početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 8

Alk. gl. 3 /2001 (73) str. 13-20

početna ►

INTERVIEW

ŽELIM ČUTI ŠTO SU DOBROGA UČINILI

Često me pitaju: koliko se dugo trebam liječiti? Odgovaram, također, pitanjem: koliko dugo pijete i koliko treba u životu učiti? Liječenje je učenje o sebi i obitelji. Cilj terapije jest da se bolesnik osvijesti, da spozna i vidi što je i što može postati. To iziskuje veliki napor, jer slika nije lijepa, pa je otpor velik. Poštujem svaki dan apstinencije jer se u to mora uložiti veliki napor u sučeljavanju sa samim sobom i s problemima koji su nastali.

Prim. dr. Željka Marinića, šefa Odjela za alkoholizam i druge ovisnosti u Psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru, na našem prvom susretu, u Klubu liječenih alkoholičara Utrina, u prvi mah nisam «prepoznala» kao liječnika. U razgovoru s članovima Kluba vrlo je opušten, rječnik mu je potpuno oslobođen stručnih termina, a vrlo rado prihvaća svaku prigodu za šalu – uglavnom, njegov način rada i komunikacije s članovim kluba uvelike odudara od uobičajene predodžbe o psihijatrima, uvijek ozbiljnima i strogo distanciranima.

Kao student medicine u Zagrebu želio se baviti općom praksom i postati obiteljski liječnik, no kako mu to nije uspjelo, sa suprugom, također liječnicom, psihijatricom koja se danas također  bavi alkohologijom, godine 1971. odlazi na Rab gdje se, kaže, sticajem okolnosti, počinje baviti alkohologijom, a specijalizirao je neuropsihijatriju 1974. godine. U Zagreb, točnije jankomirsku bolnicu, vraća se 1979. godine. Kao alkoholog, dr. Marinić je predstavnik tzv. Zagrebačke alkohološke škole, koju ju je utemeljio prof. dr. Vladimir Hudolin sa suradnicima.

Što Vas je privuklo alkohologiji tako da ste joj, iako to nije bio Vaš «prvi izbor», posvetili cijelu karijeru?

Ja sam dosta praktična i realna osoba, volim stvari objektivizirati i ubrzo sam shvatio da se radi o ljudima koji imaju realnih problema i kojima treba pomoći. Način rada u alkohologiji odgovara mi jer nisam mirna osoba, volim biti u pokretu i kontaktirati s ljudima, a sve mi to, primjerice, omogućava rad u klubovima i grupama, gdje ne susrećem samo liječene alkoholičare nego i članove njihovih obitelji.

Kakva su bila Vaša prva iskustva u radu s alkoholičarima?

Na fakultetu nismo mnogo učili o tome pa sam, praktički, u početku učio zajedno s bolesnicima i od bolesnika. Shvatio sam da je to iznimno mukotrpan posao, jer to nisu obični bolesnici i da svaki ima nekoliko svojih priča, da tu ima mnogo traganja za istinom i da treba raditi s cijelom obitelji. To je težak i specifičan posao, ali se trud isplati.

Što rad s alkoholičarima izdvaja od drugih oblika liječenja?

Često me pitaju: koliko se dugo trebam liječiti? Odgovaram, također, pitanjem: koliko dugo treba u životu učiti? Jer, liječenje je učenje o sebi i obitelji. To učenje i sučeljavanje je težak, tvrd, «rudarski» posao, a radeći s članovima kluba i ja učim. Cilj terapije jest da se bolesnik osvijesti, da sazna i vidi što je i što može postati. To iziskuje velik napor, jer slika nije lijepa, pa je i otpor velik. Poštujem svaki dan apstinencije jer se u njega mora uložiti veliki napor u sučeljavanju s problemima, koji alkoholičare vuku u recidiv.

Karakteristika Vašeg rada u klubu je da se nikada ne razgovara o pijenju. Zašto?

Ti su ljudi u svakodnevnom životu okruženi problemima koji ih «vuku» k starom načinu života. Zbog toga inzistiram na sučeljavanju s onim što su dobroga učinili za sebe i svoju okolinu. To želim čuti, a ne kakvi su ranije bili i koliko su pili!

Veliki ste zagovornik rada klubova liječenih alkoholičara kao važnog nastavka bolničkog liječenja i pružanja potpore u apstinenciji. Što je najveća prednost klubova u borbi protiv ovisnosti?

Bolnica je u liječenju alkoholičara tek nužno zlo, ona omogućuje da se u relativno kratko vrijeme saniraju one posljedice koje je ovisnost ostavila na tijelu i duši bolesnika, koje se ne mogu drugdje riješiti i zato treba najprije ići u bolnicu, a potom u klub. To je jedini pravi način. Klubovi su relativno male grupe, čiji članovi dolaze od kuće s problemima koji ih muče toga dana i toga tjedna, a susreću se sa susjedima koje muče slični problemi. Na taj način olakšava se traženje i održavanje drugačijeg načina života od onoga koji je označila ovisnost o alkoholu. O tome svjedoče ljudi koji u klubove dolaze po pet,  deset pa čak i 30 godina. U rad kluba uključene su cijele obitelji, klub je za njih sastavni dio obiteljskog i društvenog života. Članovi se međusobno savjetuju i pomažu, a s vremenom se počinju družiti i izvan kluba, pa se i u svakodnevnom životu okružuju sa sve više ljudi kojima je apstinencija sastavnica svakodnevnog života.

No, u vrijeme rata i prvih poratnih godina, mnogi su klubovi zamrli i tek se u posljednje vrijeme nešto snažnije obnavlja njihov rad.

U tzv. «zlatno doba» klubova, sedamdesetih i osamdesetih godina, u Hrvatskoj smo brojili i do 1500 klubova. U doba rata mnogi su klubovi zamrli, a nakon rata dosta je klubova izgubilo prostor za rad jer su lokalne jedinice samouprave komercijalizirale, tj. iznajmile prostorije u kojima su djelovali, ponekad čak i za kafiće. Ipak, u posljednje vrijeme stanje se popravlja. Na žalost, nosioci programa rada u klubovima i njihova napretka zasad su bolnice, iako smatram da bi više inicijative trebalo dolaziti «odozdo», iz jedinica mjesne samouprave, budući da je alkoholizam društveni problem, a klubovi mjesta u kojima se propagira zdravi život i vezani su uz teritorijalnu zajednicu. No, i tu se stvari polako mijenjaju nabolje, pa već imamo primjere da klubovima prostor za rad besplatno ustupaju ne samo mjesni odbori nego i Centri za socijalnu skrb, pa i župni uredi, što je inače uobičajeno u Italiji i u nekim drugim europskim zemljama. Naš klub Utrina, u kojem radim, jedan je od sretnijih koji dobro surađuje s mjesnim odborom i kojima mjesni odbor prostor za rad ustupa besplatno i mi smo im stoga vrlo zahvalni.

─ Uz rad u bolnici i u klubu bavite se i forenzičkom psihijatrijom. Koliko se kao stalni sudski vještak susrećete s problemima vezanim uz alkoholizam?

Kao forenzičar ne bavim se samo kaznenim djelima koja su vezana uz alkoholizam, ali mogu reći, da je o alkoholizmu riječ u više od  60 posto slučajeva koje vještačim, bilo kod optuženih ili oštećenih.

Sanja Kapetanić

SEKS, KIST I ALKOHOL

U Grazu se, u muzeju pokrajine Štajerske Joanneumu, tijekom  osmog i devetog mjeseca 2000.  godine mogla pogledati uspješna i zanimljiva izložba s više od 100 slika, grafika i keramike poznatog slikara Paula Gauguina, nastalih u razdoblju od 1886. do 1894.godine, koje prikazuju njegovu preobrazbu od impresionista do simbolista. Mnogi povezuju ovog slikara većinom sa slikama polugolih Tahićanki, koje je na jedinstven način slikao na Tahitiju, kamo je pobjegao od ispraznosti i materijalizma života u Parizu. Navodno je s nekima, ne starijima od trinaest godina, imao i djecu, što je na Tahitiju bilo uobičajeno, živio je boemski impulsivan život provoda i pijančevanja, bio je visok svega 160 centimetara i ostavio je duboki trag u slikarstvu devetnaestog i dvadesetog stoljeća.

Osim fascinacije ženskim tijelom, jedno razdoblje svog života, dok je još živio u Francuskoj, slikao je religiozne motive (Le Chris vert) i radio grafike seljana dok rade u polju.

Bio je prijatelj poznatog slikara Van Gogha. Čak je jedno vrijeme i stanovao s njim u Van Goghovoj kući u Auersu, pa su i pokušavali zajedno slikati i družiti se, međutim, izgleda da je slikarska priroda samotnjačka a temperament oštar, pa se nisu dugo slagali.

Mnogima je odnos ove dvojice slikara poznat iz filma " Žudnja za životom- Lust for life", gdje Kirk Douglas glumi Van Gogha, a Antony Quinn Gauguina.

Izložba je zgodno upotpunjena video-zapisima o samom slikaru, glazbom s Tahitija i kratkim asocijativnim filmom na ondašnje životne prilike i okolnosti.

Osim neobičnih motiva koje je slikao, zanimljivo je promatrati simboliku boja kojima je slikao te motive. Tako i nehotice dolazimo do temeljnih definicija slikarskog smjera simbolizma (sintetizma), gdje boje imaju simboličko značenje i prenose emocije i utiske, a njihove, naizgled neobične, kombinacije i tonovi upotpunjuju kompoziciju i stvaraju željeni dojam.

U iščekivanju sljedeće izložbe, možda u nekom malo bližem mjestu i muzeju, preporučjemo Gauguinove slike, posebno Aha oe feii?  (Ljubomora na Tahitiju) i Tahitiennes sur la plage (Tahićanke na plaži).

Detaljnije informacije na stranicama: www.museum-joanneum.at  i   www.graztourismus.at

 Dr. E.N.Gruber

VALENTINOVO 2001.

Nije poput priče iz "1001 noći". Jer, vrijeme u kojem živimo i u kojem je odrastanje naše mladosti prepuno zbunjujućih poruka, naprosto vapi za moralnim i trijeznim porukama.

Jednu smo, treću godinu za redom vozeći se tramvajem (hvala ZET-u) širim središtem  hrvatske metropole, kao jedini u svijetu, uputili čista srca svima, a ponajprije zaljubljenima: "Jedino trijezna ljubav je nježna, iskrena i strasna."

Zato velika i trijezna hvala  svima koji su omogućili , pridonijeli ili svojom prisutnošću osnažili naš trijezni tramvaj zvan "čežnja, ljubav, zagrljaj", a napose Gradskomu poglavarstvu, s nazočnim gradonačelnikom Milanom Bandićem, prof. psihologije i alkohologinji Snježani Bigi Friganović, predsjednici Saborskog odbora za zdravstvo, rad i socijalnu skrb, Hrvatskom crvanom križu i Dječjoj klinici u Klaićevoj u Zagrebu (prof. Jasmini Dobravc-Poljak).

Mladen Dianek

◄ strana 8

Alk. gl. 3 /2001 (73) str. 13-20

početna ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES