početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 16

Alk. gl.  7/8 /2007 (145/6) str. 20-23

strana 24 ►

IZ  KLUBOVA

Iz Koprivnice

Neki "drugi" ljudi

Danak današnjem načinu života plaćamo na razne načine; fizičkim i psihičkim bolestima, otuđenjem, raznim ovisnostima. Pritisnuti svakodnevnim problemima ljudi traže izlaz u alkoholu, ali to je samo trenutno olakšanje, otrežnjenjem ti problemi ne nestaju, naprotiv, samo se množe; kazne za prometne prekršaje, povrede radnih obaveza, sukobi s okolinom, financijski, bračni problemi, itd.

Kada osoba ne može kontrolirati pijenje alkohola potrebna joj je stručna pomoć, ali to sama ne uviđa i što je najgore, ne priznaje. Na liječenje se odlazi pod pritiskom poslodavca zbog opasnosti od gubitka radnog mjesta, zbog razvoda ili radi nekog kaznenog djela. Kako reagira okolina? Po mom mišljenju vrlo nehumano, čast onima koji pružaju podršku i pomoć. Iz osobnog iskustva znam kako je to.

Prisustvovala sam razgovorima kada bi bila riječ o "onom bokcu koji više ne sme piti": "On ti više nije pravi, začas bu natrag pil, pa nije on alkoholičar, pa kaj ak' je malo vesel, to je žena kriva, zbog nje pije!" Ovakva "dobronamjerna" dobacivanja najviše i doprinose tome da osoba nastavlja sa pijenjem jer je tako jednostavnije; ne treba se opravdavati pred "prijateljima",  jer nisi muško ako ne "potegneš".

Žalosno je što liječeni alkoholičar predstavlja sramotu čak i za svoju užu porodicu od koje bi trebao imati najviše podrške. On je obilježen do kraja života iako je smogao hrabrosti i pristao na liječenje, bilo dobrovoljno, bilo pod pritiskom. Na njega se gleda kao na nekog "drugog" čovjeka.

Supruga sam liječenog alkoholičara i znam o čemu pišem. Trebalo mi je 20 godina da učinim nešto sa našim životima, brakom. Sve te godine osjećala sam sramotu što se to baš meni događa, što moram biti glava obitelji – i mama i tata našoj djeci. Suprug, trijezan, divna je osoba; osjećajan, zabavan i odgovoran, ali uz bocu se pretvarao u psihičkog zlostavljača. Posljedice nisu bile vidljive, ostajale su na duši, nitko ih nije vidio, skrivala sam ih u sebi zbunjena njegovim naglim promjenama raspoloženja, bolesnom ljubomorom, vrijeđanjem i optužbama da zbog mene nema prijatelja jer sam takva "oštrokonđa". Prave prijatelje je polako gubio zbog pijanstva, a novi alkoholni prijatelji nisu mu htjeli dobro, samo su povećavali ponor između njega, obitelji i nadređenih na poslu.

Danas je druga osoba na koju se može osloniti, s kojom se može razgovarati i dogovarati. Nije me nimalo stid što je liječeni alkoholičar, kao što sam rekla, stid me je života prije toga. Sretna sam što u moru problema nisam i ja posegnula za "čamcem spasa" – alkoholom - da budem njemu ravna. Smogla sam hrabrosti i javno progovorila o zlu nekontroliranog konzumiranja alkohola, potražila sam pomoć stručnih osoba i podršku našla u istinskim prijateljima i KLA "Podravka" koji redovito posjećujem sa suprugom što mi nije teško jer znam da je klub jedna od garancija za što uspješniju apstinenciju.

Željela bih ovim člankom potaknuti žene i muškarce da uvide problem ovisnosti o alkoholu, da ne pate oni i njihovi najbliži, postoji izlaz iz začaranog kruga "veselog društva" samo treba progovoriti i potražiti pomoć, sramota je živjeti životom nedostojnim čovjeka, a ne s etiketom liječenog alkoholičara.

D. Kovačić, Klub „Podravka“

----:oOo:----

Iz Kotoribe

Mome ocu

Ti nisi bio ti, ni dio sjene svoje,

Živio si, ali život je prolazio pokraj tebe.

Ja nisam bila ja,

Moja je duša bila zarobljena oblacima suza i boli.

Toliko puta željela sam ti reći da te još uvijek netko voli,

Da ostaneš kraj mene bar na tren, da budemo kao otac i

Kći, da ostaneš tu kraj mene jer moje srca za tobom vene.

I prošli su dani, mjeseci, godine – kao da čuo si sve molitve moje,

Pružio si mi ruku i poveo u pobjede nove.

Pobijedio si samog sebe, oslobodio dušu moju,

Zaplesali smo zajedno uz glazbu života i molili zajedno

Ispod zvijezda – za nova sretna jutra.

Na ruševinama sreće izgradio si najveće građevine ljubavi,

Obojio si moj svijet i pružio mi ga na dlanu i sad znam da

Nema sreće veće od ljubavi koja više nikad neće da gorko zapeče.

Kćerka Josipa Forauera, KLA „Nada“ Kotoriba

----:oOo:----

Iz Zagreba

Ona

Prošla je njena prva godina uspješne apstinencije. Usudim se reći ne samo apstinencije, jer apstinencija sama sebi nije dovoljna, već godina dana ljepšeg, kreativnijeg i sadržajnijeg života.

Dvije godine smo se patili i mi i ONA. Mi koji smo na sve načine nastojali pomoći

razgovorom, našim primjerima, druženjem  i ONA koja je to sve odbijala i tonula

sve dublje i dublje. Živjela je u košmaru.

Tražila je da je ljudi vole, a oni su je često zbunjivali.

Nije znala što hoće.

Dotaknula je dno i onda, nakon tri do četiri tjedna boravka u bolnici, shvatila da se treba liječiti.

Shvatila je da treba  apstinirati, a to znači imati novi stil života.

Sada pokušava primijeniti taj novi stil. 

Sada, danas zna što hoće.

Omogućila je roditeljima da žive mirno i lijepo, jer je i njihovo svakodnevno

življenje bilo upitno.

Omogućila je i sebi da se rehabilitira kod ljudi koji su joj dragi.

Rehabilitirala se i kod nas u klubu. Terapeutu je dala mogućnost da mirno spava, a nama satisfakciju da  se dobro osjećamo što je  naš član.

Počela je ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti.

Sama za sebe je rekla: ˝Ono nisam bila ja, želim nešto od života, nisam za ništa zakinuta što sam prije stalno mislila da jesam. Sretna sam˝.

Prošla je jedna godina, 365 dana. Svaki dan izgleda isti, ali opet nije isti.

Svaki dan je izazov, jedna nova pobjeda.

            Štefica Bedeniković,  KLA ˝Osvit˝ Zagreb

----:oOo:----

Iz Solina

Dragi prijatelji diljem Lijepe naše!

Iskreno vas želim pozdraviti, zaželjeti vam uspješnu apstinenciju i ustrajnost u njoj, a onima koji se još dvoume u tom pogledu da ju ne odlažu jer nisu ni svjesni koliko lijepoga svakim danom gube. Ovo moje razmišljanje i ono što želim napisati moram započeti rečenicom: "Ja nisam samo sretan nego presretan čovjek". Nakon dugogodišnjeg pijenja alkohola i svih nedaća koje to zlo donosi, sada sa sigurnošću mogu reći da mi je alkohol uništio odnio bezbroj lijepih i ugodnih dana i godina mog života. Nije ih samo odnio i uništio meni, već i mojoj obitelji koja je bila uskraćena za ljubav oca, muža, sina... Također uviđam da kod prekomjernog pijenja ne vrijedi ona krilatica "Nikad nije kasno", već je ispravna ona što kaže "Čim prije, tim bolje".

Dosta o tome i o nekim mojim razmišljanjima. Sada se želim pohvaliti, a ujedno ovim putem i zahvaliti svima koji su mi pomogli da dođem na liječenje, kao i onima koji su me u tome poslije podržavali i pomogli da izdržim ovu prvu godinu apstinencije.

Da, godina dana je iza mene, velika i najljepša godina nakon dva desetljeća. Rekli bi ovdje kod nas, na jugu: "prohodalo dite". Sada treba svakim danom sve sigurnije i uspješnije koračati. Znam i svjestan sam da je još uvijek previše prepreka i zamki na putu koje vrebaju i čekaju da posrnem. Nadam se da ću uspjeti uz pomoć Boga, obitelji, pravih i iskrenih prijatelja, moga KLA i potpore članova u njemu, kao i odlične literature dr. Torrea i drugih stručnih autora. Uvjeren sam da ću uspjeti, kako u apstinenciji tako i u ostvarenju drugih životnih ciljeva. Ovim bih se putem želio zahvaliti Centru za socijalnu skrb u Solinu, terapeutima i predsjedniku KLA „Solin“, Županijskom KLA „Split“, stručnim djelatnicima KB "Sestre milosrdnice", svim članovima terapijske zajednice travanj/svibanj 2006. godine, a naravno, i svim dobronamjernim ljudima oko mene. Ne, nisam zaboravio svoju obitelj bez koje svega ovoga ne bi ni bilo. Uvjeren sam da ću, uz obitelj i moj KLA Solin, svakim danom uspješnije i sigurnije koračati. Još samo da kažem da sam u ovih godinu dana ponovno osjetio pravi okus vode, voća, povrća i svih onih aroma u kojima dugo nisam uživao. Mislio sam, ako nema okus hmelja, ne valja. Koja zabluda!

I kako kaže predsjednik našeg KLA „SOLIN“, gospodin Edo Crmarić: "Tko može platiti sva ova jutra kad se digneš svjež i osjećaš da uistinu možeš sve, za razliku od onih kada si samo imao na umu kako doći do doze da bi uopće mogao funkcionirati".

Sve vas volim i pozdravljam do idućeg rođendana!

Vaš liječeni alkoholičar

Ivan Tomić, Klub „Solin“,

----:oOo:----

Iz Dnevne bolnice za alkoholizam PB «Sveti Ivan«, Jankomir

Samopoštovanje

Riječ je i osjećaj koji u nekim periodima mog života uopće nije bio prisutan. Morala sam ponovo naučiti kako prepoznati ono vrijedno u sebi, što izaziva vlastito samopoštovanje ali i poštovanje drugih ljudi, odbaciti neutemeljene kritike, vrijeđanja, osjećaja krivnje i izgraditi, odnosno vratiti barem dio samopouzdanja. To su uglavnom bili preduvjeti da osjećam samopoštovanje kada npr. odgovorna i na vrijeme, usprkos preprekama, uspijem održati dano obećanje nekome kome je to važno kao i meni, ili više. Isti je osjećaj također, kada vidim da sam svojim primjerom, dakle podukom, izazvala kod svoje djece humano, pozitivno ponašanje iz kojeg proizlaze i takva djela u njihovim životima. Samopoštovanje osjećam i onda kada uspijem unaprijed predvidjeti besmislenu raspravu, izbjeći je, te neugodan dijalog pretvoriti u lijep razgovor. Ipak moram istaknuti da najveće samopoštovanje osjećam kada mi moja djeca, meni najvažnija bića i najsvjetliji dio svakog dana mojega života kažu npr.: mama molim te dođi, trebam te, moram ti nešto važno reći i pitati te da mi odgovoriš...!

 Jadranka

☺ 

Prvo pitanje koje se nameće na zadanu temu glasi: imam li uopće samopoštovanja? Ako ga imam zašto ne dozvolim tom osjećaju da se razvije? Itd., itd., itd... Pitanja je bezbroj, a odgovor je samo jedan: u meni postoji samopoštovanje, no nisam učinio ništa kako bih to i osjetio.

Ipak, došlo je drugo vrijeme. Sjedim i pišem o osjećaju kojeg upoznajem u cijelosti, kojeg konačno mogu raspoznati i koji me ispunjava sigurnošću. Kako? Jednostavno, sa puno odgovornosti prilazim životu i svim situacijama koje on donosi, a koja riješenja sam prije propuštao i izbjegavao. Sve sam rješavao na način i u vrijeme kada je to situacija tražila od mene. Čudno, prenoseći to sada na ovaj papir shvaćam da sam u tim situacijama briljirao, maestralno ih rješavao i bio pun samopouzdanja. Nisam ni naslućivao kako bih u tim trenucima trebao raditi i na samopoštovanju.

Ali i u vrijeme mog boravka na liječenju u bolnici imao sam prilika uvidjeti da se u meni probudilo samopoštovanje i sigurnost u sebe. Naime, u privatnom životu sam iskusio sve što se može dogoditi. Ali, u tim razdobljima, ma koliko ona bila kratka i intenzivna, imao sam samopoštovanje prema sebi kao čovjeku, kao osobi koja želi živjeti sretno i zadovoljno, bez obzira na uvjete koji ga okružuju.

Tako sam spoznao da se volim, da se poštujem i ne dozvoljavam drugima da od moje ličnosti rade što i kad hoće.

Imam svoj stav i mišljenje, branim ga svim argumentima, ali ne i pod svaku cijenu. To me ispunjava srećom i jača moje samopoštovanje.

Između ostaloga, trebalo je i snage i samopoštovanja i vratiti se u radnu sredinu nakon tri mjeseca bolovanja uzdignute glave, bez drhtavice, bez unutarnjeg nemira... Treba ući u radnu sredinu gdje svi sjede pognute glave i šute, gdje nitko nema hrabrosti pogledati te u oči. Ja sam ušao uspravno, sa osmjehom na licu. Koračao sigurno i znao što hoću. I gle!? Odjednom glave se dižu, pogledi s nevjericom pitaju: što je sad? Osjećam ih na sebi kako radoznalo traže na meni znak koji bi ih opravdao same. Ali ne mogu ga naći. Pred njima stoji čovjek, novi čovjek svjestan svega što je bilo i što je sada. Čovjek koji zna što želi, čovjek pun samopoštovanja!

Vlatko

☺     ☺    ☺

Nepoštivanje samoga sebe za mene je bilo nešto strano, da bi sa vremenom u mojo duši postalo gost, a na kraju i domaćin.

Samopoštovanje za mene nije neka trajna i nepromijenjiva kategorija. Jednom stečeno, samopoštovanje se može mijenjati, umanjiti, izgubiti ali i vratiti. Ja radim na vraćanju samopoštovanja koje sam, kao i samopouzdanje, u velikoj mjeri izgubio.

Ako ne poštujem samog sebe, ako nemam o određenoj stvari svoje mišljenje ili stav, ne mogu očekivati ni poštovanje od drugih ljudi.

Početak vraćanja izgubljenog samopoštovanja počeo je kada sam prestao obarati oči pred istinom i kada sam prestao tražiti krivca, a počeo tražiti rješenje.

Nitko samopoštovanje nije umanjio ili izgubio slučajno. Isto se tako slučajno ne postaje drugačiji, odnosno bolji. Samopoštovanje je vrlina koju treba učiti i za koju se treba boriti.

Samopoštovanje sam počeo vraćati kada sam se prestao oslanjati samo na nadu da će se nešto promijeniti samo od sebe, da vrijeme nosi svoje i da je lijek za sve rane.

Takovo promišljanje ne samo da nije liječilo, nego je produžavalo patnju.

Samopoštovanje osjećam i imam kada znam da sam za sebe ili druge učinio nešto dobro, kada sam zadovoljan sam sa sobom, kada to zadovoljstvo mogu podijeliti s drugima.

Samopoštovanje osjećam kad dajem i primam, kad vjerujem u sebe, kada ne omalovažavajući druge držim do svoga stava i mišljenja. Samopoštovanje imam i osjećam i kada netko drugi ima za mene pohvalnu riječ, ali i kada sam spreman prihvatiti kritiku ne ulazeći u svađe, prepirke i slično.

Samopoštovanje izražavam kroz niz vrlina, ali najviše ga osjećam kada se ponašam odgovorno.

Odgovorno ponašanje donosi i samopouzdanje i samopoštovanje, a jedno i drugo i treće je nastojanje ispravnog donošenja odluka, preuzimanje rezultata ali i posljedica i nadzora nad vlastitim životom.

Zoran

☺     ☺    ☺

Samopoštovanje je za mene jako velika stvar. Sama sebi priznam da sam napravila dobro djelo ili nekome pomogla kada mu je potrebno, tada se i ja osjećam dobro.

Kada osjetim toplinu mojih najbližih da su zadovoljni sa mojim napretkom,  osjetim potrebu da svojim poštovanjem mogu ja to i bolje učiniti i biti zadovljnija još više.

Samopoštovanjem osjetim toplinu duše i veću volju za život, jer i ja time sama sebe više volim.

            Barica

☺     ☺    ☺

Samopoštovanje, kako to izraziti, a da bude vjerodostojno. Počet ću motom mog velikog prijatelja: Ne čini ono što ne želiš da drugi čine tebi! Probat ću konkretnim, svojim situacijama, od malena, samopoštovanje mi je uvijek bilo teško steći, atada sam bio izuzetno ponosan.

Još kao dijete, imao sam setru koja je svirala violinu, srednju školu, akademiju, mezimicu roditelja, uvijek sam morao svoje slobodne vrijeme posvetiti njenim željama. Ona je bila umjetnica, a ja morao svagdje podmetnuti svoja leđa. Bio sam poslušan, a da nisam osjetio da sam dosta dobro napravio. Teško je staći samopoštovanje u tim trnutcima. Čak osjećao i malo nepravde.

Tek kad sam poša u osnovnu i glazbenu školu, usporedno, postao sam odličan učenik u obje škole, priznanje profesora, osjetio sam samopoštovanje, bio sam neizmjerno sretan što drugi priznaju moje sposobnosti. Čak sam bio u gotovo svim tada društveno priznatim organizacijama, i to na viskim položajima.

Početkom studija, nastavio sam sa aktivni radom, učenjem, uspješno završavao sve zadatke, samostalno, bez tutora. Divan je osjećaj samoinicijativno uspješno činiti dobra djela, čak sam i u klasi diplomirao. I djevojku sam imao prema kojo sam bio vrlo pošten, pažljiv. Znala je cijeniti i podržavati. Osjećao sam se koristan član društvene zajednice na koga se mogu osloniti, i u vojsci, gdje sam došao kao anonimus. Svojim radom, pomaganjem drugima, svaki zadatak kojim sam pomagao drugima, a dobio indirektno priznanje, činilo mi je zadovoljstvo, tim više što sam sve to postigao sam, samostalno a nikada nisam tražio, ni očekivao prtuuslugu.

Čovjek bez samopouzdanja, mislim da bi teško proživio život.

Prvi put sam se malo pokolebao kad sam se prvi puta zaposlio kao stručni nastavnik u grafičkoj školi, nesiguran dali ću svoje stručno znanje prenijeti djeci, koja će trebati od toga znanja živjeti. Na sreću brzo sam se snašao, odgojio mnoge generacije djece, od kojih su danas gotovo svi vrhunski stručnjaci.

Slično se dogodilo kada sam preuzeo vođenje velike vojne tiskare, tada još mlad, ubrzo sam postao sretan, jer sam još vrlo dobro i kvalitetno vodio stručni posao, a stekao sam povjerenje svih djelatnika i nadređenih, što je priznato sa mnogo pismenih i usmenih pohvala i nagrada.

I tako je od onog malog djeteta, pa do sada pouzdanje je raslo, a ja sam bio sretan i ponosan. Koji god zadatak sam u životu dobio uspješno i kvalitetno sam ga izvršio, na moje zadovoljstvo.

A sada se dogodilo u meni nešto nevjerojatno, nepojmljivo. Ovo zadnje što sam učinio, nemam riječi, niti mogu razumjeti to što sam učinio, TO, što sam sada tu. Ne mogu vjerovati da sam pokleknuo tamo gdje sam se najmanje nadao. Iskreno, sramim se samog sebe. Sam si to ne mogu objasniti. Kako sam brzo izgubio sve ono što sam dugo stvarao. Sada mi je preostala samo dobra volja, želja i vjerovanje da ću sve to prebroditi, uspjeti želim. A kada se jako želi, onda se i uspije.

U životu sam puno toga dobrog činio (ali nikad nitko nije bezgrešan) zato se na kraju moram vratiti na moto početka: ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi čine.

A sada vidim da sam okružen dobrim ljudima, mnogima koji sada žele meni pomoći, imaju puno volje i razumijevanja. Hvala svima vama, možda će mi iduća tema biti lakša.

Mario

☺     ☺    ☺

----:oo:----

◄ strana 16

Alk. gl.  7/8 /2007 (145/6) str. 20-23

strana 24 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES