početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna HSKLA

početna ZBORNIK

početna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

početna OPORAVAK ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

Sadržaj dostupnih brojeva AlkGlas

 

 

 

◄ strana 3

Alk. gl. 7-8 /2000 (65/66) str. 6-8

strana 9 ►

STRUČNI PRILOG

Razmišljanje stručnog djelatnika o recidivu

"U naše doba čovjek dominira: On ima snagu razložiti probleme svoje materijalne egzistencije, on je ukrotio divlje zvjeri, on je u tamnici postigao fantastične rezultate, on je također u domenu insekata i mikroba trijumfirao. Zlatno doba i mir otvaraju se pred njim, ako on to hoće.

Njemu ostane samo još pobijediti posljednjeg neprijatelja - samoga sebe."

Winston Churchill 

Recidiv,  tj. pojava da  alkoholičar sa znacima kroniciteta, sa svim znacima ovisnosti, nakon duže ili kraće apstinencije, ponovno počinje piti - najvažniji je i ujedno najzagonetniji problem  u kompleksu zbivanja vezanih uz osobnost alkoholičara. Za nas je to posebno važno - jer pojavom klubova stvorena je mogućnost da se pacijenti "izliječe". Recidiv ugrožava započetu apstinenciju.  Suzbijanje recidiva je, zapravo, i razlog postojanja klubova.

Na ovome mjestu ne bismo raspravljali o tome što je ovisnost. Da li u tome sudjeluju pretežno somatski (tjelesni, kemijski, metabolički itd.) čimbenici ili je taj problem često psihološki. Čimbenici se obično isprepliću, a cijela problematika izranja tek u kasnom stupnju  razvoja alkoholizma, kada je osoba takav bolesnik da se očituje alkoholizam kao bitan čimbenik, a ovisnost bolesnika kao činjenica. Ipak svi mi, pa i bolesnici, doživljavamo u toj fazi ovisnost kao "psihološku pojavu", iako smatramo da "mora biti" i nešto organskog u osnovi ovisnosti.

Uglavnom bolesnik  je redovito veoma sklon recidivu, ponovnom pijenju alkoholnih pića. Kod klasične terapije bi se bolesnik zaklinjao na apstinenciju, ali bi nakon kratkog vremena, odmah po izlasku iz bolnice - ponovno počeo piti. Samo rijetki "snagom volje" uspijevali su ostati dugo apstinenti. Oni bi postajali zagovornici nepijenja  i prava podloga njihove apstinencije pokazala se tek nakon što je metodom klubova omogućeno liječenje i drugim bolesnicima.

Recidiv je za alkoholičara velika opasnost. Naime, bit njegove bolesti i jest u tome što "ne može popiti samo jednu čašicu" te nakon prvog ponovnog kontakta s alkoholnim pićem nezadrživo nastavlja s pijenjem, dok se ubrzo ne dovede u staro stanje ili još gore. To "još gore" proistJeče iz tog jer je on već organski veoma načet i novo pijenje, koje je često neobuzdanija, nego što je bilo njegovo redovno opijanje u fazi još održane tolerancije - vrlo brzo ruši njegovu stabilnost organizma i često takvi recidivisti brže umiru.

U fazi apstinencijskih kriza recidiv je veoma čest i to je poseban problem koji ovdje nećemo obrađivati. Tema je ovoga rada: recidiv liječenog alkoholičara, dakle onog koji iza sebe ima već duži ili kraći staž, barem mjesec dana apstinencije.

Naravno, i u toj fazi dolaze "krize", ali bez drhtanja ruku i svih onih teških organskih simptoma. Te krize su latentne,  one se odigravaju pod kodiranim, tajnim vidovima i bolesnici ih često nisu svjesni. Jesu li pritom odgovorne organske, kemijske, metaboličke ili neke nasljedne komponente, veoma je teško reći! Dok je to jako sumnjivo u fazi apstinencijske krize,kad davanje alkoholnog pića zaista kupira tjelesne simptome, u kasnoj fazi apstinencije, kada te vidljive pojave prođu - sve se manje stječe dojam da bi bile važne tjelesne tegobe, nego u prvi plan se ističe psihološka problematika. Recidiv je u toj fazi ponajprije rezultat psiholoških i interpersonalnih odnosa.

Pristup recidivu nedovoljno educiranog terapeuta često otkriva dio tajne uzroka nastanaka recidiva. On pacijenta recidivistu zaista ne voli. On ga je izdao, on je osramotio svog terapeuta "koji je toliko truda uložio" i sve drugo. Zatim su ga često "žalili", jadan je i propada, gotovo je s njim, nema mu spasa, ne vrijedi više niti da se što pokuša. Često opet sve moguće poduzima, panično,  suviše brižno, kako bi ga zaštitili od sebe samog, dakle stavlja ga u "overprotected" poziciju, poziciju posebnog nadzora i brige.

Sve su to odrazi našeg kontratransfera, protuprijenosa, jer i mi imamo svoj vlastiti stav prema bolesti, mi se bojimo, ne volimo nosioce mana i sl., a tako bolesnik posmatra i sav ostali svijet, znatno grublje, znatno neodgovornije.

Veoma se teško svatko od nas uživi u samu situaciju liječenog alkoholičara. Mi bismo  željeli i smatramo da nakon što je on prestao piti  da je "kao i mi", a ne možemo sagledati da je on veoma hendikepiran, da je njegov ugled načet, da su njegove pozicije u društvu silno loše i izgledi za neki prodor u žižu društvenih života očajni.

A bolesnik je biće kao i mi, kao svatko, s ambicijama, velikim zahtjevima, s osjećajem svoje važnosti, sa svojim stremljenjima...

On želi da ima sve, on osjeća da ima na to pravo i tome teži. Njegova hendikepiranost je doduše skrivena pod brigom okoline, ali nije nestala. Male neosjetne pogreške, da ne  govorimo  o  težim  udarcima  -  mogu  dovesti  do rasplamsavanja svih onih snaga koje su i diktirale njegov put u alkoholizam. A već spomenuti  agresivni kontratransfer bacit će ga ponovno u naručje alkohola.

Ako analiziramo recidive, u početku ćemo biti bespomoćni jer nećemo znati odgovor na ovo osnovno pitanje: "Zašto? Sve je učinjeno, a on je ipak poklekao." Tek ako malo dublje zavirimo u odvijanje događaja, vidjet ćemo da tu ima nekog smisla, opazit ćemo da i recidiv ima svoju "anatomiju." Zato svaki slučaj treba ispitivati kronološki, kao sudski slučaj. Često ćemo kao i u Rašomonu dobiti proturječne podatke, ali kao i u onoj japanskoj drami, svi imaju pravo, jer odražavaju dramatiku čovjekovih nastojanja.

Primjer: Bolesnik dobro rehabilitiran, vraćen na posao, dobro radi i svi ga u poduzeću paze. Ipak, recidivirao je. Kako? S poslovođom i još jednim drugom su radili na terenu. Uvečer su išli u jednu krčmu gdje je bila i pjevačica. Sjeli za stol pred glazbom, poslovođa naručio njemu sok, "jer ti ne smiješ piti", a njima dvojici dupli vinjak. Ta se briga za njegovu apstinenciju u poduzeću i ranije ponavljala. Ovog puta je pjevačica pjevala i nakon nekog vremena on je zaključio da mu jedno pivo neće škoditi. Potonuo je u veoma težak recidiv, kasnije ponovno liječen.

Analiza ovog slučaja zahtjevala je pomnu kronološku obradu, kako bi se sagledala "situacija" u kojoj je recidiv nastao.  Dakle - ona velika "briga" je zapravo značila jaku agresivnost prema bolesniku. Ti ne smiješ, a mi smijemo, mi smo zdravi, jaki. U situaciji s pjevačicom frustracija je suviše porasla - to nam odaje i porijeklo njegova osnovnog životnog konflikta: Biti jak i imponirati ženama, pokazati se dorastao...Zašto drugi mogu, a ja ne, itd.

Pouka: ne nategnuta briga prema pacijentima, nego razumijevanje i solidarnost. Pacijenti vrlo brzo saznaju da njihovi terapeuti dobro popiju, ali oni očekuju solidarnost. Ti si hendikepiran - ja u tvojoj prisutnosti neću  biti jak - nadmoćan. Poznato je kako psihijatri nakon simpozija o alkoholizmu vole popiti, pa i oni kojima to i baš ne treba toliko. To je potreba poništenja osjećaja poniženja: mi nismo kao oni. U tom slučaju nema uspješne terapije, a možemo nekoga natjerati i u recidiv.

Članovi obitelji često ovako postupaju u skladu s  patrijarhalnim shvaćanjem da je alkohol snaga i čimbenik inicijacije: pijenjem jakih pića i opijanjem prima se mladić u društvo odraslih. Jedan dio taktike rada kluba diktiran je baš ovim čimbenicima.

Bolesnici koji prestanu piti izolirani su i odbačeni, oni gube cijelo svoje društvo i sve one objektivno ugodne trenutke zajedničkih druženja. Oni su gotovo politički izolirani. To u njima nakuplja nezadovoljstvo, strah, nesigurnost. Ukoliko ne budu prihvaćeni od grupe, ali grupe koja može da nadoknadi sve ono što su izgubili, može doći do neke pogreške i novog poremećaja u okolini, i eto recidiva. Za njegove drugove mala svakodnevna epizoda, za njega katastrofa.

Depresivnost često neugodno izranja. Ukoliko se ne radi o dubljim, tzv. endogenim depresivnim pomacima, obično je ta depresivnost iz ranog infantilnog razdoblja, ona koja tako snažno djeluje u pravcu stvaranja potrebe za alkoholiziranjem. Ona iz odnosa djeteta prema majci, a kasnije nalazi svoju hranu neriješenim odnosima sa suprugom i njegovom pozicijom u braku.

Naime, pozicija alkoholičara prije odlaska na liječenje je u najvećem broju slučajeva bila "zaštićena", tj. nije morao raditi, dopuštalo mu se sve, supruga se brinula o svemu, posebno o obitelji, ona je bila odgovorni član male obiteljske zajednice.

Nakon izliječenja - suprug bi se trebao vratiti normalnom bračnom životu, s podjednakim odgovornostima. Međutim, on nakon toga postane ili želi postati despot, ili se osjeća nesiguran i ne dolazi do ravnopravnog odnosa. U oba slučaja dolazi do nezadovoljstva, brak ga ne ispunjava ljubavlju i povjerenjem, tako da može doći do kritične situacije. Ta kriza obično izvire iz nekog novog sukoba, iz krize supruge koja napravi nered jer ne može podnijeti ovu situaciju. Katkad bolesnik nalazi razloga za recidiv u svojoj okolini, možda zbog  neke nepravde, neka nevjera ili loša situacija u okolini uznemiri ga, postaje nezadovoljan. Tada su potrebne samo još vinske pjesme ili neki prijatelj iz rata - i stvara se situacija za "probu" može li  jedna čašica biti zaista opasna...

U procesu nastajanja alkoholizma ima jedna faza kada budući bolesnik izaziva u sebi na umjetan način tužna raspoloženja koja odmah u društvu gasi alkoholm. Ova situacija je i za liječenog alkoholičara dosta opasna. Naime, kako su ispitivanja pokazala, i liječeni alkoholičari imaju fantazije o pijanstvu, o omamljenosti, oni sanjaju omamljenost, lijepe trenutke itd. Ako  dođu u suviše zanimljivu situaciju, oni mogu ponovo doći u iskušenje. Ne smijemo naše liječene alkoholičare podcjenjivati. Neće oni tek tako pokleknuti, ali ako nastanu neugodni uvijeti, neki nesporazum sa suprugom, blaga depresivnost, neki neuspjeh na radnom mijestu, dosadna večer, dolazi prijatelj iz rata, priča se o umrlom prijatelju,  netko  spomene majku, odlazi se  u  krčmu, osjećaj  manje  vrijednosti u  grupi ljudi koji piju, potreba da se bude kao i drugi, susret s nekim dobrim poznanikom, nukanje "hajde, neće ti biti ništa" itd.

Dakle, anatomija recidiva nije jednostavna. Mnogo čimbenika sudjeluje u tome da jedan apstinent ponovno započne piti. Nažalost, u našem se društvu svi brinu da se ti uvjeti što češće ispunjavaju. Zato su potrebne i posebne mjere, posebna organizacija koja se zove klub. Namjena kluba se iz ovih redaka donekle i razaznaje.

Konačno, treba se zapitati što dobiva alkoholičar s recidivom. Treba ipak shvatiti da mora postojati veoma snažna motivacija za recidiv, koja ga natjera da napusti prijatelje, da izda svoja načela, stručnog  djelatnika itd. Ako to ne shvatimo, bit  ćemo uvijek u opasnosti da alkoholičara shvatimo kao zla čovjeka.

Alkoholičar s recidivom dobiva veoma mnogo: dobiva osjećaj obmane, izbjegavanja svih ovozemaljskih poteškoća, sve je dobiveno, sve je u redu, on je poništio sve neugodne činjenice, on je svemoćan, bez odgovornosti itd. Makar za trenutak se dobiva ova iluzija.

Naime, ljudi imaju mnogo problema da se prilagode našoj civilizaciji, da budu točni, uredni, odgovorni. To je veliki napor, treba mnogo žrtvovati. Posebno je to teško za osobu koja je niz godina bila hendikepirana, izbačena iz tokova života u kojem je samo prividno vegetirala. Povremeno će kod takve osobe doći do zamora, do zasićenosti, do krize. Ne može više izdržati, pogotovo ako ga život nesmiljeno tjera naprijed. Barem nakratko  da pobjegne  u svijet zaborava i iluzije.

To je i osnova svih ovisnosti, to je veoma važan sukob koji današnje generacije prenose i na područje droge. Opasnost je zaista velika i u borbi protiv recidiva trebamo znati da imamo podmuklog neprijatelja, čije namjere treba tek "dešifrirati" da bismo  mu odgovorili isto tako kodiranim mjerama.

Naime, izravno uvjeravanje ima nekog uticaja, ali je to neznatno. Stvaranje ozračja povjerenja, otvorenosti, međusobnog zbližavanja i dijaloga baš o onim problemima koji ih muče -  jest prevencija  recidiva. Ako u klub dolaze članovi obitelji koji imaju  sređen brak, koji su našli ponovo sebe, tada će to biti obrazac po kojem će mnogi članovi uskladiti svoj život, a za što sami nisu  mogli naći dovoljno snage. Poruke koje im stručni djelatnik svojom čvrstinom i svojim primjerom šalje bit će shvaćene i u trenucima krize, postat će čimbenik  koji će potvrditi kako se isplati  boriti se. One će potvrditi kako je ovaj naš svakodnevni život ipak vrijedan, kako su radosti i ljepote života realno i njemu dostupne. On neće poseći za omamom.

Nakon recidiva nije izgubljena bitka. Bolesnik  treba poći na liječenje. Nije baš sasvim sigurno da bez ponovnog boravka u bolnici može sve završiti sretno. Naime, bolesnik - a to je u biti alkoholizma - ne bi volio priznati da je alkoholičar. On želi da se toga oslobodi bilo kako. Međutim, on mora biti  svjestan svoje.bolesti - zato je dobro da barem nekoliko dana provede na odjelu, ili u alkohološkoj školi izvan bolnice. Time će se on suočiti sa  svojom  bolesti, poželjet će ponovni  povratak u normalan život. To će mu pomoći  da  vrati samopouzdanje i sigurnost,  obnoviti će stara prijateljstva  i stvoriti nova. Dobit će osjećaj da se mijenja, da aktivno ulazi u život liječenih alkoholičara. Katkad treba da se to dogodi više puta dok bolesnik očvrsne, pogotovo ako nije bilo prilike da dovoljno dugo ostane na odjelu.

Opasnost od recidiva je povećana ako bolesnik više ne dođe na liječenje. U nekih se javlja stid, osjećaj krivnje jer je izdao prijatelje, osramotio stručnog dijelatnika itd. Svakako da je to s jedne strane racionalizacija (opravdanje) za recidiv i za izbjegavanje liječenja, ali s druge strane bolesnik  je na opasnom putu depresivnosti,  povlačenja iz borbe za vlastito zdravlje. Tada su potrebni ozbiljni napori kluba, kao i svih članova. Treba koristiti sve metode uvjeravanja, jer je obično riječ o etički i ljudski pozitivnim osobama.

Druga je opasnost da bolesnik pobjegne od terapije, izbjegavajući svoje društvo i mijenjajući mijesto boravka. Ona etička i moralna bol koja se u grupe jasno pokazuje pritom bude suzbijena, bolesnik je više bešćutan, on ne priznaje svoj poraz. Vjerojatno su posrijedi pogrešake u terapiji, ili je bila veoma teška njegova emocionalna situacija prije terapije, što se tijekom  terapije nije moglo otkriti, jer je bolesnik bio zatvoren u sebe i jer ga grupa nije mogla motivirati i privući uz sebe. On je samo statirao u klubu i jednog je dana ili nestao ili došao u sukob s klubom, što nije bilo shvaćeno ni riješeno.

I jedno i drugo potvrđuje kako se problemi riješavaju na način koji klub ne može shvatiti. Potvrđuje pravilo koliko je teška borba za ljude i koliko suptilnosti treba imati u radu s klubom. Istina je da mi ipak i s nedovoljno educiranim kadrovima i s mnogo počinjenih pogrešaka ili nesnalaženja - uspijevamo izliječiti veći broj bolesnika. Međutim, svakoga bole neuspjesi i samo njih vide u svom radu. Zato će biti potrebno da svi koji rade budu što prije educirani, da se stvori ujednačen sustav, koji će početi funkcionirati i prije nego što bolesnik dođe na liječenje.

Liječene alkoholičare treba opskrbiti znanjem kako bi izbjegli zamke u koje ih njihova psihička struktura može uvući. Klub treba biti podređen sustavu mjera. Svi koji rade u klubu trebaju biti čimbenici prevecije u tzv. tercijarnoj prevenciji. Treba posebno imati na umu  da ovisnik o alkoholu ne može postati umjerenjak, umjereni pilac, jer ga to vodi u recidiv. Treba znati da pametni ljudi ne vrše pokuse na sebi, nego na životinjama.

Nada Matović, soc.pedagog

Zajednica KLHercegovačko neretvanske županije

 

◄ strana 3

Alk. gl. 7-8 /2000 (65/66) str. 6-8

strana 9 ►

IZDAVAČI / NAKLADNICI:

Adresa uredništva: Klinika za psihijatriju kliničke bolnice "Sestre molosrdnice". Vinogradska 29, 10000 ZAGREB, tel 01/378-77-54

web: http://www.hskla.hr, http://www.hskla.hr/ag/

Glavna i odgovorna urednica: Vesna Golik-Gruber, e-mail: vgolikgruber@yahoo.com

Zamjenik glavnog urednika:  Zoran Zoričić

Za Internet izdanje prilagodio:  Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor: D. Cesarec, Š. Bedeniković, S. Jelić, E. Kovačević, V. Majdek, K. Radat, D. Vodopivec, V. F. Augustič, Ž. Štimac, A. Jacoub

Vanjski suradnici: T. Bakula-Vlaisavljević, E. N. Gruber, S. Jurčević. S. Karlović, M. Pakasin,  R. Sanjković, M. Turk-Kuči, D. Wölfl, D. Vragović, M. Zec-Miović, Z. Žagi

Tehnicki urednik: Robert Gruber

Suradnja se ne honorira. Prilozi se ne vraćaju.

Izlazi mjesečno. Pretplata se uplaćuje na žiro račun 2340009-1100137559 poziv na broj 1222147, s naznakom

 "Zajednica KLA, za Alkoholoski glasnik".

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES