POČETNA HSKLA ►►

 

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

1995 . 2014

Dostupni brojevi AlkGlas

2015 . >

 

 

 

◄ strana 1

Alk. gl. 2 /2015. (213) str. 3 - 7

strana 8 ►

Dr. Robert Torre psihijatar je s višegodišnjim iskustvom rada s osobama s problemom pijenja, kockanja, klađenja i zlouporabe droga. Autor je više knjiga iz područja psihijatrije ovisnosti, a veliku pažnju javnosti nedavno je privukao knjigom „Prava istina o psihijatriji“ u kojoj upućuje na nužno obuzdavanje globalne epidemije uzimanja psihofarmaka.

DR. ROBERT TORRE

Alkoholizam – prijetnja i oporavak

Kako nas alkohol može uništiti i kako to možemo spriječiti

Preblago je kazati da naš narod tolerira pijenje, kad ga on zapravo favorizira − dijagnoza je koju postavlja dr. Robert Torre na početku svoga sveobuhvatnog obračuna s ovisnošću o alkoholu. NaglašavajuĘi da u našem društvu, u kojem se pijenje tradicionalno smatra uvriježenim ritualom, nisu stvoreni dostatni preduvjeti za liječenje ovisnika o alkoholu, dr. Torre alkoholizmu prilazi kao problemu pojedinca, obitelji, ali i zajednice, nudeći rješenja i jednima i drugima i trećima. 

Da nije dio tradicije, već tek nedavno otkriven, alkohol bi imao status najteže od svih danas postojećih ilegalnih droga, upozorava dr. Torre. Procjenjuje se da u Hrvatskoj preko dvije stotine tisuća osoba problemski ili prekomjerno pije, od čega četiri petine čine muškarci, a petinu žene.

Prve godine, a ponekad čak i desetljeće do dva pijenja, mogu proći u ugodnim stanjima pripitosti i pijanstva, u kojima ovisna osoba uživa, a tolerantna okolina ne doživljava ih alarmantnima. No što učiniti onda kada se novčić ovisnosti okrene na drugu i manje ugodnu stranu? Kako pomoći ovisniku koji ne sagledava da je ovisan? Kako pomoći djeci, supružnicima i članovima obitelji alkoholičara i zaštititi ih od razorne snage alkohola? Kako tretirati skriveni alkoholizam žena, koji je teže prihvatljiv za obitelj i zajednicu jer prelazi stroge patrijarhalne okvire?  Kako spriječiti da se ovisnost razvije u senzibilnih mladih osoba koje učinke alkohola procijenjuju samo na temelju vlastitog iskustva pijenja? A kako pak podržati svakog ovisnika koji želi prestati piti i pomoći mu da organizira svoj život bez alkohola? I zašto su klubovi liječenih alkoholičara i dalje nezamjenjiv način pomoći alkoholičarima kojima je do apstinencije? Dr. Torre svjestan je s kakvim se tvrdokornim protivnikom uhvatio ukoštac i svoju knjigu namjenjuje prije svega osobama koje prekomjerno piju i njihovim najbližima, ali i psihijatrima, socijalnim radnicima, socijalnim pedagozima, liječnicima primarne zdravstvene zaštite, medicine rada i obiteljske medicine, djelatnicima ministarstava unutarnjih poslova i pravosuđa te publicistima i stručnjacima koji populariziraju psihijatrijsku znanost. 

PRELIMINARNE UPUTE ZA OPROŠTAJ  OD ALKOHOLA I PIJENJA

Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je alkoholičar i dok kroz pijenje ne dosegne dno svog propadanja, svi pokušaji alkoholičara da se ostavi alkohola nisu drugo nego - isprazno naklapanje i jeftino samozavaravanje.

Opće mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih alkoholičara jest želja da prestanu piti, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njihove alkoholičarske osobnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljnjem pijenju. I alkoholičar zapravo tada tek sagledava da, zbog osobne životne katastrofe, MORA prestati piti, ali on to nutrinom bića zapravo još uvijek iskreno NE ŽELI.

Jer jedan značajan broj alkoholičara se ne želi liječiti i ne prihvaća ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kakvoći terapijskih postupaka prema alkoholičarima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti boljima, i dalje bi jedan značajan broj alkoholičara odbijao pristupiti liječenju. U značajnog dijela alkoholičara liječenja ne daju rezultate, zato što se ti alkoholičari naprosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije alkoholom, odnosno jer žele i vole piti.

Isto tako, alkoholičar koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, alkoholičar koji se od preporučenih terapijskih naputaka pridržava samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jest alkoholičar koji će se vratiti pijenju. Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, alkoholičar novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilo surovo ali je, nažalost, više nego istinito. Zapravo, alkoholičaru koji je prepun prigovora na počela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu zapravo nije do oporavka uopće.

Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još propadati i propadati u ponorima ovisnosti, dok ne dosegne dno svog egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred alkoholom kao jedinim gospodarom nad svojim životom, i tada ga treba pitati što to u liječenju nije kako treba i što ga to tako duboko smeta.

Sigurno da bi se svakom pomislivom programu pomoći alkoholičarima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami alkoholičari, i nije li njihov prigovor tek puka racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do daljnjeg pijenja. 

Alkoholičari koji svoju sklonost prema pijenju pravdavaju izvanjskim okolnostima zapravo još uvijek nisu spremni odžalovati činjenicu da više životno doživotno ne smiju piti, i to je to, a sve ostalo preko toga su puke priče i napričavanja bez konca i kraja. Zato, kao što za očitovanje svoje bolesti alkoholičari ne mogu optuživati nikoga izvan sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost nitko drugi nego oni sami. Jer, alkohol u raznim fazama ovisnosti stvara različite usporedne krugove samozavaravanja, koji služe samo zato da bi alkoholičar na ovaj ili onaj način opravdao svoje aktualno pijenje.

Naime, alkoholičari baš kao i svi drugi ljudi, žele imati dobro mišljenje o sebi, sukladno čemu svoju ovisnost sagledavaju kao nešto prolazno. A želja urođena svim ljudima da imaju savjest tjera ih da, kroz grižnju savjesti, prvenstveno sebe zavaravaju kako svoje pijenje drže pod kontrolom.

Drugi alkoholičari, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili alkoholičara koji apstiniraju, odnosno odbijaju pohađati sastanke liječenih alkoholičara, jer naivno i bahato umišljaju da za njih počela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, odnosno da su oni nekakvi posebni alkoholičari, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim alkoholičarima. Tu je, naravno, opet na djelu ništa drugo do samozavaravanje i poricanje činjenice ovisnosti. Alkoholičari se međusobom razlikuju po inim stvarima, no ono jedino bitno što ih uvezuje je doživotna nemogućnost kontroliranog, povremenog pijenja.

APSTINENCIJA KAO PITANJE ŽIVOTA ILI SMRTI

U liječenju alkoholičara može se tematizirati sve i sva, ali pitanje apstinencije ne smije biti vezano ni uvjetovano ničim izvanjskim do apstinencijom samom. To znači da pitanje apstinencije ne smije biti uvjetovano ni ovim ni onim životnim okolnostima, odnosno apstinirati se mora bezuvjetno, po svaku cijenu, jer pitanje apstinencije je alkoholičaru doslovce pitanje života ili smrti i ne može se uniziti na ovu ili onu puko kauzalnu relaciju.

Alkoholičar, doduše, shvaća duboku razložnost navoda poput ovih, ali naivno drži, uvelike se precjenjujući, kako on ne treba platiti toliku cijenu da bi se ostavio alkohola, dok zapravo većeg dijela unutrašnjih otpora prema liječenju i oporavku on zapravo nije ni svjestan. 

I onda, tek nakon nekoliko ozbiljnih i redovito neuspješnih pokušaja da se jednom zauvijek ostavi alkohola, on napokon sagledava protiv koga se zapravo bori i koliko će borba biti teška i duga.

Zato unaprijed napominjemo: tko želju za apstinencijom ne uspostavi doslovce iznad svega i tko ne želi apstinirati doživotno po bilo kojoj cijeni, bolje mu je da ni ne poku.ava apstinirati, jer će samo protratiti vlastitu snagu, živce i povjerenje ono malo dragih mu ljudi koji još uvijek računaju na njega. 

I na kraju valja znati da se sve, što je životno upropašteno i propušteno kroz godine prekomjernog pijenja, ne može nadoknaditi kroz nekoliko mjeseci apstinencije. Apstinira se strpljivo, bez grandomanskih očekivanja, dan za danom, jer stvari zaista dolaze na svoje mjesto, ali polako. I zato ako se uopće apstinira, onda se apstinira polako. 

Ovi naputci više iznad svega jasno sugeriraju da je priča o oporavku alkoholičara naprosto tvrda priča, i tko god oporavku odriče oporu težinu, taj ne zna što govori kad govori o oporavku.

Na sreću, velika se većina alkoholičara uspijeva ostaviti alkohola bilo sama bilo uz tuđu pomoć i podršku. No, koliko god izvanjski poticaj bližnjih drugih, a isto tako i stručna podrška bili od koristi, ipak glavninu rada na unutrašnjem osvještenju i produbljenju uvida u pogubnost daljnjeg pijenja, mora svaki alkoholičar odraditi sam za sebe. Drugi mu mogu biti

od pomoći, ali ne mogu apstinirati umjesto njega. Sigurno da zabrinuta roditelji, djevojka i prijatelji, ili supruga koja prijeti rastavom, poslodavac koji prijeti otkazom, ili pak sudski izrečena mjera obaveznog liječenja, mogu doprinijeti i dodatno motivirati alkoholičara da se ostavi alkohola, ali u suštini apstinirati se može samo za sebe i zbog sebe.

U slučaju ovisnosti o alkoholu apstinirati znači prvo mjesec-dva donositi odluku, zatim imati mjesec dana pripreme te odluke, rada na snaženju motivacije i izradi strateškog plana apstinencije, a tek potom se baciti u vatru provedbe zacrtanog. Jer ovisnosti o alkoholu se nitko ne rješava slučajno i tu osvještenje pogubnosti daljnjeg pijenja nije dovoljno da bi se prestalo piti. 

Tu je, pored jednom donesene odluke o oproštaju od pijenja, potrebna i vremenski postojana volja čitavog bića da se životno doživotno apstinira doslovce po svaku cijenu. I tek tada se pojavljuju realni izgledi, ali još uvijek nikakva jamčevina za uspostavu apstinencije.

Da bi se pijenje konačno napustilo, nedvojbeno je potrebna odluka proizašla iz zrelog uvida o nespojivosti te navade sa ikakvom životnom suvislošću. No, jo. je potrebnija ustrajna volja koja će tu odluku sprovoditi u djelo, i to iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Ali, upravo je snaga volje i karaktera ono što alkoholičaru po definiciji manjka.

Razdoblja apstinencije, u ovoj prvoj fazi oporavka alkoholičara, nisu dokaz izlječenja bolesti ovisnosti, nego su zapravo sastavni dio kliničke slike ovisnosti o alkoholu. U periodima apstinencije alkoholičar se oporavlja od prethodnog i nesvjesno pripravlja za novo razdoblje pijenja. Kroz te kraće periode ustezanja od daljnjeg pijenja, alkoholičar pokušava popraviti poljuljani radni i obiteljski ugled, te spašava i popravlja sve što se spasiti i popraviti dade na svim životnim osima. Istodobno, on razmišlja u čemu je pogriješio, odnosno kako i dalje piti, a izbjeći komplikacije pijenja. I zato, kad patetično prijetvorno govore da im je dosta alkoholičarskog životnog stila, mnogi alkoholičari zapravo duboko u sebi ne misle da im je dosta alkohola i pijenja, nego tek komplikacija koje ovisnost o alkoholu sama po sebi nosi.

Alkoholičari su u prvim mjesecima apstinencije posebno ranjivi i krhki: prekomjerno su podložni stresu, niskog su samopouzdanja, mori ih osjećaj dezorijentacije i zbiljske neuraslosti u normalan svijet. Duboko su frustrirani i depresivni, i bez sumnje da tada mnogo trpe, iako stalno nastoje i sebe i druge uvjeriti da im je zapravo dobro. Upravo o kapacitiranosti za patnju i voljnoj snazi da se sva ta loša stanja i osjećaji izdrže bez ponovnog posezanja za alkoholom, ovisi hoće li njihova apstinencija biti definitivna i životno doživotna ili će se sve vratiti u staru alkoholičarsku kolotečinu.

Sigurno da se alkoholičari u značajnijoj mjeri odaju pijenju u životno zahtjevnim i stresnim razdobljima. I što je stresogeni činitelj intenzivnije i kroničnije prirode, to su veći izgledi da se on simptomatski otklanja daljnjim i intenzivnijim pijenjem. U stresnim situacijama pijenju se pribjegava kada izostaju druge alternative, a alkohol je dostupan, te ako postoje prethodno formirana pozitivna očekivnja da pijenje, makar na kratke staze, uspješno umanjuje napetost.

Alkoholičar čija je apstinencija skorašnjeg datuma redovito osjeća nelagodu u apstinenciji, odnosno i dalje nesvjesno žudi za pijenjem, jer jedino se u opitom stanju osjeća normalno i normalnim, zadovoljno i zadovoljnim. Alkoholičar se mora osjećati dobro u apstinenciji da bi apstinirao na duge staze, jer ga kronična nelagoda u apstinenciji slama i nagoni na ponovno pijenje.

Dugogodišnji alkoholičari su definitvno nezrele, labilne i često ozbiljnije duševno poremećene osobe. U godinama kada su se njihovi vršnjaci školovali, zasnivali obitelji, zapošljavali i stjecali pozicije za utrku života, a potom marljivo radili, gradili, privređivali i zarađivali, alkoholičari su se bahato dokono predavali ugodi pijenja i dokoličarenju. 

Vodili su jedan apsolutno neodgovoran život kojem je pijenje bilo središnja i gotovo jedina aktivnost. A k tome, kroz godine pijenja financijski i emotivno su iscrpili svoje obitelji, a sebe ruinirali u psihičkom, fizičkom i socijalnom pogledu. Pa tako kao što ni voda koja je otekla nizvodno ne može više pokrenuti vodenicu, isto tako životno izgubljeno vrijeme u pijenju naprosto je nepovratno izgubljeno vrijeme. Doduše, pokajanje i pokora otvara alkoholičara za neku još koliko-toliko bolju budućnost, ali prilika za bolju prošlost je nepopravljivo propuštena još ondje u prošlosti.

Zato kada napokon odluče izaći iz mulja tog ljudskog polusvijeta, alkoholičari shvaćaju koliko su poharani alkoholom i koliko malo šta mogu i umiju. Stari alkoholičarski svijet ostavili su za sobom, a novi još nisu stvorili, i besplodno sjede kod kuće i ne piju ne radeći ništa.

Naravno, malo-po-malo pomalja se taj žuđeni novi svijet, ali zaista malo-po-malo, tako da o voljnoj spremnosti da izdrže prvotnu samoću, depresiju, dosadu i prazninu, ovisi daljnja sudbina njihove apstinencije. A ako ne izdrže i/ili ako se valjano ne socijaliziraju i ne uključe u tokove normalnog života, najizglednije je da će se vratiti starim stazama i starom društvu. Jer u prostoru psihološkog i socijalnog vakuma socijalne izolacije ne može se izdržati predugo. Odnosno, bolje ikakav nego nikakav svijet, shodno čemu se alkoholičari vraćaju natrag u subkulturu alkoholičara gdje ipak nekog znadu, s nekim se mogu družiti, s nekim tko ih prihvaća takvima kakvi jesu. Alkoholičari koji su manje toga srušili iza sebe i alkoholičari koji imaju veću obiteljsku podršku, time imaju i veće izglede da se održe i ne posrnu u uspostavljenoj apstinenciji.

 

◄ strana 1

Alk. gl. 2 /2015. (213) str. 3 - 7

strana 8 ►

Nakladnici: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

                     Zajednica klubova liječenih alkoholičara Zagreb

 

Adresa uredništva: KBC „Sestre milosrdnice“, Klinika za psihijatriju Vinogradska cesta 29, 10000 Zagreb, tel. 3787-734

Službene stranice HSKLA:  http://www.hskla.hr/

Alkohološki glasnici do 2015: http://www.hskla.hr/ag/        Alkohološki glasnici od 2015: http://www.hskla.hr/ag/1

Glavna i odgovorna urednica: Mirjana Halužan, e-mail: haluzan.mirjana@gmail.com

Zamjenik glavnog urednika: Zoran Zoričić

Tehnički urednik: Dražen Žagi, e-mail: drazen.zagi@bj.t-com.hr

Urednik Internet izdanja: Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor:  Š. Bedeniković, D. Cesarec, S. Jelić, E. Kovačević, D.Bratuša, K. Radat, M.Livić, M.Tovarloža, J.Znaor.

Izlazi mjesečno ili dvomjesečno

IBAN ZKLAZ: HR1123400091100137559, s naznakom “za Alkoholoski glasnik”.

Tisak: Kalida d.o.o.

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES