POČETNA HSKLA ►►

 

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

1995 . 2014

Dostupni brojevi AlkGlas

2015 . -->

 

 

 

◄ strana 12

Alk. gl. 4/2017. (227) str. 14 - 18

 strana ►19

KLA PRELOG

DR. DIANA – UVODIĆ - ĐURIĆ

Ovdje u dalekom Schwarzwaldu htio bih se prisjetiti 20 godina rada KLA Prelog, osnovanog 19. lipnja daleke 1997. godine.

No početak početaka je jedna osoba koja dan danas sve konce drži u rukama a to je naša draga doktorica DIANA UVODIĆ-ĐURIĆ.

Ja kao ja – običan apstinent od 4.11.1996.- a nekadašnji alkoholičar "dotepenec" ; neshvaćen itd. Pavčec Rok.

 Pa kao prvo moja baka i mama su imale svoju „obiteljsku“ liječnicu – mladu Splićanku -  „dobru“, a ja došavši iz vojske 1986. pa i iz Beograda morao sam si odabrati liječnika, logično gdje baka i mama tamo i ja. Još 1991. godine su mi stizale smetnje – „problemi“ vezani uz alkoholizam. I mama i baka su našu tada vrlo mladu doktoricu molile i dobile uputnicu za mene za grupu i posjet psihijatru u Čakovec i ja kao veliki frajer bio na grupi i kod psihijatra... No od liječenja ništa... Pišem vam to da vidite koliko ta draga žena ima strpljenja i vjeru u ljude i njihovu bolju stranu.

1993. umrla mi je mama, a koja koincidencija – mrtvozornik je bila naša obiteljska liječnica dr. Dijana Uvodić Đurić. Tad me je vidjela u tuzi i žalosti. 1995. sam pokušao i suicid i kroz to sam prošao zahvaljujući mirnoći i staloženosti – razumijevanju te žene i moje stare bake od 80 godina.

 I opet – zašto vam pišem to sve...

Iz srca jer ono što je u njemu je sada u njemu zahvaljujući toj ženi koja svojom mirnoćom, razumijevanjem, laganom odlučnošću – strogoćom dođe do cilja da se pomogne nama koji smo bili na dnu, na koljenima, ne da se molimo Bogu, već da ostanemo u obitelji, na poslu, da ne završimo u zatvoru ili slično. Uvijek i za svakog nađe lijepu riječ, digne ga – „osokoli“, pomogne da vidi da je čovjek – da on to može. Da baš to – ON MOŽE.

Eto s pisanjem sam obuhvatio period od 1986. i dolazak iz vojske, 1991. – prvi susret grupe – psihijatrija, maminu smrt, 1995. – pokušaj suicida do napokon 04.11. 1996. kada uz pomoć socijalne radnice Gordane Koprivić i našeg anđela dr. Diane Uvodić Đurić – velika faca – stiže na liječenje u županijsku bolnicu Čakovec, gdje ležim tj. liječim se 15 dana. Upoznah tada u bolnici Mirka Novaka – dostručnog djelatnika u KLA Mursko Središće (apstinent 18 god. – tad imao recidiv)... No sa time sam i stekao uvid u dobre ljude u klubovima liječenih alkoholičara koji pomažu jedni drugima. No, to je opet sve samo kap. Tek u 8 mjesecu moje apstinencije rodio se KLA Prelog (19.06.1997.) Ostao sam sam sa bakom. Prijatelji iz sela, krčme i posla kao da su me se odrekli.

Ali...Ali... Zato čovjek ima svog anđela –  ima svoju obiteljsku liječnicu dr. DIANU UVODIĆ ĐURIĆ. Vidio sam njenu dušu – srce , te tople riječi, te ohrabrujuće poglede koji ti ulijevaju neku sigurnost, vjeru, koji te jednostavno tjeraju da budeš dobar – da budeš „normalan“. Došlo je vrijeme da moja dosada urodi plodom. Ustvari zašto bi se samo ja koristio tom dobrotom kad u isto vrijeme može pomoći više nas. No, u cijelu priču nenametljivo i samozatajno ušetala je i  dr. Renata Kutnjak Kiš, mlada doktorica iz Preloga i dok sam ja pio, one su doktorirale i dok sam ja propadao one su postale doktorice, a ne, ne da nosom paraju nebo – to su doktorice anđeli, koje ti pruže ruku kad si u blatu, pomognu ti, kažu ti, a ne samo tapšanje po ramenu i kao pa imate neku drugu bolest – vas boli koljeno... A neće ti reći šta ti je zapravo.

Ma da sam ja jedini kojima su one tj. dr. Diana Uvodić Đurić pomogla: od Štefa, Jožeka; Boška. U tom periodu od 20 godina moja tj. naša doktorica specijalizirala je školsku medicinu a dr. Kutnjak- Kiš – maligne bolesti pri javnom zdravstvu međimurske županije. Njihove obiteljske obaveze su u tom periodu ponekad, a i vrlo često bile u drugom planu, a mi ljudi sa dna u prvom. Koliko su poziva primile u toku noći (još nije bilo ni Facebooka, ni mobitela). No na početku su djelovale obje doktorice, no naša doktorica Diana Uvodić – Đurić ostala je sama voditi naš klub. Pa u 20 god. X 50 tjedana, iako nekad nije bilo sastanaka radi godišnjeg ili praznika, ali su bili sportski susreti, Pučke večeri poezije, pisanje članaka, rasprave, molbe za liječenje od Vinogradske preko Jankomira, Zagrebačke županije pa do županijske bolnice Čakovec, pa kad sve staviš na kup tisuću sati je ta žena dala za nas liječene alkoholičare. Uz svoj posao, svoju obitelj (supruga i sina), svoju kuću, a i društveni život, rekreaciju i sport i još toliko pružala i pruža nama... Riječ HVALA zvuči isprazno.... Riječ ANĐEO je malo i mekano, kao što rekoh, mogu reći samo iz srca, ja pijanac, s poda Gradske kavane, ja koji nije znao bih li i kad bih se ženio i imao obitelj , a i kao bi ga onakvog htio. E pa uz njenu „poduku“ nabavih i telefon i stekoh mnoge prijatelje iz Zagreba i Međimurja, pokrenuli smo Večeri pučke poezije. Ma dok se poslije bakine smrti nisam „okuražio“ da se ženim e pa i za to treba zahvaliti mojoj doktorici. Trebalo je naći smjelosti i hrabrosti naći ženu s pokćerkom od 15 godina starom.... E pa ti vidi... Ja se oženio, dobio pokćerku, otvorio obrt, otmjeno propao kao i sve privatno, no toliko su nas svi prihvatili u klubu, a i udruga PETKOM U PET i gosp. Mićo i teta  Maca. Eto ja odradio sa suprugom 11 i pol godina na moru u turizmu (Pag, Novalja). Tada sam bio apstinent 10 godina, ali uz telefon – mobitel i razne veze komunikacije – ostajemo u vezi sa našom doktoricom. Ma kad bilo što zagusti tko koga prvo zove – Rok svoju doktoricu. A sad nakon 20 godina od onog pijanca s poda kavane tu sam u Schwarzwaldu. Imamo stančić, radimo u tvornici, tu nam je kćer, zet i unuci (Davor 8, i Lea 9 mj.), pa ti vidi šta jedna žena koja me poznavala kao „dotepenca“ sa 21 godinom iz Beograda, kao 27 godišnjaka kome je liječila majku, baku i njega . Kojega je otpratila u HV, za koga je znala i pomogla da prođe preko pokušaja suicida, kome je otvorila oči i vrata da ide na liječenje, kome je osnovala klub da joj ne bude dosadno, kome je utuvila u glavu da je telefon potreba, kome je razbila predrasude da može biti sam bez žene, kome je prihvatila ženu i pokćerku, kome je pomagala i kad su svi drugi digli ruke od njega i eto koga ima u dalekom Schwarzwaldu da joj piše a ne može naći riječi kojima bi joj mogao ta sve zahvaliti . Za tu ženu su riječi male, jer je ona velika . Hvala joj na svemu, na svim satima i satima odvojenim za nas liječene alkoholičare i njihove obitelji. Da počinjem nabrajati sve članove KLA Prelog trebalo bi puno mjesta, a u mojem srcu su ostali svi klubovi: Prelog, Zagreb i sjeverno – zapadne Hrvatske, jer poimence  ima nas „brdo“. A sve su to moja velika OBITELJ koju volimo i pozdravljamo putem Alkohološkog glasnika.

PAVČEC ROK I MANUELA; KLA PRELOG.

Ispovijest apstinentice

Približava semoja peta godina apstinencije i željela bih napisati jedan mali osvrt na proteklo vrijeme, jer eto, možda se netko nađe ili mu pomogne ova moja priča kao jednom meni nečija.

Dane prije mog liječenja koje želim opisati, osim što su daleko iza mene, u ovom trenutku mi se čine gotovo nestvarni i kao da su bili dio nečije tuđe priče.

Daleko su sada dani mučnina, ogorčenosti, nemoći i moći, laži, samozavaravanjada tu ovisnost mogu prekinuti kada hoću. Živjela sam život u jednoj jedinoj stvarnosti za koju sam znala, a koja je bila sve osim stvarnost. Imala sam samo jednu jedinu brigu, a ta je bila kako nabaviti novu dozu, a da nitko ne primijeti drhtave ruke, mutne oči, podočnjake.

Kakvi su to bili dani i koje su to bile brige!

U početku je sve bila zgodna pričica u kojoj sam ja uzimala alkohol kada sam ja htjela, a onda je on počeo uzimati mene kada je on htio. Dalje se ne sjećam jer me je oduzeo, a ja sam mu dopustila.

U početku sam si bila simpatična, duhovita, snažna, sviđala sam se sama sebi, a onda sam se sebi sve manje sviđala kao i drugima.

Sve manje sam se voljela, a drugi su bili sve zabrinutiji.

Sada znam da se ja uopće nisam voljela nikada jer si ne bi dopustila da mi se to dogodi

Zašto?

Nisam bila naučena biti voljena. Živjela sam nametnuti obrazac krivnje i neuspjeha.. Ugađala sam svima da dokažem svoje vrijednosti, ali ja nisam znala koje su to moje vrijednosti. Živjela sam tuđe snove i očekivanja.I onda se umorila.

O, tražila sam se po kojekakvim knjigama o samopomoći, sramila se svoje nemoći i slabosti. Nisam znala od kuda krenuti.

Osjećala sam da se pijenjem udaljujem od sebe i svoje biti i gubim ono nešto po čemu je čovjek uzvišeniji od životinje.

Razmišljajući o tim danima pijenja činila sam se sama sebi poput lika iz bajke, Aladina. On je imao čarobnu svjetiljku koju bi protrljao te bi iz nje izlazio duh i ispunjavao gospodareve želje.

Ja sam poput Aladina trljala svoju bocu i poslije se uvjeravala kako u boci leži dobri duh koji ostvaruje moje želje. A jedina želja je bila da nisam dio stvarnosti, da živim u drugim realitetima. I onda je sluga postao gospodar. Tako je završila moja bajka. Ne baš bajkovito.

I što se dogodilo.

Budeš primoran, da li zbog zdravlja ili nečeg drugog, poduzeti nešto, a to nešto je preuzeti odgovornost. Odgovornost za sebe i svoj život jer sve u biti polazi od nas samih..

Liječenje u dnevnoj bolnici meni osobno bilo je lijepo iskustvo. Naravno, nakon priznanja samoj sebi, a onda i drugima, tko sam i što sam. Dakle, bila sam alkoholičar i ovisnik koji je priznao svoj problem i koji se želi educirati o svojoj bolesti, a zatim pomoć u svojoj odluci o apstinenciji.

Nisam se osjećala usamljenom u svom problemu, a i shvatila sam da sam stala na vrijeme. Koje je vrijeme pravo? Uvijek je pravo, a što ranije počnemo sa liječenjem duže ćemo uživati u zdravlju i blagodati života.

Nisam se osjećala niti drugačijom od drugih. Nisam bila ništa pametnija od drugih, ali postojala je mogućnost da budem pametnija, da iskoristim priliku i ne dovedem se ponovno u nepriliku.

Odlučila sam biti dobra pacijentica i slijediti upute liječnika. Željela sam da moja rehabilitacija uspije. Pila sam antabus, prisustvovala obiteljskim terapijama, redovito odlazila u klub.

Živjela sam kao po urici.

Tko je pokušao zna da to nije tako lako kao što zvuči.

Nakon početne izgubljenosti, žalovanja nad sobom i srama pred obitelji i prijateljima zbog onog što sam si dopustila da budem, nastupilo je stanje euforije i zanesenosti  zbog svog uspjeha i povratka u normalni život.

Pale su velike odluke. Prva i osnovna je bila promjena navika.

Mijenjala sam svoje stare navike, učinila odmak od ljudi i situacija koje su me podsjećale na onaj dio života koji sam željela promijeniti. Ne zaboraviti, jer je bitno ne zaboraviti.

Osjećala sam se kao ponovno rođena, ali i osjetljiva do neprepoznavanja.

Davala sam si prilikuda odrastem, upoznam se, zbližim sa svojom istinskom ja.

A onda je došlo neko suludo razdoblje sumnji. Počele su sumanuto iskakati pred mene, a ja nisam bila spremna. Spremna za što? Za suočavanje sa sobom, a onda tek sa svim ostalim.

Rješenje je iskakalo ispred mene tako lako kao i sve godine prije. Omamiti se, nestati, pobjeći. Tada bih si prizvala u sjećanje muke koje sam prošla, stavljala na papir za i protiv, dobro i loše. Jedva bih dočekala dan kako bih došla u Klub gdje bih upijala opetovane priče o zlu koji smo prošli, a koje su meni tada itekako dobro došle. Moji klupski prijatelji već su znali namirisati moj očaj i borbu pa bi me pomno pratili pogledom, pitanjima, podrškom. Bilo je tada i suza, šutnji.

Vrijeme je liječilo. Nisam ga željela kalendarski mjeriti. Mjerila sam ga po svojim dobrim i lošim danima. Kada je dobrih dana postajalo sve više, a loših sve manje, znala sam da sam blizu trenutka da upoznam svoju pravu ja.

Počela sam se sebi sviđati takva kakva postajem, počela sam se voljeti. Napokon sam se imala snage pogledati u ogledalo. Naučila sam osluškivati svoje tijelo, pamtiti snove, izgovoriti dio onog što želim, osjećam. Bilo je to bojažljivo primicanje sebi ne znajući koga ću tamo naći.

Priznajem, možda je to bilo vrijeme sebičnosti jer sam pazila samo na sebe, svoje misli, potrebe. Negativne misli bih rješavala čitanjem, pisanjem, druženjem sa pozitivnim ljudima, molitvama, vjerom. Ljutnju bih u početku rješavala mahnitim spremanjima, radom, nakuhavanjem, šetnjama. Dovodila bih tijelo do iscrpljenosti dok bi oko mene sve mirisalo na čistoću s pladnjevima punim hrane.

No i dalje si nisam dopuštala da plačem, vičem, da pokažem emocije. To se u mojoj obitelji, na mom poslu, u mom životu nije smjelo.

Mislila sam da će život bez alkohola sam po sebi biti sreća, no život ne bi bio život da nema „životarenja“. Životarenje podrazumijeva lijepe i ružne trenutke, a mi sebe upoznajemo kroz njih. Ne osuđujem više nikoga. Prihvaćam sve što dolazi, lijepo i ružno, jer sve će proći, a sebe ću upoznati kroz te trenutke.

A ako poznajem i volim sebe, moje ruke i srce su otvoreni i za druge. A ja ih sada vidim i osjećam.

Nije li apstinencija vrijedna užitka ovakvog života.

Ljubav preuzima mjesto straha i nestaju sve dileme jer iz ljubavi se rađaju samo lijepe stvari.

Danijela

Izbor – žudnja ili čežnja,

ili

čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda

Svaki put kada na Klubu čujem pitanje – Imate li žudnju? U glavi mi se nameće odgovor sam od sebe: „Ne, imam čežnju.“

Koja je razlika?

Žudnju moja glava veže uz želju za nečim, nekim koji će zadovoljiti moju trenutnu potrebu i time stvoriti ugodu.

Postajem ovisnikom tog objekta moje žudnje.

Objekti žudnje su raznoliki, čovjek, novac, alkohol, uspjeh.

Žudnja troši, iscrpljuje, uništava. Kao da nema kraja.

Vrtiš se u tom začaranom krugu i u trenutačnim zadovoljstvima pronalaziš smisao. Zatim ih odbacuješ jer te ne ispunjavaju. Pronalaziš novi smisao i igri nema kraja.

Žudnju ne možeš zadovoljiti.

A čežnja?

Čežnja je suptilna, iskonska, duboka i duhovna, nešto što nosimo sa sobom od rođenja.

Ona ispunjava.

Zbog neispunjenih čežnji svoj um nastojimo zabaviti tako što ga zavaravamo kojekakvim sredstvima zadovoljenja.

Stvorili smo i tjelesnu ugodu i zaboravili svoju pravu svrhu. To godi jer je puno lakše, manje zahtjevno.

Čežnju zatiremo u drugi plan. Ona biva potisnuta.

Ali cijelo to vrijeme čežnja čeka, pritajena, strpljiva.

Ona zna što je dobro za nas, stvara osjećaj krivnje ako ju negiraš. Ona teži prirodnosti, ljudskosti pa i Božanskom.

I dok žudnja potresa naše tijelo i zadovoljava se, čežnja šalje signale kroz snove, nezadovoljstva, besmisao.

Bistra glava i otvoreno srce će ju prepoznati.

Događa se u trenutku, potaknuto nečim, nekim.

Čežnja nudi ostvarenje, zadovoljstvo, mir.

Mojim zatomljivanjem čežnje, počela je borba sa samom sobom.

Utopila sam je u alkoholu i stvorila prostor za žudnju.

Žudnja je počela svoj ples sa mnom, prihvatila sam ga.

Nisam više znala niti tko sam niti što sam. Besmisao. Praznina.

Odlučila sam stati joj na kraj.

Nije bilo lako. Ipak je to bio novi početak.

Bio je to jedan običan dan koji je završio  neobično. Začula sam svoje ime i riječi kojesu predstavljale moju čežnju.

Prepoznala sam je.

Ne, nemam više žudnje, imam samo čežnju.

Bistre glave i otvorena srca odlučila sam ostvariti svoje čežnje.

Od tada pazim kako i kamo hodim jer kako je našvelikan Antun Branko Šimić rekao:

„Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajao od zvijezda!

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde.“

Danijela

Deda moj

Deda moj, molim te, kada ovo pročitaš da okreneš novu stranicu u životu. Neka ti ove riječi pomognu promijeniti se da uspiješ još u životu uživati sa mnom i svojom obitelji. Htjela bih da u ovoj godini doživiš još lijepih trenutaka. Znam da u svojoj duši želiš prestati piti, ali je to jače od tebe. Jak si i imaš dobre osobine i namjere, ali te je sram priznati. Deda moj, Bog ti je dao mene, tvoju unukicu, zar nije lijepo da ostatak života uživaš sa mnom i svojom obitelji? Ne znaš koliko me boli kada vidim da se ti i baka svađate. Želim te pamtiti po dobrim uspomenama. Zato napravi novi početak i želim ti u tome sreću cijelog svijeta. Neka Božji blagoslov prati svaki tvoj korak i čuva tebe i tvoju dušu. Želim da svoje preostalo vrijeme provedeš u miru, veselju i ljubavi. Znam da ti nas jako voliš, ali te muči tvoj alkohol. Ako si uspio prestati pušiti, možeš prestati i piti alkohol. Znam da i moliš Boga da prestaneš piti, ali to je ovisnost. Zato ti pišem ovo pismo da kada god ti bude teško da ga pročitaš i vidiš da nisi sam, mi smo svi uz tebe. Ali mi ti u takvom stanju ne možemo pomoći. Ti znaš nas povrijediti, ali mi ti to ne zamjeramo. Znamo da to nisi ti nego alkohol. Deda, živjeti u ljubavi znači ostaviti svaki strah i sjećanje na grijeh. Ostavi se loših uspomena, nikada nije kasno promijeniti se, a znam da to želiš. Ne znaš koliko se baka moli da prestaneš piti, da se promijeniš. Ne znaš koliko te baka voli. Ljubav otvara sva vrata, a ti i baka trebate živjeti u ljubavi, a ne svađi. Nikada nije kasno promijeniti se. I voli te tvoja unuka.

L

 

OČI U OČI

Svjetlost

Iznad susjedove kuće posađena.

Poslije groma

razlila se u tisuću boja.

Muške oči šaraju

šarene ženske oči.

Ljubičasti fenjer krije se u noći.

Susjedova kosa

miriše na bijelo jutro.

Lidija Barić, KLA »Dr Vladimir Hudolin SB», Slavonski Brod

 

◄ strana 12

Alk. gl. 4/2017. (227) str. 14 - 18

 strana ►19

 

Nakladnici: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

                     Zajednica klubova liječenih alkoholičara Zagreb

 

Adresa uredništva: KBC „Sestre milosrdnice“, Klinika za psihijatriju Vinogradska cesta 29, 10000 Zagreb, tel. 3787-734

Službene stranice HSKLA:  http://www.hskla.hr/

Alkohološki glasnici do 2015: http://www.hskla.hr/ag/        Alkohološki glasnici od 2015: http://www.hskla.hr/ag1/

Glavna i odgovorna urednica: Mirjana Halužan, e-mail: haluzan.mirjana@gmail.com

Zamjenik glavnog urednika: Zoran Zoričić

Tehnički urednik: Dražen Žagi, e-mail: drazen.zagi@bj.t-com.hr

Urednik Internet izdanja: Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor:  Š. Bedeniković, D. Cesarec, S. Jelić, E. Kovačević, D.Bratuša, K. Radat, M.Livić, M.Tovarloža, J.Znaor.

Izlazi mjesečno ili dvomjesečno

IBAN ZKLAZ: HR1123400091100137559, s naznakom “za Alkoholoski glasnik”.

Tisak: Kalida d.o.o.