POČETNA HSKLA ►►

 

 

 

◄ strana 6

Alk. gl. 2 /2017. (225) str. 10- 14

strana  ►15

Godina XXIII.                Zagreb, lipanj  2017.               broj 2 / 225

Kockanje

Kako protiv ovisnosti?

Zadnjih dvadesetak godina, po zakonodavnoj liberalizaciji od državno monopolne k tržišnoj regulaciji priređivanja igara na sreću, u Republici Hrvatskoj se vidno povećala ponuda, promidžbeni marketing, pa time i potražnja igara na sreću (napose sportskih kladionica). Sukladno čemu je znatno porastao i broj ovisnika o igrama na sreću (poglavito o kockanju i klađenju).

Kockanje i klađenje time su prestali biti percipirani kao socijalno devijantna pojava, svojstvena osobama s margine društva, kako je to bilo do prije samo tri desetljeća.

Kockanje i klađenje postale su legalne, široko društveno prihvaćene i marketinški promovirane djelatnosti. Navedeno je u toliko jakoj mjeri točno da su, za mladež kao za problemsko igranje najranjiviju društvenu skupinu, kockanje i klađenje postali sastavnim i obveznim dijelom odrastanja (što posebno vrijedi za mušku mladež). Zato je dokaz civilizacijske zrelosti društva uzeti na sebe obvezu pružanja bitne informacije o igranju igara na sreću. Ne smijemo dopustiti da dio društva, koji se odluči igrati, informacije o kockanju i klađenju i mogućim rizicima koji iz toga proistječu dobiva od supkultura osoba koje se kockaju i klade.

Prema predrasudno uvriježenom nazoru, ovisnost o kockanju se redovito događa nekom drugom. A prema kockarima se odnosimo s prezirom i gnušanjem, kao prema osobama drugoga reda. Njihov problem kockanja redovito se shvaća kroz stereotip o manipulativnim osobama sklonim agresivnim ispadima, kriminogenim djelima ili, u najmanju ruku, društvenom parazitizmu.

Pritom se olako zaboravlja da je ovisnost bolest, a ovisnici bolesnici. Zaboravlja se i to da su kockari osobe koje pripadaju nekome: oni su nečija djeca, braća i supruzi. I tim je ljudima jako teško. Daleko da bi se pritom zastupao tolerantan odnos prema patološkom kockanju, ali sigurno da se zagovara terapijska tolerancija prema samim kockarima u dimenzijama u kojima su oni bolesnici.

Zacijelo da znatan broj osoba s problemom kockanja ne shvaća svoj problem i ne traži pomoć, jednostavno zato što se ne želi liječiti. Budući da ne razumiju pravu narav svoje bolesti, kockari oklijevaju potražiti pomoć. Tek desetina osoba s problemom kockanja zatraži pomoć. Jednako tako je sigurno da znatan broj kockara, zbog nedostatka opće senzibilizacije pučanstva, svoj problem ne shvaća kao ovisnost, tj. kao bolest i to kao izlječivu bolest. Štoviše, sigurno da u nas mali broj osoba traži pomoć i zbog razloga jer su u nas specijalizirane službe za pomoć osobama s problemom kockanja više no rijetke.

Tako da, osim samog paradnog zgražanja i deklarativne potrebe da se nešto poduzme, nadležne institucije sustava rutinski očituju svoju predvidivu nemoć.

E, pa knjiga "Kockanje i klađenje – od zabave do ovisnosti“, nastoji ispuniti postojeću prazninu i potaknuti senzibiliziaciju pučanstva za pojavnost problema patološkog kockanja i klađenja.

Naime, “Kockanje i klađenje – od zabave do ovisnosti” jedinstvena je i prva knjiga koja oslovljavlja rastući problem patološkog kockanja i klađenja u nas. Ideja za knjigu i spoznaje  o kockarskoj ovisnosti i oporavku nastale su na temelju radne skripte, koja se u zadnje dvije godine prorađuje na sastancima terapijskih grupa Kluba ovisnika o kockanju, također prvog specijaliziranog sustava za oporavak kockara u nas, koje vodimo zajedno sa psihijatrima Zoričiem i Oreškovićem, te profesorima Maršićem i Tatalovićem.

Teorijsko osnova  knjige zagovara koncept odgovornog kockanja koji nastoji: s jedne strane, prepoznati, zaštiti i u terapijskom smislu spriječiti patološke kockare od daljnjeg kockanja. A s druge pak strane, obrazovati pučanstvo i podići opću razinu javne senzibilizacije za patološke oblike  kockanja i klađenja.

Koncept odgovornog kockanja, igre na sreću, kockanje i klađenje temeljno promiču kao zabavnu, rekreativnu djelatnost, unutar koje se ljudi susreću, opuštaju, druže se i zabavljaju.

Knjiga  “Kockanje i klađenje – od zabave do ovisnosti” tematski obrađuje kockare i kockanje, prikazuje njegovu iracionalnu i izopačenu logiku. Nastoji prokazati što su to igre na sreću, tko su kockari, što su kockarske supkulture i kockarski životni stil.

Istina o kockarima, kockanju i klađenju u knjizi je iznesena u svojoj ogoljeloj ružnoći, dosta tvrdo, bez uljepšavanja, mistifikacije i lažnoga sjaja.

Knjiga pojašnjava kako se postaje kockar, kako se propada u ponorima kockanja, i na kraju, kako se pregorijeva kockarska ovisnost. Drugi dio knjige temeljno se bavi oporavkom kockara. Naime, ondje je  prikazan način na koji kockari koji apstiniraju moraju živjeti, misliti, osjećati i spoznavati stvarnost, kako bi pukoj apstinenciji pridali veću sigurnost izlječenja.

Možda će pokojem kockaru upravo čitanje ove knjige biti prvi korak ka oporavku. Jer knjiga o oporavku kockara je ujedno je i knjiga samopomoći, koja kockara poučava kako da bude bolji i kako da mu bude bolje. Ona je zato hotimice pisana na inspirativan način, tako da kockaru nakon čitanja knjige bude bolje, tj. da mu već i samo čitanje neposredno pomaže.

No knjiga je jednako tako namijenjena i suprugama, djeci, roditeljima i rodbini osoba s problemom kockanja. Kako bi oni sebi mogli bolje predočiti što se to zapravo događa s njihovim najbližima. Kako bi ih što bolje razumjeli i sukladno tome im što učinkovitije pomogli.

Ali iako se knjiga ponajprije obraća kockarima i osobama kojima je stalo do ljudi s problemom kockanja, ona je kao priručnikom za razumijevanje i pomoć osobama s problemom kockanja, namijenjena i stručnjacima različitih profila. Tu se poglavito cilja na psihijatre, psihologe, socijalne radnike i socijalne pedagoge.

Pojavnost kockanjem izazvanih poremećaja, pa i patološkog kockanja, toliko je raširena da znatno nadmašuje usko stručni, psihijatrijski, klinički okvir pristupa. To jest, ona nalaže nužnost javnozdravstvenog pristupa kockanjem izazvanih poremećaja.  Unutar kojeg je klinički klasično-psihijatrijski pristup tek jedan njen nužni, ali nikako i najvažniji dio.

U senzibilizaciji šire javnosti za problem kockanja najvažniju ulogu imaju sredstva priopćavanja i stručnjaci koji populariziraju psihijatrijsku znanost i struku. U nas nažalost, manjka stručnjaka koji su dorasli javnozdravstvenoj orijentaciji struke kao psihijatrije u zajednici i za zajednicu. K tome, mi kao psihijatri nerijetko u javnim istupima robujemo hermetičnom stručnom žargonu, zbog kojeg naša poruka ne dospijeva u prihvatljivom obliku do ljudi u potrebi.

U cilju popularizacije terapijskih dostignuća psihijatrije ovisnosti, tematske cjeline u knjizi izložene su u obliku pitkih, čitkih, životnih i nadasve poučnih popularno-znanstvenih članaka. Hotimice sam nastojao izbjeći šturu formu znanstvenosti, kako se važnost samih zdravstvenih poruka ne bi izgubila u tada nužnim, a malo kome zanimljivim faktografskim pojedinostima i za čitanje svakako dosadnoj znanstvenoj metodologiji.

S druge strane, činjenica da knjiga u svom pristupu nije znanstvena nego stručno popularna, ne znači da ona istodobno nije objektivna, ozbiljna i rijetko stručno informativna literatura.

dr. Robert Torre, psihijatar

SPORTSKI SUSRETI ZKLA ZAGREBA U PREPUŠTOVCU

DRUŽENJE, TAKMIČENJE, BODRENJE I ZABAVLJANJE

10.travnja su u Prepuštovcu održani 13.Sportski susreti Zajednice KLA Zagreba.  Kad se organizira takva manifestacija, puno znači da ste na istoj lokaciji. Već peti put su nam domaćini iz KUD-a Prepuštovec, koji osim dobrodošlice i svog prostora, pomažu u organizaciji svojim sudjelovanjem i savjetima. Boljeg domaćina si nemožete poželjeti.

Kao i svake godine, dan prije samog događanja, ekipa od 10 vrijednih, složnih ljudi je pripremilo dvoranu, i terene. Jura  je dizajnirao plakat , medalje i akreditacije, a Zvonko ih je  plastificirao. Ljepili su se plakati, razmještali stolovi, radi stolnog tenisa i šaha, postavljale se ploče za pikado, uređivao teren za boćanje, kosila se trava, vezale medalje.... Svi , koji pripremaju prostor za sportske susrete, znaju koliko je to važno. Ekipa Štefica, Josip, Juraj, Jozo, Marijan, Drago, Mario, Željko i Dušica je i ovaj put sve pripremila kako bi se idući dan i takmičari i navijači ugodno osjećali. Ukratko rečeno, na sam dan odvijanja sportskih susreta svi dođu na gotovo, samo se trebaju uključiti.

Na sam dan takmičenja došli su nam u goste Marijana Prevendar iz Gradskog ureda za zdravstvo Grada Zagreba i naš prof.dr.Darko Breitenfeld, koji su ponovo imali priliku uživati u zdravoj, sportskoj atmosferi. Kod dolaska upisuju se svi, a na posebne prijavnice za  discipline se upisuju za sudjelovanje. Tu je uvijek malo gužve, jer bi neki i pikado i stolni tenis, ili boćanje i viseću kuglanu. Uglavnom, sve su kombinacije dolazile u obzir. Voditelji pojedinih disciplina su pozivali prijavljene pa je malo trebalo koji put i pričekati. Ono što mi se posebno sviđa u grupnim sportovima je formiranje ekipa. Nije bitno iz kojeg si kluba, važno je da želiš sudjelovati. Svatko je našao mjesto u disciplini koja ga je interesirala.

Subota, vrijeme za poželjeti, očekivanja su velika. Uvijek se pitamo:Za kolko ljudi pripremiti ručak ?”.  Nitko ne želi otići gladan, a ni mi kao organizatori ne  želimo biti loši domaćini. Kako smo i predvidjeli, došlo je oko 150 ljudi. Uvijek se nađu oni koji se ne upišu na listu dolaska, a pojave se na listi takmičara, ili samo dođu navijati pa nemamo podatke o imenu. Suci su određeni, tereni spremni i takmičenja su počela. Razne sportske discipline privlače i navijače i znatiželjnike. Najviše takmičara je na visećoj kuglani i pikadu. Viseča kuglana je okupila parove : muški, žene i mješovito. Iako nismo ni blizu mora, boćanje je izuzetno privlačno i kod muškaraca, ali i žena. To vrlo temperamenatan sport i uvijek ima puno vike na terenu i oko njega. Stolni tenis je ponovno osvojio Marijan. Šah je dobio prvaka iz KLA Utrina, koji je rekoreder po broju osvojenih zlatnih medalja (gledajući sve discipline). Iako je atletika kraljica sportova,  kod nas je to povlačenje konopa. Osim četiri muške ekpe, natjecale su se i dvije ženske ekipe. Tu su nas muški Zagorci „Zagorskih šest” „pomeli”, a ženske ekipe su bile miješane, ali su Klarićke bile bolje od suparnica. Moram spomenuti ekipu u povlačenju užeta koja se zove „Zbrda-zdola”. Nekoliko članova su uporni u sastavu, ali imaju i prolazne, ali dobrodošle članove. Iako su u poznijim godinama (večinom), ide im sasvim dobro. Došli su naši prijatelji  iz Krapinsko-zagoprske županije. Ni oni nisu otišli praznih ruku već sa zasluženim medaljama. Nakon sporstkog, došlo je uživanje u grahu i kolačima.

E, kad sam spomenula kolače moram spomenuti i Dragu Židaka iz sesvetske slastičarnice „Martina”. Za ovo naše sportsko druženje darovao nam je izvrsne i slane i slatke kolače. Ovim putem mu još jednom zahvaljujemo. 

Druženje je nešto što briše nezadovoljstvo suđenjem, nešto što popravlja raspoloženje, nešto što svi nosimo sa sobom svojim domovima.

Svakako trebamo spomenuti i novinara koji piše za potal „ROTOR Intervjuirao je našeg predsjednika prof.Zorana Zoričića i Marijanu Prevendar. Puno je slikao i rezultat je krasna reportaža na potalu „ROTOR”. Nadam se da je i njemu sudjelovanje nije bila samo profesionalna obaveza, već i zabava.

Detaljni pregled rezultata je na našoj web stranici www.hskla.hr. Vidimo se iduće godine. Još jednom zahvaljujemo KUD-u Prepuštovec, kao i svima koji doprinjeli da ovo događanje uspije.

 Tajnica ZKLA; Dušica Cesarec

ALKOHOLOM PROTIV LJUBAVI

Bilo je to nekako u vrijeme kada su se svi pribojavali što će se dogoditi s kompjutorima kada se magična brojka 1999 pretvori u 2000. postojale su čitave ekspertize mogućih posljedica za jadne kompjutere kojima su mnogi predviđali da će se posve zbuniti i prestati funkcionirati. Ta zadnja kalendarska godina bila je puna neizvjesnosti. Radile su se kopije podataka, sjedilo se nakon posla u kafićima gdje je uvijek, srećom, postojao barem jedan koji se razumio nešto više u moguću katastrofu s kompjuterima pa nije imalo smisla, mislio je Marko, otići kući svojoj supruzi u vrijeme kad je to ona željela i u vrijeme kad je ona odredila da je večera. Jest, mislio si je, u pauzi za ručak joj je to obećao, ali više je to bilo da skrati razgovor na telefonu nego li što je bio zainteresiran za brudet koji gđa Ana niti nakon 30 godina braka nije naučila raditi. Da ne govori o piti koja je uvijek toliko slatka da je u zadnjih nekoliko godina zbog te pite dobio desetak kilograma. Korisnije je slušati kakvih razmjera može biti katastrofa kada se jadni kompjuteri zbune prelaskom na drugu početnu brojku, nego li doma još jednom slušati njezine probleme s kojima on i ovako i onako nema nikakve veze. Uostalom, doći će kćer na večeru pa neka nju gnjavi s tim trivijalnim glupostima. Naručio je rundu i vratio se od šanka do društva koje je odlučilo te večeri riješiti i problem transfera veznog igrača omiljenog nogometnog kluba u inozemstvo obzirom da se radi o simpatičnom osamnaestogodišnjaku kojemu je ta pomoć uistinu trebala. Nagomilalo se te večeri mnogo problema, ali ih je društvo sve uspješno riješilo. Nije bilo tako kasno kada je gospodin Marko sjeo u auto i krenuo kući uobičajenom rutom koja je nešto duža, ali zato iznimno sigurna od policije. Parkirao je u dvorište u kojem više nije bilo kćerinog auta, te potiho ušao u kući u nadi da je gđa Ana već zaspala pa da u miru može sjesti za stol, umočiti kruh u brudet te uz čašu, dvije domaćeg vina od kuma, rezimirati sve probleme koje su danas riješili. Tako je i bilo. Maknuo je praznu vazu sa stola i u miru završio još jedno veće nakon radnog dana.

Tog istog dana, nešto ranije, gđa Ana je na placu tražila ideje za večeru. Godišnjica braka nije svaki dan. Birajući između na štandu izloženih salata, veselila se vikendu u toplicama, koji joj je Marko obećao, tako i tome što im to kćer ima za reći jer je Lidija na telefonu zvučala kao da je dobila na lotu. Mala Lidija, sunce mamino. Nakon što je kupila nekoliko vrsta ribe za koju su je na placu uvjeravali da je još noćas plivala u Jadranu, gđa Ana je nakratko navratila do svoje susjede koja radi u dućanu nedaleko firme u kojoj je radio Anin tast prije nego li je, uslijed privatizacije devedesetih, dobio otkaz i pao na grbaču njoj i Marku. Susjeda Marija nije joj samo susjeda već i najbolja prijateljica. Jedva je čekala da joj ispriča za toplice i misteriozne novosti male Lidije. Toplice nisu mala stvar. Jest da je Marko postao pravi gospodin, za razliku od buntovnika duge kose s kojim je još kao studentica bježala od kuće, ali mu nedostaje još malo da postane posve ispravan. Na mnogim poljima već je. Cijene ga i vole u društvu, uskoro će, kad stari Sertić ode u mirovinu, postati glavni za nabavu dijelova za nešto čime se firma u kojoj radi bavi. Nikad, ustvari, do kraja nije ni shvatila o čemu se radi jer nikad nisu ni razgovarali o tome. Gđa Ana bila je sretna domaćica. Marko joj nije prigovorio niti za jednu potrošenu kunu, a ona nije bila rasipna. Brinula je o Lidiji, kuća je blistala i sve je bilo u najboljem redu. Susjeda bi se mogla zakunuti na Bibliju da je tome tako. Po povratku kući gđa Ana je počistila lišće u dvorištu, ispekla pitu i napravila brudet kako je najbolje znala. Priredila je i vazu. Lidija je došla bez svog zaručnika, poljubila mamu i sjela za stol na kojemu ništa nije nedostajalo osim Marka. Pričekale su neko vrijeme pričajući o Lidijinom zaručniku s kojim je nakon toliko godina nerazumijevanja u vezi konačno sve leglo na svoje mjesto. Sat i pol nakon dogovorene večeri, Ana je pogled sa zidnog sata usmjerila u hladni brudet te započinjala priču koju je Lidija toliko puta čula da je odlučila ne zadržavati se dugo uz izgovor da ujutro mora rano ustati. Na važne vijesti koje joj im je Lidija htjela reći, gđa Ana je posve zaboravila zbog monologa u kojem se po tko zna koji puta opet posvađala s Markom koji, na njegovu sreću, nije niti bio prisutan. Davno je prošlo vrijeme kada ga je pred Lidijom branila i kad joj je Lidija objasnila da brani čovjeka kojeg su i jedna i druga uvijek čekale. Od tada je gđa Ana u Lidiji našla rame za plakanje. Voljela je Lidija mamu, ali ju je mučila grižnja savjesti što je osjećala kao da joj je pao kamen sa srca kada je otišla studirati u drugi grad. Zato ju je zagrlila, pomogla joj raspremiti stol, nježno ju poljubila i otišla svom zaručniku. To da će Marko i Ana postati djedom i bakom, te večeri nitko nije saznao.

Boris Veličan

 

JESEN MOGA ŽIVOTA

 

 

Zlatnim suncem obasjan,

polako se budi novi dan.

Pogledam kroz prozor i gle,

sunce kao da mi se smiješi.

Ono nešto htjelo bi mi reći.

„Pogledaj me, ja nisam obično sunce,

ja sam jesenje sunce.

Sunce koje sjaji, ali posebnim sjajem.“

I zaista, pogledam oko sebe,

jesen je, jesenje lišće prekrasnih boja

da, ali ono umire, umire dolaskom jeseni.

Tada shvatim koliko mogu,

da je jesen pokucala i na moja vrata,

da i ja ulazim u jesen svoga života.

Tako si brzo došla moja jeseni

zar nisi mogla bar malo još pričekati.

Ali i ti možeš biti lijepa

i onda kada si obasjana posebnim suncem

i onda kad se spuste tamni oblaci.

Pomislim, treba voljeti i dobro i loše,

treba voljeti svaki dan, ma kakav bio.

Treba voljeti život jer život je samo jedan.

Zato neće stati još moja stara ura

ići će još ona neko vrijeme

polako, polako, od dana do dana,

pa onda od sata do sata,

ali jesen ne puštam kroz svoja vrata.

Ima još vremena moje jeseni.

vračam se u prošlost u mladost svoju,

da li sam vidio jesenju, šarenu boju.

Da li sam u mladosti volio sunce, kišu

ili žuto lišće koje je prekrilo putove?

U mladosti nisam imao vremena

ni za sunce, ni za kišu

ili jesenje lišće prekrasnih boja.

U mladosti su puhali neki čudni vjetrovi,

vjetrovi koji su razarali život.

Ali, ti čudni vjetrovi su nekud odlepršali

i nadam se da se neće vratiti.

Zato kada čujem pjesmu „ Sve moje jeseni su tužne“

pomislim ne, moje jeseni su lijepe,

 moje jeseni nisu tužne.

I nadam se još kojoj jeseni,

svjestan da život polako odlazi.

 

 

Marija Brolih

 

◄ strana 6

Alk. gl. 2 /2017. (225) str. 10- 14

strana  ►15

 

Nakladnici: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

                     Zajednica klubova liječenih alkoholičara Zagreb

 

Adresa uredništva: KBC „Sestre milosrdnice“, Klinika za psihijatriju Vinogradska cesta 29, 10000 Zagreb, tel. 3787-734

Službene stranice HSKLA:  http://www.hskla.hr/

Alkohološki glasnici do 2015: http://www.hskla.hr/ag/        Alkohološki glasnici od 2015: http://www.hskla.hr/ag1/

Glavna i odgovorna urednica: Mirjana Halužan, e-mail: haluzan.mirjana@gmail.com

Zamjenik glavnog urednika: Zoran Zoričić

Tehnički urednik: Dražen Žagi, e-mail: drazen.zagi@bj.t-com.hr

Urednik Internet izdanja: Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor:  Š. Bedeniković, D. Cesarec, S. Jelić, E. Kovačević, D.Bratuša, K. Radat, M.Livić, M.Tovarloža, J.Znaor.

Izlazi mjesečno ili dvomjesečno

IBAN ZKLAZ: HR1123400091100137559, s naznakom “za Alkoholoski glasnik”.

Tisak: Kalida d.o.o.