Štovani suradnici,

kao što i sami znate, obitelj klubova broji lijepih četrdesetak godina. Zamišljena i ostvarena od strane pokojnog prof. Hudolina, vođena od prof. Langa, doc. Breitenfelda, prim. Golik-Gruber, i uz podršku svih Vas, postala je temeljni subjekt rehabilitacije liječenih ovisnika o alkoholu, kako na području Lijepe naše, tako i u širem okružju. Uz mnogobrojna priznanja za dosadašnji rad, istaknute zasluge i lovorike, moramo se osvrnuti i na manjkavosti koje nas ograničavaju u uspješnom radu, te posljedično umanjuju rezultate postignute kroz mjere primarne i sekundarne prevencije. Jasno je da pogled moramo kritički osvrnuti unazad. Od samog početka osnivanja klubova u Republici Hrvatskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća, a u kontekstu vremena i prostora (ateistička, socijalno ustrojena zajednica), prof. Hudolin je prepoznao potencijal u svijetu već provjerene i uspješne metode rada AA (udruge anonimnih alkoholičara) te je genijalno prilagodio postojećim društvenim prilikama. Pristavši na kompromis, potvrdio je genijalnost i podmetnuo kukavičje jaje doktrine rada klubova samopomoći i uzajamne pomoći u uvjete ateističkog, socijalističkog društva. Odrekavši se svjesno religijske doktrine u radu AA, potencirao je ideju bratstva i uzajamne odgovornosti svih članova KLA, te sukladno ideji tadašnje države o kolektivnoj odgovornosti društva za pojedinca, zakucao na "jasle" kontinuirane društvene podrške i pomoći šireg kruga društvenih djelatnika svih profila. Oduševljenje idejom i konačno uspješnim sredstvom u borbi protiv alkoholne ovisnosti, potaklo je čitavu vojsku liječnika opće prakse, specijalista psihijatara, medicinskih sestara, socijalnih radnika, defektologa te mnogih drugih na djelovanje u radu na ovom području. Upravo zbog zanosa uspješnošću metode, kao i njenom naizgled krajnjom jednostavnošću, vojska djelatnika pristajala je i na nesebičan volonterski rad na ovom području. Današnja Klinika za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice", pod vodstvom prof. Hudolina i prof Langa, bila je zamašnjak i katalizator procesa edukacije stručnjaka, kontinuirane supervizije, znanstvene djelatnosti s područja alkohologije te međunarodne suradnje. Obitelj klubova kontinuirano se povećavala, dostižući pred rat i brojku od šestotinjak klubova u Republici Hrvatskoj.

Međutim, već sredinom osamdesetih godina, točnije od alkohološkog kongresa u Opatiji 1985. godine, prof. Hudolin modificira teoriju o alkoholizmu kao bolesti, prelazeći na alkoholizam kao stil života, te težište svog rada prebacuje na razvoj klubova u Italiji. Otvoreno govoreći, jasno je da je ovaj odmak pogodio klubove u Hrvatskoj jer je otišao čovjek koji ih je stvorio, i autoritativno vodio, ne trpeći previše prigovore. Na pitanje zašto je došlo do ovog razlaza, odgovor bi jednog dana trebali dati njegovi suvremenici, od kojih su neki i danas aktivni. Uglavnom, od tada je broj klubova sve do kraja Domovinskog rata u kontinuiranom padu.

Po prebacivanju težišta rada prof. Hudolina u Italiju, vodstvo klubova i hrvatske alkohologije preuzima pokojni prof. Lang, dajući osobni pečat radu klubova, prvenstveno kroz ljudsku toplinu u radu sa suradnicima i ovisnicima, te medijsku promociju problema alkoholizma u društvu. Nažalost, društvene prilike obilježene ratom te tranzicijom hrvatskog društva i gospodarstva, kataliziraju proces gašenja klubova, prvenstveno na ratom zahvaćenim područjima. U masi psihičkih problema boraca i ratom pogođenog stanovništva, problem alkoholizma pada u drugi plan, premda raste broj ljudi s problemom alkoholne ovisnosti.

Tranzicija društva s prijelazom s društvenog na privatno vlasništvo, pomak odgovornosti s kolektivne na osobnu, sve veće otuđenje građana, promjena sustava vrijednosti društva i pojedinca, ne pogoduju ponovnom oporavku dobrano načete obitelji KLA.

Uz veliki trud i odricanja doc. Breitenfelda, prim. Golik-Gruber te prim. Marinića, dolazi do postupnog oporavka broja klubova i kvalitete rada u njima. Na Klinici za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice" educiraju se grupe mlađih stručnih djelatnika za rad na području ovisnosti o alkoholu.

Ipak, onog zanosa i entuzijazma iz sredine šezdesetih godina nema, a to nije slučajno. U svjetlu današnjeg društva i sustava vrijednosti, gdje se puno toga cijeni isključivo kroz zaradu, volonterski rad je izuzetak, a ne pravilo. Šira društvena zajednica fokus pažnje s područja javno-zdravstvenog problema ovisnosti pomiče s alkoholizma na ilegalne droge, usmjeravajući stručnjake i velika sredstva na ovo područje, dok za borbu protiv alkoholizma izdvaja sasvim skromna sredstva.
S druge strane, pritisak javnosti i stručnjaka da se nešto više napravi na području ovisnosti o alkoholu te oživi "stara slava" Hudolinovog vremena usmjeren je na onaj uzak krug stručnjaka koji su podmetnuli leđa i zahvaljujući kojima su klubovi i preživjeli prošlo, turbulentno razdoblje. Ukratko, mnogi peru ruke i kritiziraju, a rijetki rade. Jedan radi, a trojica pametuju.
Osvrćući se kritički na rad same struke, moram reći nešto i o doprinosu samih članova klubova, liječenih alkoholičara. Vojska ljudi s problemom ovisnosti o alkoholu, sama zaliječena, dala je ogroman doprinos u radu klubova, i bez njihove pomoći ne bi bio moguć razvoj klubova. I dan danas, veći broj nekadašnjih ovisnika, a sada uzornih građana nesebično daje sve od sebe za kontinuitet uspješnog rada u Savezu. S druge strane, određeni broj bivših ovisnika, sada apstinenata, učestalo prigovara zbog svega i svačega, stvarajući otpore promjenama i prilagodbama u radu, a zapravo čuvajući sitne, parcijalne vlastite interese. Pametnome dovoljno.

I tako dolazimo do sadašnjeg trenutka u radu klubova. Početkom 2005. godine je odgovornost za rad HSKLA predana u moje ruke kroz funkciju predsjednika Saveza. U lipnju 2005. sam preuzeo i Zajednicu klubova liječenih alkoholičara grada Zagreba. Za početak je fokus pažnje usmjeren na djelovanje klubova izvan Zagreba, potičući kroz radne sastanke djelovanje klubova u Istri, Slavoniji, Splitu, Sisku i drugim krajevima Lijepe naše. Priča je svuda slična: nedovoljan broj stručnih kadrova, izostanak entuzijazma i novčanih sredstava. No isto tako, brojni su i primjeri nesebičnog rada i doprinosa životu klubova, kako stručnih djelatnika, tako i samih ovisnika.

U protekle četiri godine, pod sadašnjim vodstvom, pokrenuto je dosta aktivnosti. Uz suradnju s Referentnim centrom Ministarstva zdravstva RH, Klinikom za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice" u Zagrebu, formirana je četvero semestralna škola alkohologije za stručnjake u KLA i sve one koji se u svome radu susreću s problemima proisteklim iz uporabe alkohola. Stotinjak stručnjaka završilo je ili pohađa školu. Pokrenuta je Lošinjska škola alkoholizma u suradnji s KLA Bonaca iz Malog Lošinja i zalaganje kolege Branka Laknera. Isto tako, održano je više seminara za članove KLA. Aktivno surađujemo sa udruženjima klubova liječenih alkoholičara iz susjednih zemalja. Pokrenuto je osnivanje novih klubova (Varaždin, Osijek, Solin, Kaštela, Rab, Lošinj, Zagreb, Pakrac, Požega…). Sportske igre zajednice klubova grada Zagreba, kao i akcija "Tramvaj zvan ljubav" već su tradicionalne, baš kao i kulturne djelatnosti (Večeri poezije, tribine, posjeti kazalištima…) uz suradnju sa kulturnim i zdravstvenim institucijama.

Nadamo se da ćemo od strane odgovornih društvenih institucija dobiti daljnju, ne samo verbalnu, već i neophodnu materijalno-novčanu potporu za ambiciozan izneseni program. Jer ponavljam, odgovornost za provođenje programa, te općenito rad na području ovisnosti o alkoholu, nije samo na plećima nas nekoliko stručnjaka, već prvenstveno šire društvene zajednice i svih liječenih ovisnika, koji djelovanjem kroz klubove ne samo da pomažući novim ovisnicima u liječenju vraćaju ono što su nekad sami dobili, već i učvršćuju vlastiti, izmijenjeni stil života i motivaciju za apstinencijom. A time se vraćaju iskonima ideje klubova samopomoći i uzajamne pomoći.

Završavajući ovo pismo, pozivam Vas da nesebično pružite doprinos u daljnjem radu našeg Saveza. Bez našeg zanosa, poduzetnosti i stege u provođenju programa uspjeh neće biti moguć. Srdačno Vas pozdravljam!