početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 25

Alk. gl. 7/8 /2005 (121-2) str. 31-40

početna ►

IZ ŽIVOTA

Moj život s alkoholičarkom

Početak

Zovem se Josip, imam 58 godina, radim kao projektant grijanja i klimatizacije u jednom poznatom projektnom birou.

Svoju sam suprugu upoznao prije 40 godina. Prije odluke da stupimo u brak "hodali" smo 5 godina. Tako smo imali prilike bolje se upoznati i na neki način učvrstiti odluku o sklapanju braka. U tom smo razdoblju nedjeljom često dugo šetali po zagrebačkim obroncima, a nakon šetnje ponekad smo negdje znali sjesti, pojesti neko jelo i uz to popiti neko piće (pivo ili sok).

Nakon stupanja u brak, nismo odmah prionuli poslu da bismo povećali obitelj, već smo mnogo vremena posvetili zajedničkim izletima, odlascima u prirodu, posjetima prijateljima i rođacima. Naravno da se u tim prilikama nešto moralo i popiti, ali to još uvijek nije bila navika svakodnevnog uzimanja alkohola.

U tom razdoblju od nekih dvije i pol godine, bili smo stalno zajedno, jer djece još nije bilo, a moj posao nije bio još takav da bih duže morao izbivati. Imali smo vremena za nas dvoje.

Kada se rodilo naše prvo dijete, mnogo smo vremena posvetili njenom njegovanju, pranju, hranjenju i uspavljivanju. Sve brige oko vođenja domaćinstva i brige o djetetu bile su zajedničke i dijelili smo ih.

U međuvremenu su i moji zadaci na radnom mjestu postajali ozbiljniji, što je od mene ponekad zahtijevalo veći napor i dulji boravak na radnom mjestu. Pojavila se i potreba za odlaskom na službene putove. No ni to nije utjecalo na odnos između supruge i mene (moje subjektivno mišljenje).

Početak zavaravanja

Uskoro se rodio i naš sin, ja sam češće odlazio na službene putove, kod supruge su se počeli pojavljivati napadaji migrene, česti bolovi u želucu, što je rezultiralo i čestim boravkom u postelji. U to vrijeme se kod nas u kući umjesto obične vode pila kisela voda, a kako je u kući uvijek bilo vina, moja je supruga pila "malo vina i puno vode". Na to u prvo vrijeme nisam obraćao pažnju, no jednom mi je suprugin pokojni djed skrenuo pažnju na to da "…ona malo previše pije". U prvo vrijeme sam mislio da se djed šali, no to mi  je "stavilo bubu u uho" pa sam malo više gledao koliko i kako to moja supruga pije i kako je uvijek jako žedna. Da, djed je dobro zamijetio, no ja sam mislio da je to pijenje koje nema većeg utjecaja na njeno ponašanje, tako da sam to prešutno odobravao. Slagali smo se dobro i dalje, moja je supruga uvijek bila dobra domaćica, uvijek je sve bilo uredno. Osim toga, vrlo je dobra kuharica, tako da je svako njeno jelo bilo vrlo ukusno.

Djeca su rasla, postajali smo sve stariji, i s vremenom su se kod moje supruge počele pojavljivati česte glavobolje i mučnina. Znalo se dogoditi da se jednostavno povuče u krevet onda kada je neko obiteljsko slavlje bilo u punom jeku, tako da sam brigu o gostima morao preuzimati ja. Te sam postupke smatrao posljedicom umora i nasljedne podložnosti migrenama, a nisam imao hrabrosti samom sebi priznati da moja supruga pije. Danas smatram da je to bila moja velika greška, jer da sam tada njezinu bolest nazvao pravim imenom i zajedno s njom pokušao dokučiti razloge koji je navode na uzimanje alkohola, mogli smo taj problem već davno riješiti.

Moji su radni zadaci bili takve prirode da sam sve više i duže morao odlaziti na službena putovanja, koja su trajala od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. To je imalo velikog utjecaja na odnos između nas, jer se supruga uz svoj posao morala brinuti za djecu i održavati kućanstvo. Naši su razgovori u vrijeme dok sam bio kod kuće bili kratki i stereotipni, malo se govorilo o osobnim problemima, sve smo se manje razumjeli.

To je bilo razdoblje moje apsolutne dominacije. Sve odluke su bile moje, ni o čemu nisam tražio mišljenje supruge. Smatrao sam da sam dovoljno pametan za nas oboje, da sve najbolje znam, svaku sam njezinu ideju već u začetku odbijao. Ponašao sam se kao neprikosnoveni vladar naših života. Sebe sam vidio kao čovjeka koji se žrtvuje da bi naša obitelj funkcionirala, godilo mi je kada su mi rođaci i prijatelji govorili kako je naš brak uzoran, bez svađa i trzavica. Sagradio sam visok, stakleni zid između naše obitelji i vanjskog svijeta. Sve je izgledalo lijepo, idealno i što je najžalosnije, meni je takav način življenja  odgovarao. 

To je vjerojatno kod moje supruge bio još jedan razlog da bijeg od stvarnosti potraži u alkoholu.

Ovakvo se stanje odrazilo i na našoj djeci. Vidjelo se da sve primjećuju, ali nisu ništa direktno govorila mami. Dok su bila manja, nisu jasno shvaćala zašto mama i ja ponekad razgovaramo oštrijim tonom, kasnije su izbjegavala biti s nama za vrijeme takvih razgovora. Ja sam s djecom počeo razgovarati o problemu mamine bolesti tek prije tri ili četiri godine. Svi su se naši razgovori sveli na to da mama mora ići na liječenje. Smatrali  smo da mama mora sama shvatiti da se mora liječiti, a mi ćemo joj u tome pružiti našu pomoć i podršku.

Prvi pokušaj liječenja

Mnogo sam puta u zadnje četiri godine pokušavao uvjeriti suprugu da prestane s uzimanjem alkohola, svojom voljom ili uz stručnu pomoć, no uvijek je odgovor bio "Ja mogu sama prestati piti." Događalo se da je nakon takvog razgovora supruga na neko vrijeme prestala piti, no to je trajalo najviše tjedan dana, a onda je sve bilo po starom.

Konačno je nakon nekoliko razgovora s jednom dobrom prijateljicom sama odlučila ići na liječenje. Tu njezinu odluku smo svi podržali i tako je započelo razdoblje nade i razočaranja. Osobno sam se ponadao da je odluka moje supruge zaista čvrsta. Nisam bio svjestan toga da i ja moram dati doprinos liječenju, odlascima na obiteljske terapije i sastanke kluba. Nisam volio ići na obiteljske terapije, jer su mi se tamo postavljala, po mom mišljenju, neugodna pitanja, pitanja koja zadiru u moju intimu i koja napadaju moj ego. Tako sam na sve moguće načine pokušavao izbjeći sudjelovanje u terapijama. Uostalom, zašto bih ja morao tamo sjediti i slušati priče drugih ljudi ili odgovarati na pitanja, pa ne moram se ja liječiti!

Moja supruga pije, ona se mora liječiti, zato je i došla i bolnicu. Smatrao sam da je liječenje samo njen problem, ja sam svoje učinio dovevši je u bolnicu. No nakon dva i pol mjeseca došao je prvi recidiv, započeli smo sve iznova. Ciklus se ponavljao svakih dva do tri mjeseca. Terapija, obiteljska terapija, sudjelovanje u radu kluba liječenih alkoholičara i - recidiv!!  Sudjelujući u terapiji, naučio sam neke stvari i pokušao sam promijeniti svoj odnos prema supruzi, u čemu sam djelomično uspio, no nakon svakog recidiva moje je razočaranje je bilo veće i nada u uspjeh liječenja sve manja. Očito je da je moja supruga liječenje shvatila neozbiljno, misleći da je nakon mjesec, dva liječenje gotovo i da može "malo popiti".

Danas moram biti iskren i priznati da sam i ja njezino prvo liječenje shvatio neozbiljno ili, da budem precizniji, pojma nisam imao o kakvoj se bolesti radi ni koliko liječenje u stvari mora trajati.

Drugi pokušaj liječenja

Ponovo smo na početku, nadao sam se posljednji put. Pokušat ću pomoći supruzi, pokušat ću je razumjeti, a zauzvrat tražim samo da shvati da je život bez alkohola mnogo ljepši, sadržajniji, potpuniji, razumniji, kvalitetniji, da se problemi mogu riješiti razgovorima, da od njih ne treba bježati i da dane koji su još pred nama možemo provesti u poštovanju, razumijevanju i ljubavi.

Lažna nada

I bi tako, ali samo 6 mjeseci, čudesnih za moju suprugu koja je našla sebe u novom načinu života bez alkohola. Vratili smo poljuljano povjerenje, razgovarali smo malo više nego inače, jer nismo nikada imali običaj puno pripovijedati, počeli smo se pomalo razumijevati i shvaćati potrebu da budemo više zajedno. Konačno sam bez straha počeo dolaziti kući s posla, znajući da me čeka stol s svježe pripremljenim jelom, supruga nasmijana i vesela. Napravili smo i nešto važno: organizirali smo svadbu naše kćeri. Tu moram naglasiti da je najveći dio tereta organizacije tog svečanog čina u Zagrebu podnijela upravo supruga. Oduševila je i mene i svu našu rodbinu i poznanike svojom veselošću, spretnošću u pripremanju sitnica, organizaciji i nabavi kolača i cvijeća. Pokazala je sebi i ostalima da zna i može učiniti život ljepšim, pokazala je da s isparenim alkoholom iz nje nisu isparile njene kvalitete kao osobe, majke, supruge i prijateljice. Doživio sam novu – staru suprugu.

Recidiv

A onda je, iznenada kao grom iz vedra neba, došao recidiv i to s velikim ¸¸R¸¸. Odjednom kao da je završila romantična predstava u kazalištu lutaka u kojoj glavnu ulogu ima moja supruga. Kao da je nestalo svjetla koje je obasjavalo glavnu glumcu i kao da je netko pokidao konce koji su je pokretali i davali život kroz proteklih 6 mjeseci. Najednom je ostala bez života, mlohavog i pospanog tijela, zamućenog duha, povučena u sebe, otjerana iz stvarnosti nekim strahovima. Alkohol je ponovo pobijedio.

Odveo sam je u bolnicu, provela je noć u treznioni, drugo je jutro sve uvjeravala kako je to kod nje samo prolazna slabost i da će se ona iz toga sama izvući. Nije ostala u bolnici, išli smo i dalje na grupnu terapiju, na sastanke kluba, neko je vrijeme dobro prikrivala svoje stalno pijenje u stilu ˝društvenog potrošača˝. Redovito mi je ujutro pokazivala kako pije Tetidis.

Prvih nekoliko dana mislio sam da će i uspjeti sama pobijediti želju za alkoholom, no uskoro sam uvidio da od toga neće biti ništa i da treba tražiti način da joj pomognem. Pričali smo o tome na obiteljskoj terapiji, priznala je da je u recidivu, priznala je to i u klubu, no nikad na pitanje ˝Zašto?˝ nije mogla dati jasan odgovor. Zamolio sam za pomoć prijatelje u klubu, razgovarali su s njom, uvjeravali je, savjetovali, no rezultat je bio jednak nuli. Osjećao sam se vrlo jadno, prevareno, ponovo sam dolazio kući sa strahom u kakvom ću stanju naći suprugu, ponovo nije bilo ručka, pospremljenog stana, ispeglanog rublja, nije bilo moje supruge. Znam da mnogo ljudi poznaje taj osjećaj, a onima koji ga ne poznaju, želim da ga nikada ne upoznaju.

Tako je moja supruga iz dana u dan tonula sve više i više, a ja sam bio nijemi promatrač, bez ideja o tome što i kako dalje. Prorijedili smo odlaske u klub i na obiteljske terapije u Vinogradsku.

Često sam se pitao jesam li dovoljno učinio u nastojanjima da joj pomognem. Na takva pitanja samom sam sebi obično davao odgovor da sam učinio sve što je u mojoj moći da je odvedem na liječenje. Smatrao sam da je time moja zadaća završena i da sam iscrpio sve mogućnosti. Smatrao sam da će liječnici i terapeuti učiniti ostali dio posla, «popraviti» mi suprugu i vratiti kao novu osobu koja će biti sposobna za novi način života. Za sve dosadašnje neuspjehe optuživao sam suprugu i medicinsko osoblje, a nisam se pitao gdje sam tu ja, kakva je moja uloga u mukotrpnom i dugotrajnom liječenju i apstinenciji moje supruge. Nisam se pitao je li moje ponašanje imalo utjecaja na to da su sva dosadašnja liječenja bila neuspješna, nisam se pitao ima li u mojem ponašanju razloga za njezin alkoholizam.

Na jednom sastanku grupe obiteljske terapije u Vinogradskoj bolnici postavljeno mi je pitanje koje je vjerojatno bilo poticaj za početak promjene mojeg ponašanja i stava prema liječenju moje supruge. Pitanje mi je postavio jedan od starijih apstinenata, a glasilo je: ˛Ne mislite li, gospodine, da biste se i vi trebali liječiti?˛ Pitanje me zaprepastilo, odmah sam osorno odgovorio da se ja ne moram liječiti, jer ja nisam alkoholičar i dodao još nekoliko rečenica na račun gubljenja mog dragocjenog vremena. Osjećao sam se povrijeđenim i uvrijeđenim, pitao sam se što ja tu ustvari radim kada mi se postavljaju ovakva pitanja, mislio sam da taj čovjek nije normalan.

To me je pitanje stalno proganjalo i kasnije u meni potaknulo razmišljanje zašto je ono bilo meni postavljeno, čime sam ga zaslužio, kako se ja to ponašam da sam ga isprovocirao, griješim li zaista u nečemu. Nakon nekoliko dana razmišljanja zaključio sam da čovjek vjerojatno ima pravo i da moram naći odgovor. Bilo mi je jasno da mi u traženju odgovora nitko ne može pomoći, da ga moram naći sam, da leži negdje u meni.

Pokušao sam analizirati kako sada reagiram na ponašanje moje supruge, vesele li me njeni uspjesi, prihvaćam li ih kao normalnu pojavu, koje su razlike u našem odnosu sada i prije početka liječenja. Moram priznati da mi te analize nisu davale siguran i jednoznačan odgovor.

U međuvremenu se dogodio još jedan recidiv i moja je supruga ˛pristala˛ otići na liječenje u Jankomir.

Jankomir

19. listopada 2000. godine, uz pomoć prijatelja iz našeg kluba liječenih alkoholičara «Osvit», dovezao sam suprugu na liječenje u bolnicu Jankomir. Još sam kao dijete slušao od starijih svakojake priče o ljudima koje se liječe u toj bolnici. Moj prvi susret s IV odjelom, gdje se liječe alkoholičari, bio je za mene vrlo deprimirajući. Hodnik je bio pun pacijenata od koji su mi se neki doimali rastreseno, smeteno, dok je bilo i ljudi za koje sam u prvi mah mislio da su posjetitelji ili pratitelji, poput mene.

Nakon nekog vremena, došla je liječnica koja nas je uvela u svoju ordinaciju na razgovor. Bio je to za mene još jedan od poznatih razgovora u kome je meni bilo jasno zašto je moja supruga ovdje i mislio sam da znam zbog čega sam i ja tu. Naravno, zato jer želim da se ona liječi. Nakon nekoliko minuta, liječnica nas je ispratila iz ordinacije, supruga je bila raspoređena na jedan od malobrojnih slobodnih ležaja u bolesničkoj sobi, a ja sam pokušao s liječnicom razmijeniti još nekoliko riječi o prognozama za dužinu i uspjeh liječenja moje supruge. Bio sam iznenađen kada nisam dobio nikakav odgovor koji bi mi išta nagovijestio. Pošao sam za suprugom u sobu. Kada sam ušao i vidio gdje će moja supruga neko vrijeme boraviti, pomislio sam: «No, konačno je došla tamo gdje joj je mjesto». Kada se sada prisjetim te svoje pomisli, shvaćam da je ona proizašla iz osjećaja nemoći i neuspjeha u dosadašnjim liječenjima, a velikim dijelom i iz neznanja s kojim problemom i kakovom bolešću se borimo. Oprostio sam se s njom i brzim se korakom udaljio.

Nakon nekoliko posjeta supruzi i sudjelovanja na obiteljskim terapijama, donio sam nekoliko odluka, kojima sam počeo mijenjati svoj odnos prema liječenju moje supruge, a ujedno sam počeo liječiti i sebe.

Kao prvo, sve sam svoje obaveze, i poslovne i privatne, podredio terminima za obiteljsku terapiju i odlazak na sastanke kluba liječenih alkoholičara.

Iako sam alkohol konzumirao u malim količinama i ne često, odlučio sam da ću se pridružiti supruzi u apstinenciji.

Odlučio sam sebi odgovoriti na pitanje što sam ja u dosadašnjim neuspjelim pokušajima liječenja činio krivo.

Dolazeći redovito na obiteljske terapije, slušao sam tuđe priče, pokušao sudjelovati u raspravama, u svakoj sam priči našao nešto što se i meni događalo, učio sam i slušao, no prave odgovore još nisam imao.

Ipak, redoviti dolasci su me ponukali da pomalo počnem razmišljati o sebi, pitajući se kako ja doživljavam i kako sam doživljavao alkoholizam svoje supruge.

Odlazeći daleko u prošlost, shvatio sam da nikada nisam sebi priznao da je moja supruga alkoholičarka, bojao sam se i same pomisli na to. Svjesno sam dozvolio da me supruga godinama hrani pričama o migrenama, tegobama sa želucem, gušteračom i ostalim bolestima. Moram priznati da mi je to i odgovaralo, jer joj se nisam želio suprotstavljati, izbjegavajući moguću svađu. Tako sam s vremenom prihvatio ulogu «mučenika», čovjeka koji se za sve brine, pod čijom palicom sve funkcionira, koji ima čelične živce, koji o svemu odlučuje.

Sve odluke donosio sam ja, ne poštujući i ne uvažavajući mišljenja i sugestije moje supruge. Smatrao sam da ona nije u stanju ništa pametno predložiti, jer njenim mislima vlada alkohol.

Polako sam počeo razumijevati kako je takovo ponašanje bilo jedno od razloga za njezin alkoholizam.

Analizirajući dalje svoj odnos prema supruzi, došao sam do zaključka da sam omalovažavao sve što je ona pokušavala učiniti, a ono što je činila za mene nije imalo nikakvu vrijednost.

Shvativši i priznajući greške koje sam činio, počeo sam mijenjati sebe, svoj odnos prema supruzi, svoj odnos prema bolesti s kojim se borimo.

Počeo sam cijeniti suprugu kao osobu, osobu koja ima potrebu za dokazivanjem svojih vrijednosti, osobu koja je počela iskorištavati svoje zatomljene sposobnosti, osobu koja ima pravo izraziti svoje mišljenje, osobu koja ima pravo i na pogreške, ali i osobu koja želi dalje živjeti novi život.

Naši razgovori su postali topliji, počeo sam slušati što mi supruga govori, počeli smo razgovarati o sitnicama o kojima prije nekoliko godina ne bismo ni riječ mogli progovoriti. Jednostavno, počeli smo komunicirati.

Danas o svakoj odluci koja se tiče naše obitelji razgovaram sa suprugom, uvažavam njezino mišljenje. Odluka nije isključivo moja, ona je zajednička.

Sjećam se da mi je supruga prilikom naših rijetkih, žučnih razgovora, znala spomenuti da joj ne dozvoljavam da izrazi svoje mišljenje, da je smatram nesposobnom za samostalno odlučivanje. U to sam vrijeme mislio da su to samo fraze pijane osobe, no danas mi je jasno da je to bila molba za pomoć upućena meni, koju nisam razumio.

Danas, dok ovo pišem, prošlo je točno 48 mjeseci od dana kada je moja supruga došla na liječenje u bolnicu Jankomir, 42 mjeseca otkako mi oboje uspješno apstiniramo. Našu smo apstinenciju oplemenili aktivnostima u klubu, moja je supruga aktivna u Zajednici klubova liječenih alkoholičara opčine Trešnjevka i u svim aktivnostima oko organiziranja rada u udrugama.

U te dvije godine moj se odnos prema supruzi potpuno izmijenio, naš se život izmijenio, postao je sadržajniji, puniji, životniji. Ja sam mnogo smireniji i tolerantniji, ne samo prema supruzi, nego i prema ostalim osobama s kojima dolazim u kontakt.

I što reći na kraju

Na kraju svake priče obično dolazi epilog ili zaključak. U svojoj priči ja to ne mogu napisati, zato jer ja sam sada ponovo na POČETKU, na početku jednog novog, kvalitetnijeg, sadržajnijeg, iskrenijeg života. Znam da moram još mnogo učiti kroz aktivni rad u klubu i sudjelovanje na obiteljskim terapijama.

Početkom liječenja nisam mogao ni zamisliti da bih sa ja mogao promijeniti, svaka pomisao na to bila mi je smiješna. Na ovom POČETKU znam da do sada nisam poznavao sebe, da nisam znao koliko mogu biti različit od slike koju sam stvorio o sebi. Sve što sam do sada učinio i što i dalje namjeravam činiti za sebe isplati se i vrijedi truda, jer mijenjajući sebe, mijenjam i druge.

Josip Bedeniković

----: O :----

Iz života

Ovo mi je drugo liječenje u Vinogradskoj bolnici. Prvi put sam se liječila u dnevnoj bolnici 2003. godine. Apstinirala sam punih 6 mjeseci i pila antabus. Budući da moj suprug pije, a nije se nikada liječio, uz njega sam i ja ponovno počela piti. Moj suprug je alkoholičar. Pije mnogo i nikada se nije htio liječiti. Nije agresivan i nismo se svađali. Kad se napije, onda dosta priča i ponavlja ispričano. Poslije toga ide spavati. Mislila sam da mogu bez antabusa i bez odlazaka u klub liječenih alkoholičara. U dnevnoj bolnici sam se liječila i tamo su me učili da alkoholičar ne smije popiti ni kap alkohola. Govorili su mi da se alkoholičar mora liječiti trajno. Nažalost, nisam ih poslušala i ponovno sam počela piti uz supruga. U početku sam pila pomalo, ali jako brzo sam počela piti sve više i više. I ponovno, od liječenog alkoholičara postala sam recidivist. Nisam mogla dobro funkcionirati ni kod kuće, niti na poslu i pod prijetnjom otkaza počela sam se liječiti. Dolazim u ovu bolnicu na liječenje na Odjel za alkoholizam. Mnogo toga sam shvatila i naučila. Sad se opet liječim u dnevnoj bolnici. Velika podrška mi je sin koji je sada u vojsci. Zbog prijetnji otkazom i želje za kvalitetnijim životom, nadam se da ću ovaj puta uspjeti održati apstinenciju. Sve ovisi o meni. Moram piti antabus i ići u klub liječenih alkoholičara. Suprug je obećao da će se liječiti i nadam se da ćemo uspjeti uz sinovu podršku. Alkoholičarka na liječenju,

Kata Folnegović

----: O :----

STRUČNI PRILOG

Iz medicine

Alkohol i osteoporoza

Osteoporoza je stanje u kojem su kosti manje čvrste i lakše dolazi do prijeloma. To je tiha bolest koju se u velikoj mjeri može spriječiti. S druge strane, ako se na vrijeme ne otkrije, može napredovati mnogo godina, bez znakova bolesti i manifestirati se tek prijelomom kosti.

Zovu je i "dječjom bolesti sa staračkim posljedicama", jer je važno u mladosti stvoriti zdravu kost kako bi se kasnije u životu spriječila osteoporoza i prijelomi. Najveću koštanu masu čovjek ima oko 35-te godine života.

Često spominjani rizici za nastanak osteoporoze su: pojava osteoporoze u obitelji, slaba tjelesna građa, rana menopauza ili postmenopauza, premali unos kalcija u organizam, fizička neaktivnost, uzimanje nekih lijekova (npr. glukokortikoida), pušenje i prekomjerno pijenje alkoholnih pića (1,2). Mnoge studije na životinjama, ali i ljudima, jasno pokazuju da prekomjerno pijenje, naročito za vrijeme adolescencije i mlađe životne dobi, može dramatično smanjiti kvalitetu kosti i povećati rizik nastanka osteoporoze (3).

Alkohol negativno utječe na zdravu kost na nekoliko načina. Prekomjerno pijenje alkohola ometa ravnotežu kalcija u organizmu, osnovne hranjive tvari za zdrave kosti. Uz to povisuje razinu hormona (parathormon), koji dovodi do smanjenja rezerve kalcija u kostima. Sadržaj kalcija je smanjen i zato što alkohol remeti stvaranje vitamina D, koji je neophodan za apsorpciju (upijanje) kalcija u organizmu.

Uz to, dugotrajno prekomjerno pijenje, posebno većih količina alkohola, može dovesti i do smanjenja količine drugih hormona u organizmu koji sudjeluju u metabolizmu kosti. Tako muškarci alkoholičari, proizvode manje testosterona, hormona koji je povezan sa stvaranjem osteoblasta (stanica koje potiču stvaranje kosti). U žena se smanjuje razina estrogena, što također povećava rizik za osteoporozu. U alkoholizmu može biti povišen i kortizol, koji slabi stvaranje kosti, a povećava njihovu razgradnju.

Najuspješnija strategija borbe protiv osteoporoze u sklopu alkoholizma je apstinencija. Prestankom pijenja dolazi do brzog oporavka aktivnosti osteoblasta. Prema nekim studijama, prestankom konzumacije alkohola, izgubljena kost može se i djelomično obnoviti.

Uz apstinenciju od alkohola, važna je i zdrava prehrana. To uključuje smanjeni unos masti, posebno životinjskog podrijetla, gaziranih pića, te hranu bogata kalcijem i vitaminom D. Namirnice koje se stoga preporučuju su žumanjak jajeta, morska riba, jetra. Zbog sastojaka flavonoida te fitoestrogena, zaštitni učinak ima i redovito pijenje čaja.

Od ostalih loših navika, svakako treba prestati pušiti. Dokazano je da pušači apsorbiraju (upijaju) manje kalcija iz prehrambenih namirnica.

Vrlo je važna tjelesna aktivnost. Kost je živo tkivo kao i mišić, pa treba vježbati. Koristi hodanje, planinarenje, ples.

Literatura:

1. Huopio J. et al. Role of chronic health disoders in perimenopausal fractures. Osteoporos Int. 2005 1 ( in press)

2. Schnitzler CM et al. Ascorbic acid deficiency, iron overoad and alcohol abuse underline the severe osteoporosis in black African patients with hip fractures-a bone histomorphometric study. Calcif Tissue Int. 2005;76:79-89

3. Sampson HW. Alcohol and other factors affecting ostoporosis risk in women. Alcohol Res Health. 2002;26:292-8

Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak

·  Osteoporoza je najčešća metabolička bolest razvijenog svijeta pa ju nazivaju i epidemijom trećeg tisućljeća

·  8 do 10% populacije u svijetu boluje od osteoporoze: svaka treća osoba nakon pedesete godine života pati od osteoporoze. U zemljama razvijenog svijeta danas je to jedan od najvažnijih problema javnog zdravstva.

·  25% žena u Hrvatskoj starijih od 50 godina boluje od osteoporoze.

·  Do 15 000 žena u Hrvatskoj godišnje zadobije prijelom kuka.

·  20% pacijenata s prijelomom kuka umire u prvoj godini nakon prijeloma.

 

----: O :----

  

◄ strana 25

Alk. gl. 7/8 /2005 (121-2) str. 31-40

početna ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES