početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 1

Alk. gl. 5 /2006 (131) str. 3-7

strana 8 ►

Ispovijed čudesnog podruma

PIŠITE!!! Ostala mi je u glavi poruka naše urednice „Glasnika“, koga inače pročitamo od prvog do zadnjeg retka. Lijepo je čitati, ali za pisanje kao da nemamo vremena. Vjerovali ili ne, kod nas je baš tako. Svega dva puta smo pisali za „Glasnik“, ali tada smo bili kompletni, imali smo tim koji je funkcionirao savršeno. Odlaskom socijalne radnice, a nakon pet godina vođenja dnevne bolnice i odlaska dr. Oreškovića u Jankomir, vjetar koji je puhao u naša jedra, počeo je jenjavati. Nije nestalo volje za rad, ljubavi za ovaj posao, entuzijazma, ali jednostavno nas nije bilo dosta, a pacijenata je sve više. Klub „Karlovac“ je nakon pet godina toliko brojčano narastao da smo ga morali prepoloviti i registrirati još jedan klub, kojeg smo nazvali „Prijatelj“. Sestra Anđelka je vodila klub četvrtkom, a ja utorkom. Nikad neću zaboraviti dan 21. studenoga 2001. kad mi je dr. Orešković rekao da sjednem. Kad sam sjela, jednostavno je rekao da odlazi. Ne moram Vam ni reći što mi se događalo u glavi. Kako ćemo raditi bez doktora i hoćemo li uopće moći  nastaviti s radom.

Za osam dana mi je umrla mama. Novi šok. Bila je bolesna i u 86. godini života. Dobila sam upalu pluća na pokopu jer je bilo jako hladno. Sestra Anđelka je mjesec dana sama radila s našim suradnicima. Pomagali su joj profesorica Mirjana Lulić i radni terapeut Josip Zagorec koji jednom tjedno vode svoje grupe. U prosincu iste godine došao je spas u zadnji tren, dr. Alen Andrić, spec. psihijatar. Kad smo se gotovo dobro uhodali s poslom  „zapuhao je za nas opet nepovoljan vjetar i odnio“ našeg dr. Andrića na Rab. Ode čovjek na more raditi, neka mu je sa srećom. Više nas ništa ne može iznenaditi. Tako smo mislile tada. Idemo dalje. Ostale smo same. Pomažu nam doktori s odjela, kojih je i tamo malo. Punu godinu snalazimo se, radimo više nego ikada, strahujemo da će nam se dnevna bolnica ugasiti, a pacijenata puno, kao nikad. Za ne povjerovati, ali nema gotovo nijednog psihijatra. Samo nebo poslalo nam je pomoć.

Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2004. godine došla je kod nas raditi dr. Nevenka Kolić iz Gospića. Brzo se snašla, u čemu smo joj obje ručke pomogle. Već je došla u uhodani ritam velike mašinerije. Pacijenata svakim danom sve više, stoga nam je u planu uvesti treću grupu srijedom i registrirati treći klub. Sve ide po planu, radujemo se jer sve funkcionira kako smo i zamislili. Doktorica nas ne može pratiti i sve joj je to previše, ali nas dvije preuzimamo kad bi se ona umorila. Jedini naš izlazak iz dnevne bolnice, koja se nalazi u podrumskim prostorijama bolnice, je odlazak u Opatiju na Alpe-Adria konferenciju o alkoholizmu. Iako je padala kiša, bilo nam je lijepo. Zaključak je bio da radimo dobro, ali možemo još bolje, da trebamo više surađivati s drugim klubovima, osobito sa Zagrebom. On nam je najbliži. Čovjek sniva, a Bog određuje. U četvrtak, 1. prosinca 2005. godine navečer nazvala me sestra Anđelka, sva u šoku i rekla mi da je naša dr. Kolić preminula. Pred tri tjedna smo joj kupile krasan novčanik za njen 45. rođendan. Kako smo se tada osjećale, vjerujte, ne sjećam se. I drugih 8 dana prošlo nam je u magli i suzama. Na sprovodu u Gospiću je i nebo plakalo. Dugo nisam doživjela da kiša tako jako pada.

Prvi radni tjedan poslije toga vrijedno smo radile, moguće je. Što sada? Počelo je adventsko vrijeme, ljudi se vesele, Božić ide, a u našem podrumu žalovanje. Samo ne smijemo ostati same, jer vrtimo istu priču. Gotovo znamo što će koja reći. Naši pacijenti su naši prijatelji, osjećaju da nam treba pomoć. Oni su uz nas, odvraćaju nam pažnju, pokušavaju nas nasmijati. Nikad nije mrak tako crn kao u prvi tren. A tek kad netko upali svjetlo, skroz ga nestane. Nama je nebo opet poslalo dar. Dobili smo dar pod bor za Božić. Naznaku da će se dr. Alen Andrić vratiti s Raba. To se obistinilo 2. siječnja 2006. godine. Kako smo se nas dvije tada osjećale, opet ne znam. Vjerujte mi. To treba preživjeti bez stresa i trauma. Jesmo li, pitam se? Početak je nove radne godine, čeka nas puno posla. Grupa srijedom je prepuna, treba prikupljati dokumente za registraciju kluba. Treba organizirati dvije skupštine. Tako je i bilo, bacile smo se na posao naglavačke, kao da skačemo na glavu u vodu. I uspješno plivamo!

Pod razno, ali ništa manje važno!

Odlučile smo da ova godina bude još aktivnija pa smo krenule put Zagreba i to na skupštinu Hrvatskog saveza  KLA 11. veljače. Svako druženje takve vrste ostavlja pozitivno mišljenje i još veći elan za posao. Svi koji su bili, znaju o čemu mislim.

Nije drugo trebalo ni da se odazovemo pozivu za okrugli stol 24. veljače s temom „Tretman osoba s alkoholom uzrokovanim poremećajima u zatvorskom sustavu RH i uloga KLA u poslije penalnom prihvatu“. To je organizirao središnji ured Uprave za zatvorski sustav. Želja organizatora je bila da se svi oni koji u tom procesu imaju nezaobilaznu  ulogu uključe u rad. Zaključak je bio unaprijediti i osnažiti veze između institucija, udruga i pojedinaca koji u ovom lancu surađuju. Čule smo i upoznale se s radom do tada nama nepoznatim sustavom-zatvorom. Za mene, moram priznat, bila je to neka tabu tema i nikad ništa specifično ili privlačno. Zatvor sam znala samo iz filmova, a to nije stvarno! Tada čujemo informaciju da bi trebalo surađivati sa zatvorom zbog naših pacijenata.

Novi poslovni izazov na poslu.

Karmela Migalić, m.s.,stručni voditelj Kluba „Prijatelj“

Prošla je još jedna godina

- izvješće tajnika -

Naš klub liječenih alkoholičara „KARLOVAC“ osnovan je 1998. godine i od tada do današnjih dana je kroz njega prošlo više od 500 članova sa svojim obiteljima. Redovite sastanke održavamo svakog četvrtka u 18 sati, bez obzira na blagdane i praznike. Protekle godine naš klub je brojio 37 članova kojima treba dodati članove njihovih obitelji. Svi članovi su svojim redovitim dolaskom, radom i zalaganjem, a prema svojim mogućnostima, doprinosili radu kluba. Iako su naši članovi redoviti i disciplinirani, neki čak dolaze i iz udaljenih krajeva kao što su Slunj, Generalski Stol i drugih, nažalost svih nas, lani smo imali i dva recidiva. U protekloj, 2005. godini bilo je mnogo događaja, većinom lijepih. Dva puta smo išli u Topusko i na izlet u kojem smo obišli svetište Majke Božje od Krasnog, Kuterevo i Senj. Sva ta tri izleta organizirali smo zajedno s članovima kluba „Prijatelj“. Imali smo i domjenke povodom Uskrsa i Božića, kao i mnogobrojne proslave rođendana i godišnjice apstinencije s kojima se moramo pohvaliti jer imamo nekoliko apstinenata s čak devet godina staža, pa sve do onih, ništa manje vrijednih s jednom godinom, ili nekoliko mjeseci. Nažalost, u prošloj godini nije baš sve bilo tako sjajno. Nakon sastanka kluba u četvrtak 1. prosinca 2005. godine saznali smo da je prestalo kucati srce naše dr. Nevenke Kolić, koju smo u kišno i hladno subotnje popodne 3. prosinca dostojno ispratili na posljednje počivalište u njenom rodnom Gospiću. Na našim redovitim sastancima obrađivali smo razne teme koje nisu obavezno bile vezane uz alkoholizam i apstinenciju. Mnogo je više bilo onih koje su obrađivale svakodnevni život i situacije koje nam zaokupljaju pozornost. Ne smijemo zaboraviti da smo na većini naših sastanaka bili počašćeni antabusom kao glavnom podrškom našoj apstinenciji. Uspješnosti rada našeg kluba mnogo su pridonijeli i sastanci Upravnog odbora koji se redovito sastajao i s mnogo ozbiljnosti analizirao protekli rad, te pokušao i uglavnom uspio davati smjernice za daljnji uspješni rad kluba. I na kraju moram napomenuti, ako su svi članovi srce ovog kluba, onda je sestra Anđelka njegova duša, jer i ako je ne vidimo, njena prisutnost se uvijek osjeća, ona je uvijek tu negdje i to ne samo četvrtkom, već svaki dan i danju i noću i za vrijeme bolovanja, a naravno i godišnjeg odmora, i zato Anđelka, puno

H V A L A!

Dražen Basar, tajnik

9. godišnja skupština Kluba „Karlovac“

Prvi klub na ovim prostorima osnovan je daleke 1967. godine i više ne postoji, ali na spomen tih godina održana je 9. skupština sada najstarijeg kluba u Karlovcu imenom „Karlovac“. Iz godine u godinu sve više se širi naš rad i trud izvan radnih prostora. Naši članovi kluba su pravi ambasadori u malom i zastupaju naš zajednički uspjeh u svojim životnim sredinama. Tako smo okupili zavidnu elitu gostiju i stručnjaka koji su uveličali skupštinu.

Poslije uobičajenog pozdrava članova kluba „Karlovac“ te bratskih klubova „Prijatelj“ i „Feniks“, bila mi je osobita čast pozdraviti ravnateljicu Opće bolnice Karlovac, dr. Gordanu Pavan, našu šeficu Službe za duševne bolesti dr. Katu Dujam-Vine, glavnu sestru službe, profesoricu psihologije, socijalnu radnicu  i voditelja tima Dnevne bolnice za alkohologiju dr. Alena Andrića.

Odazvao se na naš poziv i prvi osnivač kluba prije 39 godina, naš počasni član u mirovini dr. Nikola Paunović. Zbog neizostavne suradnje s Centrom za socijalnu skrb odazvala se našem pozivu i ravnateljica centra, gđa Mirjana Pogačić. Posebni pozdrav upućen je dr. Anti Oreškoviću i ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na gostovanju, zajedno s članovima Kluba „Osvit“ iz Zagreba, čiji je on stručni voditelj i njihovim glumcima koji su nas stvarno oduševili igrokazom.

Počašćeni smo dolaskom g. Damira Vodopivca i g. Zlatka Topalovića, dopredsjednika HSKLA, odnosno Zajednice KLA Zagreba.

Izdvojila bih još pozdravom čovjeka koji najtješnje surađuje upućujući ljude na liječenje iz svoje firme u Dnevnu bolnicu, a to je samostalni referent pravnih, kadrovskih i općih poslova Središnja pošte Karlovac g. Josip Vidaković.

Hvala i svim ostalim nazočnim gostima koje ovim putem nisam spomenula jer bi popis bio dugačak. Druženje je bilo vrlo uspješno i svečano, čemu su uvelike pridonijele naše drage domaćice sa svojim  ukusnim domjenkom.

Karmela Migalić, m.s, i Anđela Jakimovski, m.s.

4. godišnja skupština Kluba „Prijatelj“ Karlovac

Dana 31. siječnja 2006. godine, u 18 sati, održana je redovna, ali izborna skupština kluba, jer neki mandati traju samo dvije godine. Tako Statut nalaže. Dnevni red, kao obično. Već unaprijed znamo biti će nas puno, puno više no inače. Naime, s nama je i  bratski Klub „Karlovac“, koji je dvostruko stariji, pa ga tako i poštujemo. Izdvojila bih ovdje jedinog gosta i glavnu i odgovornu osobu za sve što se događa u Dnevnoj bolnici u Karlovcu, u našem Podrumu, kako mi to od milja zovemo, a to je šefica Službe za duševne bolesti i naše Dnevne bolnice dr. Kata Dujam-Vine. Mislim da bi svi poželjeli takvog šefa, pa njene osobine neću opisivati jer bi mi trebalo puno prostora i vremena. Reći ću samo: u dobru i zlu, ona je uvijek tu.

Naravno da mi je društvo pravila i u svemu što je zatrebalo pomagala moja kolegica iz tima, sestra Anđelka Jakimovski. Na domjenku poslije radnog dijela skupštine, sladili smo se sa stotinu krafni što je uobičajeno za to godišnje doba.

Karmela Migalić, m.s.,

Registriran Klub „Feniks“ u Karlovcu

Pozdravni govor s Osnivačke skupštine održane 15. veljače 2006. godine

Punih 14 mjeseci polako smo, ali sigurno, koračali prema današnjem danu. Stotinjak ljudi liječeno je u našem programu prošle godine. Velika većina, a to su oni članovi koji su prvi puta na liječenju, upućivani su u ovu grupu danas - S R I J E D O M. Recidivi su pogađali samo matične klubove utorkom ili četvrtkom. Uz velika naša i vaša zalaganja ostali su oni koji su donijeli odluku apstinirati. Broj onih koji je ostao u našim redovima sam govori o specifičnosti bolesti i težini donijete odluke. Zato nije teško zaključiti da je lakše reći neću više nego to i napraviti.

Sr. Anđelka i ja izmjenjivale smo se u vođenju sastanaka svake druge srijede, ali nismo izostajale ni utorkom niti četvrtkom. Sjetite se, naši dragi, kada nas nije bilo? Jesmo li nedostajale u dopodnevnom programu? Nismo. Znam da nismo, a zašto? Mi dobro znamo i predobro iz kakvog ste života došli, po kakav život ste ovdje došli i naša je dužnost, odgovornost, zadaća, sveta obveza to vam i dati. Nažalost, to nije lako. Kad bi to bio lagani posao, onda nas ne bi radile samo dvije. Imale bi jaku konkurenciju ovdje, u Karlovcu i drugdje.

Sada i s ovog mjesta moram zahvaliti našoj šefici Službe, dr. Kati Dujam-Vine koja vjeruje u nas, koja nas podržava, koja nas je uvijek spremna primiti i saslušati, i što je najvažnije, daje nam otvorene ruke na našem radilištu. Radile smo i samo radile, nosile se s problemima koji i nisu bili za naša ramena, ali uspjele smo. Bile smo jedna drugoj supervizor i podrška. Zahvalila bih i našoj glavnoj sestri koja nam je bila i nadam se, bit će i dalje semafor. Upozoravala nas da usporimo, da pazimo na sebe, da budemo jake i odrješite jer dobro zna kako je naš posao zahtjevan. I ona je nekad bila dio sličnog tima.

Biti uvijek spreman slušati i kada ste puni svojih problema i briga, slušati i pomagati kad i sami trebate pomoć i savjet, slušati o bolesti kada ste i sami bolesni! Stvarno vam kažem, nije lako. Zato vas molim danas, sada, uključite se u svoje liječenje zajedno sa svojom obitelji, svim svojim srcem i dušom. Nastavite rehabilitaciju kroz klub koji se današnjim danom registrira i budite njegov aktivni član. Klub je vaš. Mi vam samo pomažemo, koordiniramo. Sve vaše nove ideje i zamisli su dobro došle. Svima će nam biti lakše. Bit će više zadovoljstva i smijeha. Bit će više kvalitetnije apstinencije, a s tim i života.

S r e t n o! 

Karmela Migalić, m.s.

Posjet zatvoru

Dana 2. ožujka 2006. stupamo u telefonsku vezu s ravnateljem karlovačkog zatvora g. Gorankom Pavelićom i dogovaramo sastanak 8. ožujka u 9 sati. Svanulo je jutro kao i svako drugo, ali nama ipak malo posebno. Sa dozom znatiželje prolazimo proceduru čuvara na ulaznim vratima zatvora. Malo olakšanje, g. Alen koji nas traži osobne iskaznice, moj je susjed. Najavljuje nas upravitelju i njegovom dozvolom uvodi nas u njegov ured. Iza vrlo ljubaznog pozdrava slijedi teoretsko upoznavanje sa zgradom i njihovim stanarima. Još ništa ne vidjevši javi se još veći osjećaj kako se tu zapravo živi. Upoznali smo se i sa stručnim suradnikom za tretman koji nam se pridružuje u obilasku. Kroz visoka, a čini mi se i metalna vrata ulazimo u malo dvorište gdje su vrlo visoki zidovi zgrade ukrašeni čudnim smotkom žice. Isto je kao i na filmu. Zgrada sa tri etaže, govori nam upravitelj.  Ulazimo   unutra.  Željezne  rešetke  se otvore, za nama zatvore. Zvuk metala, malo nelagode, ali idemo dalje. Dežurna soba i dvoje čuvara stojeći nas pozdravlja. Daju izvješće upravitelju. Gledamo širom otvorenih očiju oko sebe. Uski i visoki hodnici, sve čisto, ali staro par stotina godina. Kao kod svakog dobrog domaćina, prvo razgledavamo kuhinju.

Na moj pozdrav i upit što se danas fino kuha pozvani smo da ostanemo na rižotu. Kuhar je djelatnik, a pomoćnik stanar kuće. Mladi dečko, da čovjek ne povjeruje, srednjoškolac reklo bi se. Penjemo se na katove. Svugdje metalne rešetke i njihov zvuk koji para uši. Na svakom katu čuvar s preciznim izvješćem upravitelju. Nećemo vidjeti sve, bolje je tako, kaže naš domaćin i vodi nas u ciljanu prostoriju gdje su smješteni zatvorenici, a mogli bi biti naši pacijenti. Nemojte se šokirati, kaže nam, malo im je tijesno. Opet ključ u bravu i vrata se otvore. Soba mala, kažu za šestero, a tamo šesnaest kreveta na kat i njih šesnaest. Prolaza gotovo i nema. Ja sam vidjela samo začuđene poglede i čula usklike „sestra Anđelka“, „sestra Karmela“! Pola ljudi nas je pokušalo dozvati i dodirnuti. Bile smo potresene obje. Imala sam osjećaj kao da su doživjeli ukazanje. Koliko smo dugo tu s njima razgovarale, ne znam. Prošlo mi je vrlo brzo, vjerujem i njima. To su naši pacijenti iz dnevne bolnice i kluba. Uglavnom smo im obećali da ćemo pokušati nešto napraviti za njih i ne znajući tada da je to jako teško. Oni nisu samo alkoholičari, oni imaju i stigmu zatvorenika, a samo su ljudi, nama dobro znani. Našli su se na krivom mjestu i krivo su napravili. Zato su kažnjeni. Kome se to može dogoditi, nikad se ne zna. Posjetili smo još žensku sobu, njihovu teretanu i ambulantnu. Oprostite mi na iskrenosti, sve je tako jadno i staro da nemam što pisati. Zatvorenik je zatvorenik, čovjek je, ali kako ljudi koji tamo rade uspiju funkcionirati u tim uvjetima. Što je s njihovim radnim stresom, imaju li psihoterapeuta? Uz neke dogovore i planove za buduću suradnju rastajemo se uz pozdrav na izlazu. Alen nam vraća osobne iskaznice, a mi pune dojmova na naše radno mjesto.

Karmela Migalić, m.s.

◄ strana 1

Alk. gl. 5 /2006 (131) str. 3-7

strana 8 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES