivao za piće», koji mi je rekao da nikada prije nego što se njegov otac počeo liječiti nije imao cipele, a njegov ih je otac propio bezbroj pari. Na takve situacije ne mogu ostati hladna, i tek «odraditi» svoj posao. Moram i želim pomoći čak i onda kad je sve to naizgled nemoguće. Znam da, ako ne učinim sve, baš sve što mogu, uvijek mogu nositi nečije suze na svojoj duši. Zbog toga ne bih mogla mirno spavati. Unatoč svemu, vjerujem da ne bi mogli ni drugi ljudi, kad bi doista bili upoznati sa svim isplakanim i neisplakanim suzama koje alkoholizam sa sobom nužno nosi. Zato je potrebno o toj bolesti neprestano javno govoriti, ukazivati na taj problem i ujediniti sve snage kako bi se on sveo na što manju mjeru. Treba prestati podržavati pijenje alkoholnih pića kao dio društvenih običaja, tradicije, ili načina života. To je bolest koja je vrlo raširena, ali se tolerira, bez obzira na činjenicu da toliko ljudi zbog nje pati. Znam da nisam adekvatno plaćena za sve što radim, ali sam «i previše plaćena» kad god osjetim da sam svojim radom zauvijek zaustavila nečiju suzu izazvanu prekomjernim pijenjem i ovisnošću o alkoholu.

Piše: Marina Zec-Miović

MALO POVIJESTI 

Klub liječenih alkoholičara Dubrovnik osnovan je  1971. godine na inicijativu psihijatra dr. Ante Markovića, a u suradnji s Centrom za socijalnu skrb. U  Klubu su u to vrijeme kao terapeuti radili dr. Marković i socijalna radnica Grlica Frleta, a okupljao je 5 članova i njihove obitelji. Zanimljivo je da su svi tadašnji članovi Kluba liječenje započeli u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici, današnjoj Kliničkoj bolnici «Sestre milosrdnice» i nastavili svoje liječenje kroz rad u ovom Klubu, koji je u to vrijeme djelovao u prostorima bolničke knjižnice u kompleksu Stare bolnice. U Klub sam došla raditi 1975. godine, a 1976. godine je, umjesto Grlice Frlete, došla socijalna radnica Zagorka Jurišić. U to je vrijeme u KLA bilo dvadesetak liječenih ovisnika i članova njihovih obitelji. Sastajali smo se ponedjeljkom.

Do početka Domovinskog rata KLA djeluje neprekidno istim tempom, sve do  30. rujna 1991. godine. Nakon toga, ponovo smo se okupili u srpnju 1992. a u Klubu je počeo radit psihijatar dr. Ivo Jelčić.  Do 1996. godine djelovali smo u istom prostoru.

MALO BUDUĆNOSTI

Klub danas broji 68 stalnih članova s njihovim obiteljima, i već četiri godine radi «u dvije smjene», odnosno podijeljen je u dvije grupe koje se okupljaju  ponedjeljkom i srijedom, u prostoru Gradskog kotara Montovjerna. Riječ je o doista velikom broju članova za samo jednog terapeuta, stoga je nužno uključiti u rad i druge stručnjake. Uz to, naši članovi, uz osnovni problem alkoholizma, imaju i niz drugih, različitih problema, pa je u tom smislu nužno za unapređenje rada Kluba razdijeliti grupe i po tim specifičnostima. Naime, mislim da je važno posebnu pozornost posvetiti liječenim alkoholičarima koji uz to boluju i od PTSP-ia, onima koji su bili ovisni i o drugim opojnim sredstvima ili pak ženskom alkoholizmu i alkoholizmu mladih. Za ostvarenje tih planova potrebno je puno energije, rada te financijskih i prostornih uvjeta, ali se nadam da ćemo ih ipak uspjeti ostvariti. Ako ne pokušamo, nećemo ni uspjeti.    

MALO O SURADNJI SA DRUGIM KLUBOVIMA

Od početka Domovinskog rata prekinuta je suradnja  sa Savezom klubova i s našim klubovima na području Županije. Ostali smo nekako izolirani.  Mislim da smo dijelom sami krivi za to, jer osim prostora, nemamo ni svoj broj telefona, ni e-mail adresu, ni računalo. Drugi je dio krivnje na općenitoj izoliranosti Dubrovnika. Promjena ovakve situacije nam je svakako jedan od prioriteta jer kroz suradnju s drugim klubovima i Savezom klubova u Hrvatskoj možemo puno toga naučiti kako bismo procijenili svoj rad i dobili nužnu stručnu pomoć.

◄ strana 1

Alk. gl. 2 /2008 (152) str. 3,4,5

strana 6 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES