početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 6

Alk. gl. 7-8 /2000 (65/66) str. 9-12

strana 13 ►

PRILOZI APSTINENATA

Liječeni  alkoholičar  o  recidivu

Šo je recidiv ?

Zašto recidiviramo ?

Kako  izbjeći  recidiv ?

            Vjerojatno je svima poznato što je to recidiv. To je nemogućnost uspostave apstinencije i ponovno pijenje alkoholnih pića. Imamo dvije vrste recidiva, suhi i mokri. Mnogi bolesnici recidiviraju pojavom problema, bilo u obitelji ili na radnom mjestu, bilo zbog zdravstvenih ili egzistencijskih problema ili se  iz bilo kojeg razloga nalaze u nemogućnosti rješavanja tih svojih problema.

            Najbolje je da bolesnik ne dozvoli da mu se problemi nagomilaju, jer će ih biti teže rješavati, nego da pri nastanku  prvog  problema taj problem  iznese u klubu liječenih alkoholičara u koji odlazi, da ga ostali članovi saslušaju, razgovaraju s njime o tome problemu  i da daju savjet ili još bolje, pronađu rješenje problema.

            Srednje dobro je da bolesnik sam pokušava naći rješenje tom svom problemu, ne iznoseći ga u klubu,  što je bez pomoći i podrške dosta teško.

            Najgore je kada bolesnik dopusti da mu se problemi nagomilaju, ne iznosi ih u klubu, te kad nema podrške u obitelji ili na radnom mjestu.

            Bit ću toliko slobodan da to potkrijepim  usporedbom iz knjige Vladimira Hećimovića “Terapijska zajednica“, gdje autor  kaže otprilike ovo: “ Čovjek je kao parni stroj koji se neprestano loži. Temperatura neprestano raste i ako se ventil otvori, dolazi do pucanja šavova i na kraju do eksplozije kotla “. U našem slučaju recidiva.

            Uzrok je recidivu, nažalost, i nedostatak motivacije bolesnika. Svaki bolesnik mora si sam pronaći motivaciju za apstinencijom, jer ako je nema, recidivi će biti neminovni. Takvim osobama treba, ako ništa drugo, naglasiti potrebu za apstinencijom zbog njihova teško narušena zdravstvenog stanja. Svakomu imalo realnomu bolesniku to bi trebala biti više nego dovoljna motivacija za apstinencijom.

            Recidivira se još i zbog nedostatka podrške u obitelji i na radnom mjestu. Što se tiče radnoga mjesta, tu podršku nema golema većina bolesnika i to iz razloga što tamo većina suradnika pije alkoholna pića.

Dakle, podršku treba tražiti u krugu obitelji i klubu liječenih alkoholičara.

            U nedostatku podrške  u obitelji, a s ciljem da se dobije, bolesniku je  potrebno da se počne mijenjati u pozitivnom smislu. Pokazati želju za apstinencijom, korigirati svoje ponašanje i odnose prema obitelji, i podrška zasigurno neće izostati.

            U klubu liječenih alkoholičara svi moraju imati i pružati podršku. Počevši  od članova koji već godinama dolaze u klub, do onih koji su došli jučer. Da bi se to postiglo, potrebno je redovito dolaziti u klub, jer je klub zajednica budućnosti gdje se dobiva stručna edukacija koja nam treba pomoći u apstinenciji. Uz grupnu i individualnu terapiju, postoji također i medikamentna terapija. Velik broj bolesnika recidivira upravo zbog zanemarivanja medikamentne terapije, to jest zbog nepijenja disulfirama.

Nažalost, recidivira  se i zbog  nedovoljne upućenosti o štetnosti djelovanja alkohola na organizam. Neki bi rekli, iz neznanja, što nikako ne smijemo dopustiti. Svaki bolesnik bi morao poznavati problematiku alkoholizma, dakle, znati njegove posljedice i baš zbog toga ustrajati u apstinenciji.

            Pogrešno je što neki to smatraju uspjehom, što su uspjeli povećati vremenske razmake između recidiva ili ako su uspjeli smanjiti količinu popijenog alkohola u tom recidivu. Ako se nekima i dogodilo, bila je to prava slučajnost, jer činjernica jest:

Da su svima nama liječenim alkoholičarima, zbog dugogodišnjeg pijenja alkoholnih pića, u mozgu uništene stanice za kontrolu pijenja alkohola, te da više nikada ne možemo biti društveni potrošači.

Ako to imamo neprestano na pameti, ne smijemo si, dakle, dopustiti da sami ili na nečiji nagovor odlučimo popiti samo čašu piva ili 0,3 žestokog, jer zasigurno je da nećemo samo na tome ostati, već će se ta količina neprestano povećavati i vrlo brzo ćemo se vratiti na količine koje smo pili prije liječenja.

Te činjenice bi trebale biti više nego dovoljne da se zamislimo nad njima, da ih prihvatimo, te da nam one pomognu u održavanju apstinencije.

Meni jesu. Već četiri godine.

Ivan Madecki,  Klub liječenih alkoholičara Osijek

Počeo sam ponovno piti

Kažu da je alkohol anestetik za ljudske osjećaje. U mojem slučaju to ima određeni smisao baš kada su u pitanju doživljaji koji su bolni kao što to mogu biti osjećaji. Uistinu, lakše je ako se pije, ali tako baš ti osjećaji postaju centar svijeta, a potreba da se ukloni bol postaje središte oko čega se sve vrti. Pijenje postaje prvo i osnovno, ono što se mora učiniti da bi se dalje moglo živjeti. Pijenje postaje bitnije i od obitelji, posla, prijatelja a katkad čak i od hrane.

Kada sam prestao piti, prije više od godinu dana, uvidio sam sve to i iz svojeg alkoholizma izvukao još jednu pouku. Život alkoholičara ne miruje, makar se možda tako čini. On kroz svoj život, takav kakav jest, stvara gomilu novih problema. Budući da alkohol sprječava da se ti novi problemi probave oni se talože na one stare i na taj način vezu između uzroka i posljedice čini sve jačom. Drugim riječima, neprobavljeni problemi teško "redaju" na dušu i tako proizvode duševnu bol. Tako alkoholizam hrani samoga sebe.

Spoznavši sve to, nakon što sam prestao piti, pokušavao sam živjeti tako da ne stvaram nove probleme, i na taj način smanjim potrebu za alkoholom. Polazilo mi je to za rukom i bio sam zadovoljan zbog toga. Međutim, alkoholičar nije alkoholičar samo zato što pije, nego i zbog načina na koji se suočava sa životom, a život je takav kakav je i on, ne donosi samo one sitne i tekuće probleme koji se lako mogu rješiti. U mojem životu, u mojoj prošlosti, postoji čitav jedan srušeni svijet. Zbog toga su u meni stalno prisutni mučni osjećaji grižnje savjesti. Prisutne su i mnoge druge posljedice jednog načina života kojeg sam prije živio. U mojem životu postoje dugovi, rastavljen brak, neriješeno stambeno pitanje, odvojen život od djece i još mnogo toga. Pokušavao sam sve to zaboraviti na razne načine. Tako mi se život gotovo neprimjetno i bez alkohola počeo ponovno pretvarati u svakodnevno zanemarivanje, izbjegavanje i potiskivanje svega što me je podsjećalo na moju tešku situaciju.

Nezgodna karakteristika svakog problema je ta što on traži svoje rješenje, inače on zauvijek ostaje problem. Zanemario sam tu činjenicu i dopustio sam da se loši osjećaji ponovo talože. Kada je duševna bol postala dovoljno jaka, pojavio se osjećaj da je život ponovno težak i nepodnošljiv, javio se osjećaj da je sve uzalud. Uzalud i apstinencija i pokušaji da se živi kvalitetno, a sve strpljenje i sva dobra volja ne daju nikakvog rezultata jer život je naprosto nemoguć. Počeo sam ponovno piti.

Naravno da nisam razmišljao o jetri, mozgu ili kardiovaskularnom sustavu dok sam ulazio u kafić. Nisam razmišljao niti o svojoj obitelji dok sam sjedao za stol. Najmanje sam razmišljao o vlastitoj djeci i njihovoj budućnosti dok sam naručivao pivo. Nisam razmišljao ni o čemu, ali sam zato sav bridio iznutra kad je ono stiglo za stol. Međutim, samo je ono, ta prvo pivou mojem recidivu, učinilo da nešto u meni zadrhti od želje za njim. Sva ostala bila su samo uzaludno traženje da se takav jedinstveni doživljaj ponovi. Sva ostala bila su samo pivo više u mom alkoholizmu. Kada sam ponovno počeo razmišljati, prestao sam piti.

Na kraju, još bih želio reći da svaka priča ima jedan svoj dio koji se može uobličiti u tekst i staviti na papir. Tako nastaje priča poput ove. Međutim, onaj drugi dio priče zove se stvarnost. Zato neću završiti nekim posebnim zaključkom ili obećanjem, jer smatram da bih tako nepotrebno izazivao svoju stvarnost.

Neven Iveta

Doživljaj i posljedice prvog recidiva

Liječim se prvi put od alkoholizma, intenzivno već osmi mjesec, puna dva vruća ljetna mjeseca u dnevnoj bolnici a potom jesen i zima u obiteljskoj vikend terapiji koja upravo završava. Prije dva mjeseca bio sam jedno prije podne u glupom, kratkotrajnom, nezaboravnom i poučnom recidivu.

Inžinjer-projektant-profesor, pola stoljeća star, oženjen, pater troje uzorne djece, uspješan u poslu, poodavno skrenuo u mutne alkohološke ponore sve do blizu dna, do potpune fizičke i psihičke ovisnosti, do ciroze jetre i pankreatitisa, do brljavljenja na poslu, dovođenja obitelji do ruba opstanka te konačno do prvog liječenja.

Ukratko: jednog lijepog zimskog predbožićnog jutra, ne uzevši Disulfiram, popio sam na tašte vlahov 0.5 i nekoliko sati poslije još jedan. Eto, za normalnoga zdravoga čovjeka to bi bilo samo 0.5 promila alkohola u krvi i ništa više. A za mene? Očajno neugodan doživljaj, doživotno poučno iskustvo koje mi je vjerojatno jednom i trebalo da konačno i zauvijek učvrstim svoj stav spram alkohola i alkoholizma.

Rano je i sunčano zimsko jutro. Žena na poslu, djeca u školi a ja imam predavanja tek popodne. Odlazim prvo u obližnji  dućan  po  kruh, mlijeko  i  ostalo,  zatim na  kiosk po cigarete i novine te  po nekadašnjem dugogodišnjem

običaju, u birc na kavicu. I naručujem: “Kavicu, vlahov i mineralnu”! Sasvim spontano i normalno, kao da nisam alkić! I eksam vlahov, zalijem mineralnom, palim cigaretu, srknem kavu i počnem listati Jutarnji. Ali nešto ne štima. Nešto nije kao prije. Vlahov je neukusno gorak, bljutavo ljut, peče u grlu. Zašto nije ukusan kao nekada prije? I tada je počelo. Isprva jedva primjetno, pa potom sve jače i jače ubrzano lupanje srca, osjećaj vrućine, žarenje u licu, teško disanje kao da mi nedostaje zraka, suhoća u grlu koju bezuspješno otklanjam kavom. Uplašen sam, što se to događa sa mnom? Zar reakcija jučer i prije uzetih protupožarnih tableta još zaostalih u organizmu? Umjesto ugodnog doživljaja koji mi je nekada pružao alkohol, sada ovako odvratna reakcija. Zbunjeno letim očima po naslovima Jutarnjeg, ali ne vidim što piše jer misli panično lutaju i hvata me strah. Što sam to učinio i zašto? Vrijeme polako prolazi a meni sve gore i gore. Koža lica me žari i zateže, znojim se, srce i dah ne smiruju se. “Konobar, još jedna dulja kavica i dva deci mineralne, molim”.  Zar nakon četiri mjeseca apstinencije uz stručnu sveobuhvatnu edukaciju o alkoholizmu, uz raznolika poučna predavanja i praktična iskustva kroz dežurstva u stanici za otrježnjavanje ja još nisam dovoljno naučio. Ili nisam mogao u potpunosti shvatiti i prihvatiti da: 

● ja jesam alkoholičar

● ja ne smijem više nikada ni kap alkohola popiti

● ja ne znam piti

● ja se ne mogu više kontrolirati u pijenju

● ja sam bolestan, i to kronično, doživotno!

Zar je meni, profesoru, intelektualcu trebao ovaj događaj, da to jednom u potpunosti shvatim?

Ali, najgore tek dolazi. Vrativši se kući, u zrcalu tek vidim neuobičajeno crvenilo cijelog lica, vrata, ušiju. Zbunjen i rastresen, kuham ručak i čekam povratak dvoje mlađe djece iz škole. Prvo dolazi najmlađa kćer i odmah pita: ''Tata, je li ti  dobro, sav si crven, što ti je?'' Zna ona o čemu se radi, a meni je neugodno i sramim se samoga sebe. Potom stiže i sin, čudno me postrance pogledava, ali šuti. Slutim kako se osjeća, razočaran u mene. Gore me pogađa njegova optužujuća šutnja nego najžešća kritika.

Odlazim bez ručka na posao i usput, vjerojatno da potvrdim proživljeno, ponavljam doslovno sve još jednom. Učinak opet potpuno identičan. U školi mala grupa maturanata radi šestosatnu vježbu tehničkog crtanja pomoću računala. Tu i tamo, rijetko me pokoji što pita. Osjećaju djeca da se sa mnom danas nešto događa. Jedna hrabrija djevojka tihim me glasom pita je li mi  dobro, jer neobično sam joj crven u licu.  Prolaze sati, na kraju me kolega, koji ide u istom smjeru, vozi kući. Zna da se liječim i ispričao sam mu iskreno sve. On ne vidi problem, po njemu je sve to normalno i u redu, a meni nije ama baš ništa u redu. Prvo, danas sam svjesno i namjerno pio, iako me treniraju suprotno, no nisam se napio ni opio. Drugo, iako sam kao prije popio, alkohol je, umjesto uobičajene ugode, izazvao odvratan okus i osjećaj u ustima, grlu, tijelu a i u duši. Treće, razočarao sam vlastitu djecu, ženu, obitelj, sebe samoga.

Navečer, po dolasku kući, jezivo očajno stanje. Djeca bojažljivo pozdravljaju. Žena: ''Zar si opet pio?'' Kako da im sve to objasnim kad u tim trenucima ni meni samom ništa nije bilo jasno.

Epilog.  Bio je to moj prvi i, najvjerojatnije, posljednji recidiv. Iskustvo kratkog i laganog pijenja ogadilo mi je doživotno alkohol. Tek sada, nakon tog s predumišljanjem učinjenog recidiva, postao sam siguran u dugovječnu apstinenciju, stekao sam osjećaj potpune sigurnosti i povjerenja u sebe.

 L. A. Expotus

Tragom recidiva

Vrlo često na sastancima kluba razgovaramo o tom famoznom recidivu. Kada članovima postavimo pitanje, zašto su to učinili, odgovori su otprilike slični. Neki naime izjavljuju kako im se to dogodilo kao posljedica njihova ponašanja koja nisu uspijeli promijeniti, a neki pak vjeruju da je njihov recidiv izvan njihove kontrole, to jest da su ga učinili pod utjecajem društva i prijatelja.  Što je od ovo dvoje prihvatljivije? Tako pišući ovaj prilog, u neformalnom razgovoru s mojom suprugom upitao sam je: zašto sam ja recidivirao. Odgovorila je kao iz topa - zato što ti se pilo!!.

Koliko je moja supruga blizu odgovora i je li  zaista tako, vidjet ćemo.

Karakteristični odgovori o recidivu najčešće su:

                ● Upao sam u recidiv

                ● Dogodio mi se recidiv

                ● Napravio sam pogrešku (recidiv)

                ● Našao sam se u društvu i, eto, slučajno se dogodilo

                ● Ne mogu objasniti zašto mi se dogodio recidiv

Događa li se recidiv, upada u njega, griješi, ili se slučajno učini?

Ne mogu odgovoriti ni na jedno pitanje, ali kako ne volim govoriti o tuđim recidivima, govorit ću o svojima jer sam ih i ja imao nekoliko. U mojim višekratnim liječenjima (bolje reči boravcima) moje primisli uvijek su bile vrlo blizu recidivu. Zašto kada sam sve naučio o alkoholizmu i posljedicama uzrokovanim tom bolešću.  Izvanredno sam poštovao sva terapijska pravila, bio sam jedan od pacijenata kome se moglo vjerovati u uspjeh, a moje misli bile su uvijek usmjerene na recidiv. Vjerovao sam kako ću se dobro fizički oporaviti da mogu dalje nastaviti piti. Zamislite, nakon prvog liječenja otišao sam uvijeren "kako sam tek sada naučio kako treba piti".

Nakon niza mojih neuspješnih liječenja pomno sam isplanirao svaki svoj recidiv. Pijenje plivadona umjesto tetidisa, neodlaženje na klub, kontrolne preglede, obiteljske terapije sve su to bile pripreme za ponovno pijenje. Uspijevao sam uvijek vješto obmanuti svoju suprugu, izmanipulirati moju doktoricu opće prakse, moje rukovoditelje u poduzeću i sve oko sebe.

Naravno, najviše su se mom recidivu veselili moji "prijatelji". Dakle, svaki sam recidiv uredno isplanirao pa tako ne prihvaćam gore navedene odgovore o nekoj pogrešci ili slučajnosti. Moram se svakako složiti s mojom suprugom, da sam recidivirao iz jednog jedinog razloga, zato što mi se pilo.

Što je ovoj mojoj kratkoj ispovijesti nedostajalo?

Odluka! Naravno, odluka, jer sve što mi se događalo, smatrao sam zafrkancijom. Pa tko je taj koji će mi reći da sa 42. godine više nikada ne smijem piti. Pa to su obične ludosti. Poigravao sam se sa svojom obitelji, svojim zdravljem i konačno i svojim životom. Onda je došlo do promjene serve kako se kaže.

Život se počeo poigravati sa mnom. Izgubio sam posao, zdravlje mi se ozbiljno narušilo, supruga me napustila. I kako to već biva, sada sam počeo ozbiljno razmišljati o odluci kako dalje? Donijeti čvrstu odluku, pošteno razmisliti o svojoj vlastitoj odgovornosti, veliki je zalog za novi život.

Tako o mojoj odluci i sada uspješnoj petogodišnjoj apstinenciji nekom drugom prigodom. Samo bih poručio mojim prijateljima da prije recidiva morate učiniti barem desetak svjesnih radnji, a isto toliko puta možete reči NE!

Hasan Bašić, Klub Osvit

Nijedna bolest nije ravna alkoholizmu

Ljudi koji su u životu nesigurni, prolaze nezapaženo, nemaju motiva za dokazivanjem, često ne znaju što bi činili, pa uzimaju alkohol. Oni u alkoholu utapaju svoj jad i čemer kao što se utapaju neplivači bačeni u vodu. Ljudi koji su češće pod utjecajem alkohola, osjećaju se dobro i zadovoljno, misleći da su riješili sve svoje probleme i nedostatke. To je samo osjećaj ugode koji vrlo kratko traje. Kada se čovjek otrijezni, opet je onako jedan i malen pod zvijezdama, koje ga prate i koje su odredile njegovu sudbinu. Kad je čovjek zdrava razuma, kad se počinje osjećati nepotrebnim, u njemu se javlja ideja i slika njegova idealnog svijeta. On u tome svijetu izgleda onako kako je sebe zamislio: bez problema, nedostataka, tuđih kritika. On uz pomoć svog (ne)prijatelja ulazi u taj svijet i na krilima tog crnog leptira polako ulijeće i vrlo se teško vraća iz njega. Iz dana u dan, njegov svijet je sve razoreniji. U njemu vlada crnilo koje se je spojilo sa zlom i ne pušta ga od sebe. U tome svijetu često pušu vjetrovi velike snage, što ruše svu dobrotu i volju za životom. Tamo je stalno noć, nema sunca, duge, smijeha ni šarenih leptira. Taj leptir živi dulje od običnih leptira. Ljudi koji nose tog leptira u sebi, moraju ga ubiti, da bi stvorili novi pogled na život.

Alkohol je iza sebe ostavio i vrijedan trag. Riječ je o pojedincima, kojih je jako malo. To su veliki pisci, glazbenici i drugi umjetnici, koji su svoja najveća i najvrednija djela stvorili dok su bili u alkoholiziranom stanju.

Nakon dužeg uzimanja, alkohol ulazi u naviku i potrebu. Navike se još nekako i možemo rješiti, ali potrebe malo teže.

Kao što kaže E. A. Poe: "Nijedna bolest nije ravna alkoholizmu." (a on je umro od posljedica teškog alkoholizma), kada je čovjek pri svijesti, jednim dijelom shvaća da je rob svome gospodaru. Ljudi koji uzimaju alkohol, žive previše hedonistički. U njima se javlja konflikt istovremenog odbijanja i privlačenja, ali je privlačenje jače pa dolazi do poraza one zdrave polovice koja naginje k onome što bi bilo prihvatljivo za društvo. On živi samo za ono od čega će umrijeti. Od alkoholne ovisnosti teško se je izliječiti. Ljudi koji se ne izliječe, kasnije pate mnogo više nego u početku. Patnja nije  dobrodošla, pa bi bilo dobro da ubiju svoju patnju.

Živjeti znači umirati. Svakog sata, minute, sekunde sve smo bliži kraju i svi ćemo proći kroz vrata koja nas iz dana u dan sve glasnije zovu. Ljudi koji uzimaju alkohol, taj put si skraćuju, ali i otežavaju. Kada bi znali što čine, da ubijaju sebe u sebi, malo bi bolje razmislili o tome što čine i kamo ih to vodi. Ali, to nije jednostavno, jer njima duša umire prije tijela i oni su već na ovom svijetu mrtvi. Spasa nema, ako se na vrijeme ne osvijeste i ne shvate što rade. Ali, oni se sami sigurno neće osvijestiti, jer onda ne bi bilo te bolesti koja uzima sve što nema jaki ego.

Željko Platužić, Psihijatrijska bolnica Jankomir

◄ strana 6

Alk. gl. 7-8 /2000 (65/66) str. 9-12

strana 13 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES